»Crkva je stoga sveta, iako u svojoj sredini ima grješnike, jer ona sama nema drugi život nego život milosti. Ako oni žive njen život, njeni su posvećeni članovi; ako odlaze iz njenog života, padaju u grijehe i nered, koji sprječavaju isijavanje njene svetosti«, izrekao je papa Pavao VI. u svojem »Vjerovanju Božjega naroda«. Na žalost, pokazuje se da mnogi vjernici (?) zapravo nemaju, ponekad, čak ni temeljna saznanja što Crkva zapravo jest pa ih neke ružne pojave mogu obeshrabriti i od nje udaljiti, ili čak izazvati zbog toga prijelaz u neke druge vjerske sredine, gdje navodno vlada sklad i »prava« vjernost Bogu i Svetomu pismu. Na to upućuje i nedavni u medijima »reklamiran« i javno obznanjen događaj napuštanja Crkve i katoličanstva mladoga političara.
Oni koji su u pravom smislu vjernici, vjeruju u vidljivu, apostolsku, institucionalnu, ali i svetu Crkvu, u Crkvu kao mistično tijelo. Glava toga tijela je božanska – Isus Krist – ali Tijelo te Glave je ljudsko. »Ona je zapravo nepovrjediv grad: u nju može biti umiješan grijeh kao vino u vodu, pa ipak ona ostaje kao voda čista od svakoga spajanja s grijehom. Ako njezini predstavnici zataje, oni time ne dokidaju obilježja koje je na njima: sakramentalni život i dalje prolazi kroz ruke grješnoga svećenika«, zaključuje katolički mislilac Emmanuel Mounier u knjizi »Angažirana vjera«.
Crkva je skup različitih ljudi, koji su se, proklamirajući svima Božju istinu u skladu s Isusovom naredbom: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio«, posvetili provedbi Božje volje u svim vremenima i na svim mjestima. Krist je prorekao da će u njoj biti žita i kukolja te stoga ta činjenica ne bi trebala nikoga čuditi ni sablazniti. Grijeh je moguć čak i na visokim razinama Crkve, ali to je tipično i za bilo koju drugu ljudsku ustanovu. Ljudi padaju, ali Crkva će izdržati. Ne zato što su katolici bolji od drugih, nego zato što je Božja volja da je ni »vrata paklena ne će nadvladati«.
Kriza koja postoji u Crkvi, što uostalom nije krio ni papa Benedikt XVI. (slika broda koji propušta vodu na sve strane!), ne umanjuje niti ne opovrgava činjenicu da je Crkva ono što za sebe tvrdi: sveta, odnosno da ima darovanu svetost bez obzira na sve grijehe svojih članova. »Crkva je sveta aktualnom svetošću, tj. ona uvijek posjeduje riznice ljubavi usprkos svojim pogreškama«, kaže Mounier. Bog za svoj plan ima na raspolaganju, uglavnom, grješne i neposlušne ljude. »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« govori Petar. No Crkva se kao vjerska zajednica ne može prosuđivati po ponašanju svojih članova, ili pak prema nekakvim, uglavnom tendencioznim, sociološkim istraživanjima. Grješnici i otpadnici su realnost Crkve i ona nije muzej svetaca. Jasno je da bi za Crkvu bilo bolje da su njeni članovi savršeno sveti, a posebice se to odnosi na svećenike.
»Svetost« je riječ koja se u prvom redu odnosi na Boga. Bog je stvoritelj, koji ljubi čovjeka više nego što je on sposoban to shvatiti. On sam je, reći će apostol Pavao, »Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može«. Istinski vjernik ipak može bez sustezanja kazati da »vjeruje u jednu svetu Crkvu«, bez obzira na sve, eventualne, njezine grijehe, pa i onih na visokim crkvenim razinama, jer, u prvom redu, vjeruje da Crkva sudjeluje u misteriju utjelovljenja. To je polazište. Crkva je tijelo Kristovo, koji je i Bog i čovjek, i koji kao takav jamči Crkvi svetost. »Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« Unatoč grijesima pojedinaca, Crkva je, dakle, duboko sveta jer je tijelo Kristovo, i trajno i nepobjedivo privodi svetosti sve koji iskreno traže Krista.
