Vanjske pokorničke vježbe trebaju biti izraz raspoloživosti srca odnosno očitovanja unutarnje pokore. Tri su razloga – prema sv. Ignaciju – zbog kojih treba činiti vanjske pokore: »prvo, da se zadovolji za prijašnje grijehe; drugo, da čovjek svlada sama sebe…, tako da se sjetilnost pokori razumu…; treće, da se isprosi i stekne neka milost…«
Sv. Terezija Avilska poznavala je mnoge osobe koje su prakticirale strogi asketski život; osjećala je divljenje prema njima i željela ih je nasljedovati, ali joj ispovjednici to nisu dopuštali. U jednom viđenju sâm Krist ju je poučio da mu je draža njezina poslušnost negoli sve te pokore. Stoga je Terezijin asketizam više obilježen ljubavlju negoli strogim vlastitim naporom. Terezijanska askeza kreće se na liniji zajedništva, koja je mnogo zahtjevnija negoli neke tjelesne pokore: »Ono što moramo jako nastojati jest biti prijazne, te ugađati i udovoljavati osobama s kojima se ophodimo, posebice s našim sestrama… I nemojte dopustiti da vam se stegne duša i duh.« Svetica stavlja naglasak na dinamizam ljubavi, koja se rađa i razvija po iskustvu živoga zajedništva s osobom Isusa Krista: »Ljubav kada je savršena ima upravo tu snagu da zaboravi svako naše zadovoljstvo kako bi ugodila Ljubljenomu.«
I sv. Ivan od Križa također stavlja u središte vrijednost nutarnje askeze. To jest više od vanjskih pokorničkih vježba, inzistira na askezi mrtvenja volje, umiranju svojoj volji kako bi se otvorilo životu zajedništva s Bogom. To je vidljivo u svim njegovim djelima. Tako npr. u »Izrekama o svjetlu i ljubavi« tvrdi da je »Gospodinu milije djelo, koliko god bilo maleno, učinjeno skrovito i bez želje da bude poznato negoli mnoga djela učinjena s tom željom.« Ili na drugom mjestu: »Ma uradio ti mnoge stvari, ako se ne naučiš odricati svoje volje… nećeš napredovati u savršenstvu.« Također, »više vrijedi svladavati se u govoru negoli postiti o kruhu i vodi«. Drugim riječima, »tko znade više umrijeti u svemu, imat će život u svemu«.
U pavlovskom stilu, mistični naučitelj ističe da samo ljubav daje vrijednost pokorničkoj praksi. Govoreći o moralnim dobrima i na koji je način dopušteno da volja u njima uživa, veli: »Kršćanin se mora sjetiti da se vrijednost njegovih dobrih djela, njegovih milostinja, postova i pokora i molitava ne zasniva toliko na njihovoj količini ni kakvoći, koliko na ljubavi prema Bogu kojom su učinjena.«
