Ljudska je povijest ispunjena čežnjom za savršenom budućnosti. Provlači se ona kroz vjekove kao nedosegnuti cilj; stalno na dohvat ruke, a onda izmakne. Obično sve započne nekom lijepom idejom. Nađu se onda ljudi koji je gorljivo zastupaju i uvjerljivo interpretiraju pa se i većina zanese. Učini im se da imaju rješenje. Povijest je eto baš njima udijelila povlasticu da stave točku na i. Potrebno je ideju provesti u djelo i eto društva bez patnji i nepravde. Samo još jedan korak i san postaje stvarnost. Ulog je prevelik; ako se tko ispriječi na putu opravdano ga je maknuti.
Zapadni je svijet u naše doba, ovakvom pokretačkom snagom, prožela ideja tolerancije. Primjenjuju je na sva područja ljudskog života. Tamo gdje ima smisla i tamo gdje nema. Ovo posljednje čak je počelo dominirati. Nepokolebljivo se brani ono što se smatralo nastranostima. Suvremena tolerancija amnestira ponašanje, a razgrađuje osobu.
Kršćanstvo kaže: poštujem osobu, ne odobravam grijeh; suvremena tolerancija kaže; odobravam grijeh, osoba me ne zanima. Bolje reći osoba ne postoji. Briše se razlika između muškoga i ženskoga, redefinira se pojam identiteta. Kažu: stvar izbora.
Tako su se na putu da se izgradi svijet savršene tolerancije ispriječili kršćani. Ometanje napretka ne može proći nekažnjeno. Otud toliki napadi na kršćanstvo. I eto apsurda: u ime tolerancije – prema kršćanima se ne smije biti tolerantan.
Sumnjičavost prema kršćanima, da nije nasilja, dala bi se još i razumjeti. Nisu baš uvijek svi kršćani dostojni imena kojim se zovu, nekad su kršćani samo na riječima, a djela im svjetovna.
Ali, kako razumjeti zahtjeve za izbacivanjem križeva, za odbacivanjem Krista? U ime tolerancije? Nije li Krist, kad su mu nanosili zlo, mogao posegnuti za svom silom zemaljskom i nebeskom da bi se obranio? Nije to učinio. Naprotiv, u najtežim bolima koje je trpio smogao je snage moliti za svoje mučitelje – jer ne znaju što čine. Postoji li, u ljudskoj povijesti, veći primjer tolerancije?
Suvremeni zagovornici tolerancije izokrenuli su pojam, stupanj tolerancije mjere po onome što dopuštaju sebi, a ne po onome koliko dopuštaju drugima. Pa ipak, ima i nešto u čemu su potpuno u pravu: sve je stvar izbora!
A kršćani? Kršćani bi morali znati koga izabrati!
