Nisam sigurna jeste li upozoravali na ovaj problem prije (iskreno ne znam komu se obratiti pod »vi«), ali primijetila sam nešto zanimljivo u zadnje vrijeme. Počelo je u mojoj obitelji i školi da se nekoliko osoba izjasnilo kako su katolici, ali ne idu u crkvu i ne podržavaju Crkvu. Ništa posebno nisam mislila dok nisam »nabasala« na jedan portal – ta stranica već danima napada Crkvu i praktički izaziva čitatelje na Facebooku na sukobe oko, većinom, zdravstvenoga odgoja. Kost je bačena i ljudi se počinju vrijeđati i nabacivati činjenicama koje, bile istinite ili ne, izazivaju još svađe.
U cijeloj toj priči najzanimljiviji je onaj veliki postotak ljudi koji za sebe govore upravo to: da je moguće biti katolik/vjernik a biti protiv Crkve. I tako oni krivo shvaćaju sve što Crkva kaže jer nemaju koga pitati, a zatim se ta kriva shvaćanja i izvlačenja iz konteksta još više šire. Vjerujem da je to veliki problem jer sve više i više ljudi to radi. Bilo bi lijepo kada bi svećenici i laici bili upozoreni na to pa sam se obratila vama jer mislim da sama ne mogu puno.
Čitateljica
Da, i mi smo čuli da je moguće postati vrhunski športski as a da se uopće ne ode na trening i da se ne poznaje ni jedno športsko pravilo. Isto smo tako čuli da je moguće postati vrhunski znanstvenik a da se ne provede ni jedno istraživanje niti se pokuša ući u svijet znanosti. I tako bismo, u (gorko ironičnoj) šali, mogli nabrajati dalje, ali ne ćemo jer je Vaše pitanje vrlo ozbiljno.
Ponajprije želimo reći da smo svjesni činjenice da neki vjernici, bez obzira što su kršteni, nikada nisu bili evangelizirani (možda tek sakramentalno katehizirani – za pričest i krizmu), to jest nikada nisu dublje upoznali ni katoličku vjeru ni njezin sadržaj, pa ih nisu ni prihvatili osobno. A iz neznanja, ponekad i pomodarstva, neki onda i kažu da im »Crkva ne treba« te, premda sebe nazivaju vjernicima, zapravo nisu praktični vjernici, ne sudjeluju u sakramentalnom životu pa su zapravo tek »vjernici na papiru«. Kao takvi, mogu u našim sredinama – a Vi pišete o svojoj obitelji i školi, ali i društvu – širiti i zastupati i stajališta koja nisu u skladu s crkvenim naučavanjem, posebno onim koji se tiče crkvene zajednice i ekleziologije.
Naime, neki vjernici na žalost misle da je Crkva neka »obična agencija« ili neka »privatna organizacija«, pa onda – dođe se kada nešto treba (i plati, kako to vole isticati), ne dođe se kada nešto ne treba i ne želi; no to nije tako, jer je Crkva zajednica vjernika i kad trpi jedan njezin ud, jedan njezin član, trpi cijelo tijelo, trpi cijela Crkva. Da bi se pomoglo tim pojedinim vjernicima koji su se udaljili od crkvenoga zajedništva, ali i Crkvi samoj, ona se mora suočiti sa zadaćom nove evangelizacije, kako je u svojoj poslijesinodskoj pobudnici »Crkva u Europi« 2003. napisao sveti Ivan Pavao II., a još ranije u dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Svjetlo naroda« (Lumen gentium) koncilski otci na Drugom vatikanskom koncilu.
No osim nove evangelizacije u kojoj svi imamo svoje zadaće, Ivan Pavao II. svjestan je da je potreban i prvi navještaj evanđelja te ističe da je »posvuda potreban obnovljeni navještaj i onima koji su već kršteni«: »Toliki suvremeni Europljani misle da znaju što je kršćanstvo, ali ga stvarno ne poznaju. Često ne znaju čak ni osnovne elemente i pojmove vjere. Mnogi krštenici žive kao da Krista nema: ponavljaju se geste i znakovi vjere, osobito u bogoštovnim činima, ali njih ne prati zbiljsko prihvaćanje sadržaja vjere i prianjanje uz Isusovu osobu.
Na mjesto velikih istina vjere kod mnogih je došao neodređen i nezahtjevan religiozni osjećaj; šire se različiti oblici agnosticizma i praktičnoga ateizma koji povećavaju raskorak između vjere i života; neki su se dali zaraziti duhom nekakva imanentističkoga humanizma koji im je oslabio vjeru i, nažalost, često ih dovodi do njezina potpunoga napuštanja; svjedoci smo nekakve sekularističke interpretacije kršćanske vjere koja je nagriza i na koju se nadovezuje duboka kriza savjesti i kršćanskoga života«, piše u broju 47 spomenute pobudnice Ivan Pavao II. i zaključuje da je riječ o – lutanjima.
O lutanju je riječ i kod onih (nepraktičnih i neobraćenih) vjernika koji Vama tumače da su vjernici, ali ne podupiru Crkvu. Kako bi to bilo moguće? Nikako. Jer, vjerovati u Isusa Krista koji je utemeljio svoju Crkvu nije istovjetno ulasku u trgovinu i odabiru robe s polica po volji, na što upozorava i spomenuta dogmatska konstitucija o Crkvi: »Potpuno se pritjelovljuju društvu Crkve oni koji, jer imaju Kristova Duha, prihvaćaju njezino cjelovito uređenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinu vidljivom ustrojstvu – svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva – združuju s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnom svećeniku i biskupima.
No ne spašava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne ustraje u ljubavi, a ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’, ali ne i ‘srcem’. A sva djeca Crkve neka se sjete da svoje izvrsno stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovarali mišlju, riječju i djelom, oni ne samo da se neće spasiti, nego će biti strože suđeni« (LG, br. 14), ističe konstitucija i na najbolji način odgovara na Vaša pitanja.
A što se tiče medija koji šire sukobe među ljudima, posebno se okomljujući na katoličke vjernike, ponekad čak i namjerno, ne treba trošiti riječi: ne drže se ni profesionalnih ni etičkih postulata svoje profesije pa ih ne bismo mogli ni nazvati medijima. Kada bi medijsko zakonodavstvo u Hrvatskoj, ali i oni koji su dužni provoditi ga i primjenjivati, bilo primjerenije i kada bismo se držali zakonskih propisa, pojavama o kojima pišete ne bi bilo mjesta u javnom medijskom prostoru.
