U zapadnom svijetu, koji se danas pod utjecajem dekonstruktivizma i veoma agresivnoga liberalizma obračunava sa svim starim vrijednostima, pogotovo onima koje su vezane uz kršćanstvo, vodi se zanimljiva polemika o pojmu ljubavi prema bližnjemu. Dok su neki od znanstvenika uvjereni da ne postoji iskrena ljubav prema bližnjemu, jer navodno svako dobro koje čovjek čini, čini zbog sebe kako bi povećao svoj ugled i položaj u društvu, drugi zastupaju mišljenje da je sklonost dobru temeljna ljudska vrlina koja proizlazi iz njegove sposobnosti razlikovanja dobra od zla.
Poznati njemački književnik, nobelovac, Heinrich Böll oduševljen je kršćanstvom upravo zbog ideje o nužnosti ljubavi prema bližnjemu, prema najpotrebitijima. U Isusovoj zapovijedi ljubavi koja obvezuje čovjeka da pomogne drugomu, pogotovo onomu koji je ugrožen, prepoznaje Böll prednost kršćanstva u odnosu na sva drukčija razmišljanja: »I najlošijemu kršćanskomu svijetu dao bih prednost pred poganskim, jer u njemu ima prostora i za one kojima poganski svijet to ne nudi: ima mjesta za invalide, starije, nemoćne. Riječ je i više nego samo o pukom pružanju mogućnosti za život. U pitanju je ljubav prema onima koji su u poganskom i nevjerničkom svijetu izgledali i izgledaju bezvrijedni.«
Moglo bi se reći s Böllom i mnogim drugim pristalicama koji preferiraju važnost humanoga i socijalnoga angažmana za potrebite da je kršćanska ideja ljubavi prema bližnjemu nešto vrlo važno, iako nije bila niti je i danas od svih sasvim prihvatljiva. Već u prvim stoljećima kršćanstva ima onih koji o takvu ponašanju govore s ironijom, kao što je poganski autor Lukijan iz Samosate, zamjećujući u tome naivnost, što podsjeća djelomično na Nietzscheovo razmišljanje o kršćanskom slabiću. Ali tu su i oni poput rimskoga cara Julijana (362.) koji u jednom pismu zahtijeva od rimskih poganskih svećenika da se ponašaju milosrdno prema ugroženima kao što to čine kršćani, koji zbog toga stječu velike simpatije kod naroda. Štoviše, u tom razdoblju podjednakoga utjecaja rimske religije i kršćanstva dolazi do natjecanja između kršćanskih organizacija u brizi za potrebite, pa čak i između različitih religija. Nema sumnje da je bilo i tada, kao što ima i danas, onih koji ne zastupaju ideju o socijalno osjetljivu odnosu prema ugroženima iz dubokoga kršćanskoga ili ljudskoga uvjerenja nego i iz želje da iz toga izvuku određenu korist. Ali to zasigurno nije glavni razlog za socijalnu osjetljivost većine kršćana, pa i pristalica drugih religija ili čak i nevjernika. Izvor za to kod kršćana treba prvotno tražiti u Isusovu pozivu na ljubav prema bližnjemu, pa čak i prema neprijatelju, ali i u razumski utemeljenu odnosu prema moralnoj odgovornosti za drugoga. Potvrdu za to nalazimo upravo u poganskim i ateističkim humanitarnim organizacijama koje se ne oslanjaju na Krista i evanđelje. Ipak, lažnih humanista bilo je uvijek, kao što ih ima i danas među svim ljudima, pa i crkvenim. Ali to ne može ni u kojem slučaju umanjiti tvrdnju da je ljudsko stvorenje svjesno odgovornosti za drugoga.
Ako promatramo danas diskusiju o izbjeglicama iz islamskoga svijeta, uočit ćemo mnoštvo istinski angažiranih pojedinaca u Europi, ali i poplavu lažnih humanista koji iznimno često govore i pišu o humanizmu i etičkom ponašanju, o potrebi žrtve za drugoga, a istovremeno se ponašaju kao zvijeri prema najbližima koji ne dijele njihovo mišljenje. Upravo su ti lažni humanisti, koji iz debele hladovine i dobro plaćenih kolumna protežiraju humanizam bez ikakva sudjelovanja u njegovu prakticiranju, opasnost za moguće nesporazume i podjele koje nastaju u današnjem zapadnom društvu. Većina su njih uz to i radikalni pristalice redukcionističkoga darvinizma i materijalizma koji u čovjeku vide samo životinjski nagon za preživljavanjem, ali ne i antropološki utemeljenu sklonost moralu i karitativnomu djelovanju. Za takve je, iako se deklarativno zauzimaju za humanizam, svaka kršćanska ljubav prema ugroženomu samo dobro upakirani pokušaj da se dođe do prednosti u životu. Nasuprot takvim lažnim humanistima stoje iskreni zagovornici humanizma koji su spremni na djelovanje i po cijenu vlastite žrtve. Njihovo moralno ponašanje, utemeljeno na uvjerenju da su svi ljudi vrijedna stvorenja, ne može se nikada dovesti u vezu s egoističkim motivima. Upravo oko te spoznaje vode se danas zanimljive rasprave.
