Odlomak iz Knjige Izlaska govori o bitci između Amalečana i Izraelaca kod Refidima. Psalam 83 ubraja Amalečane među Izraelove neprijatelje: »Zaista, jednodušno se svjetuju i protiv tebe savez sklopiše: šatori edomski i Jišmaelci, Moapci i Hagrijci, Gebal i Amon i Amalek, Filisteja sa stanovnicima Tira. I Asirci se s njima udružiše.« Psalmist očito slijedi zemljopisni raspored, počevši od Edomaca i Jišmaelaca na krajnjem jugu, preko Moabaca i Amonaca na jugoistoku do Amaleka, koji je morao biti između Amona, to jest današnjega središnjega Jordana, i Filisteje, to jest područja uz sredozemnu obalu od Gaze prema sjeveru.
Pisac liturgijskoga odlomka želi borbu protiv Amalečana smjestiti podno brda Sinaj, kako bi joj dao težinu svetosti. Mojsije uoči bitke traži od Jošue da pripravi vojsku, dok će sâm Mojsije stati na vrh brda, »sa štapom Božjim u ruci«. Riječ je o štapu koji je u prethodnom odjeljku izveo pitku vodu iz pećine. Taj je štap znak Božjega zauzimanja za svoj narod. Mojsije za vrijeme bitke, s položaja na vrhu brda, podiže ruke. I to je znak molitve da se Bog zauzme za narod. Dok su prelazili preko Crvenoga mora Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem te se ono razdvojilo kako bi narod mogao prijeći. Sada Mojsije ponovno podiže ruke kako bi Bog pomogao narodu u bitci. Na slikovit način prikazana je učinkovitost te molitve: dok su mu ruke uzdignute, Izraelci pobjeđuju, a kad mu ruke od umora klonu, nadjačaju Amalečani. Bog, dakle, odgovara na Mojsijevu molitvu. Tek kad su mu u molitvi pomogli Aron i Hur, ona je postala ustrajna i neprekidna, a Izraelci su konačno pobijedili Amalečane. Ova epizoda tako ima trostruku ulogu. Ponajprije, ohrabruje pripadnike južnih izraelskih plemena u borbi protiv Amalečana i ostalih stranaca na njihovu području. To je njezina praktična dnevna funkcija. No ona ima i duhovno značenje. S jedne strane Bog pokazuje svoju vjernost i potvrđuje svoju pomoć Izraelcima koje je izveo iz Egipta, a s druge strane i Izraelci pokazuju da se znaju osloniti na Boga i na njegovu pomoć. To obostrano iskustvo pripravlja sklapanje saveza na Sinaju, gdje će Izrael postati Božji izabrani narod. Bog će ih izabrati i obećati im svoju zaštitu, a oni će se obvezati da će slušati njegove zapovijedi i biti mu vjerni.
Nakon što je upozorio svoje čitatelje na događaje posljednjih vremena, evanđelist Luka upozorava ih i na važnost molitve. Razvidno je to već iz prvoga retka evanđeoskoga odlomka koji uvodi u prispodobu o tome »kako valja svagda moliti i nikada ne sustati«. To je način govora kojim se služio i apostol Pavao, koji se rimskih kršćana »u svim svojim molitvama neprekidno spominje«, a i njih potiče da budu »u molitvi postojani«, dok Solunjane potiče: »Bez prestanka molite!« Luka donosi prispodobu, koje nema ni u jednoga drugoga evanđelista, koja oslikava učinkovitost ustrajne molitve. Glavni su likovi nepravedni sudac i neka udovica koja od njega traži da ju obrani od njezina tužitelja. Sudac ju uslišava kako mu ne bi više dodijavala. Kao što je to obično slučaj kod prispodoba, ovdje se ne smije pozornost poklanjati pojedinostima, jer bi tada Bog bio uspoređen s nepravednim sudcem. Glavna se poruka prispodobe odnosi na ustrajnost molitve. U nastavku Isus zaključuje od manjega k većemu, pa tako ako je čak i nepravedni sudac spreman pozitivno odgovoriti ustrajnim prošnjama i obraniti udovicu, koliko li će više Bog, i to ne samo neku udovicu, nego svoje izabrane. Bog će »žurno« ustati u obranu onih koji »dan i noć« vape k njemu. Luka u zaključak te prispodobe i njezina tumačenja smješta i vrlo važnu rečenicu o vjeri. Prema njoj, razdoblje očekivanja dolaska Sina Čovječjega pravo je razdoblje molitve, a molitva je odraz vjere.
Odlomak iz Druge poslanice Timoteju slijedi nakon što je njezin pisac Timoteja upozorio na opasnosti budućih vremena, koja uključuju egoizam, pohlepu, lažljivost, nevjeru i čežnju za užitcima. Timotej je upozoren da ostane čvrst u nauku koji je primio, a pritom mu pomaže svijest o tome od koga je sve poučen. Pisac poslanice misli na Timotejevu baku i majku, o čijoj vjeri piše na početku poslanice, o vjeri »koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam i u tebi«. Misli i na primjer samoga Pavla čiji je Timotej učenik. Poučen od bake i majke, Timotej je odmalena poznavao Sveta pisma, to jest knjige Staroga zavjeta, koje su ga učinile sposobnim za »spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu«. Moguće je da izraz »Pismo« u doba nastanka ove poslanice uključuje već i neke spise Novoga zavjeta. Ti su sveti spisi »bogoduhi« i »korisni za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti«. To označava vjeru da je Sveto pismo nastalo pod posebnim Božjim nadahnućem, te ga u istom Duhu valja i čitati i tumačiti. Tek tada, kad je prihvaćeno i protumačeno u Crkvi, ono od čovjeka čini »čovjeka Božjeg, vrsnog za svako dobro djelo«. Stoga u tom trenutku pisac poslanice svečanim zaklinjanjem naglašava potrebu upornoga propovijedanja Riječi u svim okolnostima. Propovjednik se ne smije obraćati ni na kakve nevolje i teškoće, nego uvijek mora biti do kraja vjeran sadržaju nadahnute poruke koju je i sam primio.