»Ako želimo ispravno shvatiti Crkvu, moramo je, vjerujem, gledati kroz liturgiju. U liturgiji je ona to što jest, tu je Gospodin neprestano dodiruje i obnavlja«, rekao je u intervjuu, tada još kardinal, Joseph Ratzinger objavljenom u knjizi »Bog i svijet«. Ukratko: bit Crkve je, kako kaže protestantski teolog Karl Barth, »događaj nazvan u Novom zavjetu drugarstvo s Duhom Svetim«. To drugarstvo stvara živuću zajednicu. »Drugarstvo Duha Svetoga je čin koji proizlazi iz samoga Božjega Srca.«
»Ako se promatra samo institucionalna vanjska ljuska Crkve, nalazimo mnoge razočaravajuće znakove. No ako dnevno iznutra imamo živo iskustvo Crkve, pa i iskustvo o mnogim ljudima u njoj, onda moram nadodati: ima u tom zimskom dobu uvijek i rascvjetana cvijeća, skrivena pod snijegom i ledom«, navodi u knjizi »Vrijeme je da mislimo na Boga« kardinal Karl Lehmann, osvrćući se na velikoga teologa Karla Rahnera, koji je govorio o ledenom dobu Crkve. Ne želeći sakrivati sablažnjive i skandalozne stvari, te »vidjevši otvorene rane koje Crkva stvarno ima uvijek iznova, koje si zadaje sama ili ih zadaju drugi izvana«, kardinal Lehmann odgovor vidi samo u teologiji križa. Jasno upozorava da se ništa ne smije lagati, zataškavati niti kasnije zaogrtati aureolom svetosti. »Što je loše, loše je, pa i u Crkvi. I u Crkvi postoji opasnost uljepšavanja«, njegove su riječi.
Genijalni Gilbert Keith Chesterton, veliki mislilac, koji je s anglikanizma prešao na katoličku vjeru, svoju je odluku ponajprije donio upravo na temelju liturgije i sakramenata Katoličke Crkve. Johann Wolfgang Goethe, koji nije bio katolik, rekao je da su sakramenti Katoličke Crkve »vrhunac religije i znak izvanredne Božje naklonosti i milosti«. Tko je to jednom istinski prihvatio sigurno ne će napuštati Crkvu jer mu je, možda, neki, pomalo nerazumni, župnik, primjerice, rekao da mu ne će blagosloviti kuću ili stan ako mu ne plati 200 kuna. A ta osoba, pa bila i s pravom ogorčena, ako je stvarno vjernik, sigurno o tome i o drugim slučajevima sigurno ne će govoriti javno. »Riječ ‘Crkva’ označuje povijest, djelovanje, Božje davanje i ljudsko prihvaćanje krštenja i Božje Večere« (Karl Barth).
Na kraju: vidljivo je da u svijetu, ali i u Hrvatskoj, nedostaje jača evangelizacija odraslih ljudi i stoga nije iznenađujuće uočljivo napuštanje Crkve. Za to nije umirujuća činjenica da, s druge strane, neprestano raste broj novopridošlih katolika. »Jedan od stalnih problema je žurnost, potvrđuje to današnje iskustvo u svijetu, kateheze za odrasle. To je glavni oblik kateheze jer je namijenjen osobama koje imaju najveću odgovornost i sposobnost da žive kršćansku poruku u potpuno razvijenom obliku«, upozoravao je još 1979. godine sv. Ivan Pavao II. u pobudnici »O katehezi u današnje vrijeme« (»Catechesi Tradendae«). A upozoravajuće su i riječi katoličkoga sociologa Franz-Xavera Kaufmanna: »Morat će se trijezno uzeti do znanja da sadašnji oblici crkvenoga dušobrižništva uvelike idu pokraj generacija koje dolaze« (»Kako da preživi kršćanstvo?«).
»Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo samo da bi se mogli boriti protiv Crkve. […] A u mojoj viziji nebeska kočija juri grmeći kroz stoljeća; tmurne hereze rastu i ruše se, tvrdoglava istina posrće, ali ostaje uspravna«, zaključuje u knjizi »Pravovjerje« Gilbert Chesterton.