Ima autora, pogotovo među istraživačima ljudskoga mozga, koji odbijaju bilo kakvu povezanost religije i humanističkoga djelovanja. Oni vjeruju da se u jednom dijelu mozga nalazi centar koji je u tijeku evolucijskoga procesa zadužen za moralno djelovanje. U vezi s tim je svakako zanimljiv slučaj povezan s radnikom Phineasom Gageom, na kojega se rado pozivaju neki od znanstvenika, koji je prije nesreće bio vrlo karakteran i human čovjek. Za vrijeme eksplozije mine metalna šipka probila mu je mozak. Na iznenađenje liječnika, Gage je ostao na životu. Ali poslije te nesreće počeo je krasti, varati i lagati kako bi stekao prednost u društvu. Poznati istraživač mozga Antonio Damasio, koji se bavio njegovim slučajem, došao je do zaključka da se u jednom dijelu ljudskoga mozga nalazi centar za moral, te da je upravo taj dio mozga kod Gagea oštećen. Takve tvrdnje nije teško pobiti ni vrlo jednostavnim činjenicama.
Kad bi se pošlo od pretpostavke da se ljudski moral može utemeljiti samo na djelovanju neurona u dijelu ljudskoga mozga, moralo bi se prihvatiti činjenicu da je mnogim ljudima prošla željezna šipka kroz mozak, pogotovo političarima, koji se često služe lažima, prijevarama i trikovima da bi došli do koristi ili prednosti u odnosu na konkurente. Ali nije tako. Zato govor o ljudskoj sklonosti moralnomu djelovanju zahtijeva ozbiljniji pristup od pukoga istraživanja fizičkoga djelovanja neurona u mozgu. Upravo zato ta teorija ima više protivnika nego pristalica, i to ne samo među teolozima nego i među drugim znanstvenicima. Što se tiče ozlijeđenoga Gagea koji se nakon nesreće promijenio, neki od istraživača misle da bi se to moglo povezati s njegovim nesretnim stanjem, invalidnošću, nedostatkom perspektive u životu, osiromašenjem, gubitkom ugleda i traumatiziranošću, a ne samo s oštećenjem mozga.
Neki od sudionika novije rasprave o humanom djelovanju pojedinca pronalaze razlog za tu socijalnu osjetljivost prije svega u emocijama. Tako uzrok za socijalno osjetljivo djelovanje, među ostalim, vide u tome što se čovjek nakon dobroga čina osjeća ugodno. Radost na licu drugoga, misle isti, čini dobročinitelja raspoloženijim i zadovoljnijim. Pritom bi se moglo pozvati na filozofa Kanta i ustvrditi da se dobra djela ne čine zbog vlastitoga zadovoljstva, iako ono nije isključeno, nego prije svega iz obveze, osjećaja dužnosti. Iako Kant odgovornost za činjenje dobra veže uz razum i moralni zakon u čovjeku, a ne uz samoga Boga, on je bliži Isusovu razmišljanju nego istraživači mozga, jer je i kod njega moralna odgovornost vezana uz razum i slobodnu volju. I kad Isus govori o tome da treba činiti dobro, a izbjegavati zlo, to je uvijek vezano uz slobodu čovjeka, ali i uz odgovornost. A odgovornost proizlazi iz sposobnosti prosuđivanja što je dobro, a što loše, kao i mogućnosti slobodne odluke za jedno ili drugo. Najzad, samo slobodan čovjek može biti pred ljudima i Bogom odgovoran. Gage bi možda i mogao za svoja kasnija djela biti oslobođen odgovornosti zbog ozljede mozga, traumatiziranosti i stanja u koje je dospio, ali što s onima koji planski čine nedjela, a nisu doživjeli nikakve ozljede mozga ili traume? Što je to što njih potiče da čine zlo umjesto dobra? Mogu li oni biti oslobođeni odgovornosti jer navodno ne postoji slobodna volja kako tvrde poneki od istraživača mozga? Na sreću, većina znanstvenika, posebno filozofa, još uvijek misli da čovjek razlikuje dobar čin od zloga.
