Zanima me biste li mi bili u mogućnosti dati konkretan odgovor na sljedeće pitanje: Smatra li Katolička Crkva smrtnim ili lakim grijehom uporabu kondoma unutar bračnoga odnosa u slučaju kada supružnici već imaju jedno ili više djece i kada, u skladu s roditeljskom odgovornošću i svojom savješću, smatraju da u danom trenutku žele izbjeći začeće? Imaju li u slučaju uporabe kondoma mogućnost pričestiti se na misi bez ispovijedi? Iznimno cijenim vaš list i odgovore na pitanja čitatelja. Međutim, odgovori su vrlo često dosta općenite prirode tako da nisam uspio pronaći konkretan odgovor na ova moja pitanja. Stoga bih vam bio vrlo zahvalan ako biste mi mogli konkretno odgovoriti na ovo pitanje, što bi, vjerujem, zanimalo širi krug čitatelja.
Čitatelj
Sveti zbor ili Kongregacija za katolički odgoj 1996. godine objavila je dokument »Odgojne smjernice o ljudskoj spolnosti – Obrisi spolnoga odgoja« iz čijega je naslova već jasno da mu je cilj mlade pripraviti i dati im točan uvid u kršćansko ćudoređe o spolnosti, te u broju 61. piše: »Budući supružnici moraju upoznati duboko značenje ženidbe kao zajedništva ljubavi radi punog ostvarenja bračnog para i u svrhu rađanja. Čvrstoća braka i bračne ljubavi zahtijeva kao neophodan uvjet čistoću i gospodarenje samim sobom, odgoj značaja i duh žrtve«, a u broju 62. se ističe: »Osim toga, da bi živjeli svoju spolnost i ispunili svoje odgovornosti u skladu s Božjim naumom, važno je da supružnici poznaju prirodne metode regulacije svoje plodnosti. Kao što je rekao Ivan Pavao II., valja sve učiniti da to poznavanje postane dostupno svim bračnim drugovima, a još prije toga mladima, putem jasnoga obavještenja i odgoja što će ga u prikladan čas i ozbiljno pružiti bračni drugovi, liječnici i stručnjaci. Valja istaknuti da je kontracepcija, koja se danas uporno propagira, u suprotnosti s kršćanskim idealima i ćudorednim propisima kojih je Crkva učiteljica. Zbog te je činjenice još preča potreba da se učenje Crkve o umjetnim sredstvima kontracepcija, a tako i motivi takva učenja, prenesu mladima u pravi čas, te se oni tako priprave za odgovorno bračno sjedinjenje, ljubavlju ispunjeno i životu otvoreno.«
Dakle, Crkva kao moralno neprihvatljive odbacuje »umjetna kontracepcijska sredstva«, a citirani se dokument poziva na encikliku o ispravnoj regulaciji poroda »Humanae vitae« pape Pavla VI. u čijem 10. broju među ostalim piše: »U okviru zadaće prenošenja života roditeljima, prema tome, nije slobodno postupati samovoljno, kao da bi oni mogli posve samostalno odlučivati o čestitim putovima koje treba da slijede (Vi ste istaknuli ‘slučaj’ supružnika koji ‘već imaju jedno ili više djece’); oni, naprotiv, moraju svoj postupak uskladiti sa stvaralačkom Božjom namjerom, izraženom s jedne strane u samoj naravi braka i njegovih čina, a s druge strane u stalnom naučavanju Crkve.«
I dok enciklika promiče poštivanje naravi i svrhe bračnoga čina i govori o neraskidivim vidicima »sjedinjenja i rađanja« u »vjernosti Božjoj zamisli«, istodobno progovara i o nedopuštenim načinima regulacije rađanja u koje se ubraja i uporaba prezervativa: »Jednako, u predviđanju bračnoga čina, u toku njegova vršenja ili odvijanja njegovih prirodnih posljedica, isključen je svaki zahvat kojemu je svrha, ili put za svrhu, to da se onemogući rađanje novoga života. Za opravdanje bračnih čina namjerno lišenih plodnosti ne smiju se, kao valjani dokazi, navoditi: načelo da treba izabrati zlo koje izgleda manje; zatim, da ti čini predstavljaju jednu cjelinu s prije izvršenim ili budućim plodnim činima, pa da zato s njima dijele jednu te istu moralnu dobrotu. U stvari, iako je ponekad dopušteno trpjeti manje moralno zlo kako bi se izbjeglo veće zlo ili promicalo veće dobro, ipak nikada, ni iz najtežih razloga, nije dopušteno činiti zlo da bi iz njega proizišlo dobro, tj. učiniti predmetom svjesnog čina nešto što po svojoj naravi krši moralni red, i prema tome se mora držati nedostojnim čovjeka, pa makar se činilo i u namjeri da se brane ili promiču dobra pojedinca, obitelji ili ljudskoga društva.«
Kada to crkveno naučavanje stavite u kontekst svoga pitanja, onda Vam odgovor dodatno pojašnjava i sljedeća rečenica: »U zabludi je, stoga, onaj koji drži da je bračni čin, namjerno obespolođen te stoga u sebi nečastan, moguće opravdati plodnim susretima sveukupnoga bračnog života« (jer supružnici već imaju djecu). Konkretno to znači da svaki bračni čin mora, ponavljamo još jednom s enciklikom »Humanae vitae«, uključiti dva vidika: sjedinjenje i rađanje. Zato umjesto primjene »umjetne kontrole rađanja« Crkva ističe dopuštenost primjene neplodnih razdoblja, pa Pavao VI. piše: »Ako dakle postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnoga ili duševnoga stanja bračnih drugova, ili iz vanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama, koje su imanentne moćima rađanja, te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima, i na taj način tako regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela što smo ih upravo izložili«, a kršćanskim supruzima poručuje da »rado prihvate napore koji im pripadaju, ojačani vjerom i nadom ‘koja ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan’, neka ustrajnim molitvama mole za Božju pomoć: neka osobito u Euharistiji crpu iz vrela milosti i ljubavi«. »A ako ih još drži grješnost, neka ne padnu u malodušnost, nego neka se poniznom ustrajnošću utječu Božjemu milosrđu koje se otvara u sakramentu pokore«, kojemu biste trebali pristupiti prije pristupanja pričesti.
