Na međunarodnom skupu slastičarstva, sladoledarstva, konditorstva i izvornih slastica »Interslast«, nedavno održanom u Tuheljskim toplicama, glavna je tema bila – med u slastičarstvu. Uvodno predavanje održao je Dražen Lušić, profesor s Medicinskoga fakulteta u Rijeci, pod naslovom »Treba li Hrvatska uvoz meda?«. Lušić je upozorio da je svjetsko tržište meda preplavljeno jeftinim surogatima koji uopće ne odgovaraju definiciji meda. Takav je med roba s grješkom, a dobio je kolokvijalni naziv »kineski« med.
Tri su osnovna razloga koja određuju nisku cijenu »kineskoga« meda: jeftina radna snaga, niski troškovi proizvodnje bez poštovanja ekoloških standarda te poticaji država koje stimuliraju masovan izvoz (svega). No, smatra Lušić, pravi je razlog niske cijene vrlo niska kvaliteta meda, koja se »postiže« nizom tehnoloških manipulacija. Riječ je o postupcima koji uključuju prerano vrcanje kada je nezreli med još kao vodenasta juha, njegovo umjetno isušivanje, uklanjanje peludi kako bi se maskirala zemlja podrijetla, namjerno dodavanje jednostavnih šećernih sirupa, eliminiranje kemijskih tvari koje medu daju boju, okus i miris, kako bi se naknadnim dodatcima med prilagodio potrebama tržišta.
Krivotvoritelji meda koriste se raznim drugim prijevarama kako bi na tržište emitirali patvorine nalik medu. U takozvanim tvornicama meda često se rabi ionska izmjena i ultrafiltracija te razni mehanički postupci, kojima se priprema imitacija meda. Lušić tvrdi da se »takav proizvod ne bi smio nalaziti na tržištu, a kamoli da se označava kao med«. Smatra se da podmetanja lažnoga meda širom svijeta stvaraju gubitke pčelarskomu sektoru u iznosu većem od 500 milijuna eura godišnje. U tome prednjači Kina, koja je najveći svjetski izvoznik meda, a godišnje količine meda istovarenoga na brodove iznose gotovo 150 tisuća tona. Više od 100 tisuća tona kineskoga meda završava na tržištu Europske unije, uključujući Hrvatsku, a velik dio te mase čini jeftin med loše kvalitete.
Osim što je najveći izvoznik, Kina je i najveći proizvođač meda (više od pola milijuna tona godišnje). No ta je proizvodnja opterećena vrlo sumnjivim brojkama. Naime, u posljednjih dvadesetak godina kineska je proizvodnja meda porasla za gotovo 90 posto, a tijekom istoga razdoblja broj košnica povećan je samo za 21 posto. Poznato je da populacija pčela u Kini, kao i u drugim dijelovima svijeta, opada svake godine pa je nejasan velik nerazmjer smanjenoga broja pčela i povećane mase meda. Netko je od prisutnih tijekom predavanja profesora Lušića ironično primijetio da u Kini »pčele rade i noću«.
»Kineski« se med ne proizvodi samo u Kini, nego je taj naziv postao sinonim za praznu sirovinu kojom se, na rubu zakona, trguje po cijelom svijetu. Na tržište Europske unije dolazi med sumnjive kvalitete iz Kine, Ukrajine, Argentine, Meksika, ali i Turske. Uvozni se med najčešće pomiješa s lokalnim i prodaje s novom etiketom »mješavina meda«. Riječ je o 200 tisuća tona uvoznoga meda sumnjiva podrijetla, nepoznatoga sastava i lošega nutritivnoga profila. Walter Haefeker, predsjednik europskoga udruženja pčelara, objašnjava: »Veći dio meda koji se nalazi na tržištu EU-a, označen kao mješavina meda iz EU-a i onoga izvan EU-a, zapravo nema standarda. Informacije na etiketi ništa ne govore potrošačima, osim da taj med nije s Marsa.«
Kako bi se zaštitili potrošači, koji imaju pravo na informaciju o podrijetlu hrane, u Hrvatskoj je uvedena nova nacionalna staklenka za med. O tome je na skupu »Interslast« govorio Željko Vrbos, predsjednik Hrvatskoga pčelarskoga saveza: »Da je ideja o nacionalnoj staklenki kojom će se stati nakraj enormnomu uvozu stranoga meda, često i patvorenoga, te nepoznatoga podrijetla, dobra, govori i činjenica da je prva serija od oko 320 tisuća staklenka već planula i pčelari čekaju novu isporuku za punjenje.« Med pakiran u nacionalnu staklenku pri stavljanju na tržište mora ispunjavati standarde kvalitete propisane odredbama Pravilnika o medu, mora biti propisno deklariran, označen naljepnicom proizvođača s obveznom naznakom »Zemlja podrijetla Hrvatska«. Svaka nacionalna staklenka mora biti označena i znakom »Med hrvatskih pčelinjaka« u sklopu kojega je naveden i jedinstveni broj pomoću kojega će potrošači moći provjeriti podrijetlo meda.
Nacionalna staklenka za med primjer je kako se pozitivnim mjerama može štititi domaći proizvod i radna mjesta u vlastitoj državi. Hrvatska je punopravna članica europskoga tržišta te je time otvorena i ugrožena poplavom lošega uvoznoga meda. Umjesto zabrane uvoza, koja je na zajedničkom tržištu teško ostvariva, moguće je promocijom kvalitete i prokazivanjem sumnjive »robe iz šlepera« utjecati na izbor potrošača. Gotovo 15 tisuća hrvatskih pčelara u 600 tisuća košnica proizvede godišnje više od 12 tisuća tona meda, što je dovoljno za hrvatske potrebe, pa i za izvoz. Zbog toga ostaje nejasno zašto i tko u Hrvatsku uvozi svake godine više od dvije tisuće tona meda.