Upozorenje Gospodina u Bibliji ide uvijek za tim da pokrene ljudski razum i srce na pozitivno djelovanje. Zato se može reći da i Isusov poziv na ljubav prema bližnjemu nalazi svoje utemeljenje već u Starom zavjetu, u kojem se židovski narod često upozorava da je stranac isti kao on, Božje stvorenje, te da ga treba prihvatiti i nahraniti. Pritom se podsjeća Židove u Bibliji i na to da su i sami bili stranci u Egiptu. Razlog za tu ideju o pozitivnom odnosu prema drugomu leži i u tome što je Gospodin drukčiji od drugih bogova, jer je on Bog nad bogovima, te zato ljubi i strance, drugim riječima sva svoja stvorenja. Kako kaže teologinja Elisabeth Birnbaum, zapovijed ljubavi u Starom zavjetu nadilazi granice između bližnjega u doslovnom smislu i stranca, te gotovo poistovjećuje ljubav prema drugomu čovjeku s ljubavlju prema Bogu. Upravo u tom se kontekstu može promatrati i Isusov zahtjev za korektnim odnosom prema »bližnjemu«, jer je svaki čovjek stvorenje Božje. Iz toga filozof Cohen Rosenzweig izvodi zaključak da Biblija poziva na ljubav prema »bližnjemu«, da ga treba voljeti, »jer je kao ti«. Već u staroj egipatskoj kulturi nalazimo na poziv faraonima da budu darežljivi i pravedni, pa i prema strancima, jer to od njih očekuju bogovi. I kod starih Egipćana moć i bogatstvo nisu samo prednost nego i obveza. Kako kaže autor Orell Witthuhn, i u staroegipatskoj kulturi postoji osjećaj za pomoć potrebitima, bolesnima i siromašnima. Zato u takozvanoj knjizi pokojnika stoji opis opravdavanja duše umrloga koja se pred bogovima poziva na to da je davala kruh gladnima, vodu žednima, haljine golima i brod brodolomcu.
I Isus često povezuje milosrdno djelovanje s ljubavlju prema Bogu, sa stjecanjem kraljevstva nebeskoga. Ipak, njegov poziv na socijalno osjetljiv odnos prema ugroženima cilja na to da je čovjek stvoren za dobro djelovanje, i to zato što je Božja slika i prilika, jer je u njega usađen moralni kompas, u duhu filozofa Kanta, koji mu uvijek, ako temeljito razmisli o smislu života, pokazuje što mu je činiti. Isusova kritika farizejima temelji se često na tome da ne razmišljaju nego površno žive vjeru u vlastitoj samodopadnosti. Naime, kako kaže Franz Jalics, čovjekovo ponašanje prema drugim ljudima vrlo mnogo govori o tome u kakvu je on odnosu prema Bogu. Zato za kršćanskoga čovjeka ljubav prema drugomu pronalazi izvor u ljubavi prema Bogu.
Mnoge bogate zapadne države danas su razvile prilično osjetljivu socijalnu politiku. Siromašnima, onesposobljenima i bolesnima osigurana je pristojna pomoć. Ipak, u jednom je zapadno društvo zakazalo. Zaboravilo je na to da je odgovorno i za pojedinca u cjelini, za njegovo fizičko i duhovno stanje. Naime, kršćanski pojam brige za ugrožene odnosi se na čitava čovjeka. Ponajbolje se to očituje danas u takozvanim hospicijima u kojima se pokušava nasmrt bolesnomu ne samo olakšati fizičku bol nego ga i duševno osokoliti pokazujući mu da nije sam. Isus ne dijeli ljudima samo kruh nego ih često riječima i savjetima potiče na smislen život, daje im smjernice kako doći do toga. Nažalost, bogata zapadna društva još uvijek nisu pronašla pravi način pristupa onima koji su ne samo ekonomski nego i duševno ugroženi, koji su izgubili, tko zna iz kojih razloga, kontakt s društvom, koji su, možda i zbog svojih vlastitih promašaja, potisnuti na rub društva. Crkvene karitativne ustanove čine za sada mnogo na tom području vraćajući beskućnicima dostojanstvo koje je svojevremeno nudio i Isus u susretu sa siromašnima i prezrenima, ne nudeći samo hranu nego i druženje. Mnogi koji se angažiraju na tom području ne čine to sigurno iz koristoljublja ili zato što im to diktira rad neurona u njihovu mozgu, nego iz ljudskoga i kršćanskoga uvjerenja da se isplati žrtvovati za druge.
