Pisasmo već o pjesnicima iz »zaljeva hrvatskih pjesnika« – Boke kotorske: Vidi, Korneru, Brajnoviću i Čižeku, kojima neizostavno pripada i don Branko Sbutega.
Rođen je u Kotoru 8. travnja 1952. od otca Hrvata i majke Crnogorke. U teškim vremenima nosio je u sebi dva identiteta s ljubavlju, s mnogo boli i čežnje za više ljudskoga i ekumenskoga razumijevanja. Osnovnu školu završio je 1966. u Prčnju, a gimnaziju u Kotoru 1970. Usporedno je pohađao glazbenu školu svirajući glasovir, orgulje i violončelo, što će se poslije ogledati i u pjesništvu jer će neke pjesme ponijeti naslov glazbenih forma (Rondo, Etida, Tocata i dr.). Medicinu je studirao u Beogradu (četiri semestra), pa na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1973. filozofske predmete, a zatim je prešao na Filozofski fakultet u Beču. Teološki studij dvogodišnjim boravkom završio je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. Za svećenika Kotorske biskupije zaređen je 1979. u jedinstvenoj crkvi Gospe od Škrpjela kod Perasta. Nakon ređenja radio je na obnovi sakralnoga i kulturnoga blaga Kotorske biskupije, oštećenoga u katastrofalnom potresu iste godine. Godine 1982. postao je župnik svetoga Eustahija u Dobroti, čiju crkvu, uz ostalo, krase slike Joze Kljakovića.
Početkom rata odnosno agresije bivše JNA i raznih dobrovoljačkih formacija na Hrvatsku bio je izložen napadima raznih ekstremista, zbog čega je emigrirao. Godine 1991. od Hrvatske biskupske konferencije zadužen je u Padovi otvoriti centar za pomoć izbjeglicama. U Kotor se vratio 1996., a 1999. godine osnovao je Caritas Kotorske biskupije. Osnivač je i KotorArta, festivala ozbiljne glazbe u Kotoru. Umro je u Kotoru 27. travnja 2006., na spomendan blažene Ozane Kotorske, a pokopan 29. travnja kraj zidina crkve sv. Eustahija u Dobroti.
Autor je brojnih tekstova u časopisima i novinama. Suautorom je knjige »Stara književnost Boke« (1993.) s Ivom Bancem i Slobodanom Prosperovim Novakom. Objavio je i knjigu »Kurosavin nemir svijeta« 2006., a posmrtno mu je izišla knjiga soneta »Sebedarje« 2007.
Da bi se razumjela njegova poezija, treba razumjeti ili bar vidjeti Boku u njezinoj ljepoti. Ona je »i jedan spiritualni prostor, sa svojim crkvama, samostanima, manastirima, svecima i blaženicima, sa njihovim hagiografijama, relikvijama, sa liturgijskim slavljima, procesijama, duhovnom muzikom, himnama, simbolima, znakovima, zvonicima i kupolama« (B. Sbutega). U tom duhovno-prirodnom krajoliku velik dio njegova stvaralaštva religioznoga je motivsko-tematskoga značaja i značenja. U predgovoru zbirci »Sebedarje« pjesnik Zvonimir Mrkonjić piše: »O susretu s Bogom Sbutega govori kao o susretu s osobom u nekoliko pjesama gdje postiže vrhunac pjesničke autentičnosti. U sonetu ‘Ko noć šutiš’ prisutnost se ćuti skupom neusuglasivih osjeta i dimenzija raskrojene zbilje, koji se hoće naviknuti na neku veću zapreminu: ‘Duša traži stana / prostranijeg, većeg i voljenijeg nekog / za riječ jednu samo’. U nekoj drugoj pjesmi Sbutega se pita: ‘Odakle mi misao da si ispred mene?’ Izuzmu li se oni iznimni trenutci osjećaja Božje prisutnosti, većina ostalih trenutaka života i bića dokazi su neprisutnosti: ‘Nenazočnost tvoja jedino me tlači’. Sve ono što nije Bog odjednom ga sučeljuje s teško podnosivom samoćom: ‘Samo ne tišina, nit pusta samoća, / ne skučenost tijela, ne užasi svijesti.’ Sličan doživljaj bliskosti u nepoznatom čita se u sonetu ‘Sišao sam duboko tražeći komade / tvog tijela u mome, dio kakve slike…’.« Bolji poznavatelji hrvatskoga pjesništva uočit će u tome srodnost s velikim mu zemljakom Viktorom Vidom.
Njegov izričaj, bio u slobodnu ili vezanu stihu, istodobno je moderan i tradicionalan. Izdvajamo stihove neopetrarkističke pjesme u kojoj prepoznajemo motiv pobožnosti prema Bogorodici »Vidio sam te samo jednom«:
u trenu / blještavu i jasnu.
I tek što uroniti htjedoh
nije te bilo,
cjelovito si nestala.
Udisao sam žudno
zrak oko sebe
pomno istraživao tlo
ni malo mirisa,
ni obrisa, ni traga,
nisi ostavila.
Ništa kao utjeha
za sve koje mi podari. (…)
U faktima dana prepoznajem
konačno tvoje odsustvo.
Koliko je lakše disati
u znanju da si negdje prisutna,
u vječnom kruženju milosti.«
Donosimo još pjesmu »Ozana«, posvećenu bl. Ozani:
Nebo nekoć bješe svod svijetle ćelije
Sama ispod zvijezda i dok sunce grije
Svugdje sama nosiš svevišnjega Boga
Kost i gruba kostrijet u jedno se slili
Zazidanom tijelu nisu nebo krili
Ni umrtvljeni udi ni oko ti sneno
Čeka uzbudljivi trenutak susreta
Sveta se rađaš i postaješ sveta.«
Pisao je i prozu o Boki. »Imao je rijedak književni talent, Boku je ćutio kao majku, što mu je i bila: nema suptilnijih i dubljih, nema literarnijih proznih stranica o Boki od njegovih« (S. Mijović Kočan).
