U listopadu smo posebno molili za misije i misionare, za dobročinitelje misija. A ja vam se još preporučujem da molite na moju nakanu, tako da započeto djelo – osnivanje još jedne misije u Ugandi – uz Božju pomoć dovršimo!
Prije nekoliko sam dana s još trima sestrama bila u biskupiji Soroti. Na poziv biskupa Josepha Eciru Oliacha išle smo vidjeti gdje ćemo osnovati još jednu misijsku postaju, na istoku Ugande. Od Kampale, glavnoga grada u kojem živim, do nove misije je 404 km. A put dug i zanimljiv…
Uganda je predivna zemlja, sa svim svojim različitostima. Krajolik je tu drukčiji, a čak je i boja kože plemena koja tu žive drukčija. U Ugandi su svi ljudi crne kože, ali ovi preko rijeke Nil čine se još crnijima! A zapravo su to isti ljudi, ali jedni su, nekoć davno, krenuli na istok u potrazi za boljim pašnjacima (i došli do pokrajine Ateso), a drugi ostali u svojem kraju zvanom Karamodja. Meni je to najsličnije nama Hrvatima, gdje su jedni u Hrvatskoj, drugi u Bosni i Hercegovini, a sve isti narod.
Poseban je doživljaj kad se stigne do rijeke Nil. Ne možete a da se ne prisjetite biblijskih tekstova koji spominju tu veliku rijeku. Ali ni priča o nilskim konjima, krokodilima, majmunima »bambinima«… Ovoga puta nisam vidjela ni jednoga krokodila, jer je oko rijeke bila vojska, policija, tko zna zašto. Sigurno zato što se »veliki«, tj. političari, nadmeću tko će više iskoristiti rijeku Nil. Kad se Uganda naljuti na Egipat, onda prijete da će im uskratiti dotok Nila, da će ga preusmjeriti prema Indiji. A da se to dogodi… bilo bi to pogubno ne samo za Afriku nego i Europu! Zašto?… Ne znam pravo ni ja, ali dovoljno je znati da »voda život znači«. A Nil je, za suhu Afriku, prava »velevoda«!
Kad smo došli u selo Aterai, gdje mislimo započeti svoju misiju, našli smo ljude u njihovim siromašnim kućama, dvorištima, crkvi… Djeca se ne boje, gledamo se i smiješimo jedni drugima bez puno riječi… Obećali smo da ćemo im doći, pozdravili smo se pa krenuli na povratak, puni dojmova i odluka: »Tu ćemo doći, tu je najpotrebnije«… Mjesto Aterai doista nema ništa – ima ljude, kako nam je i mjesni biskup Joseph rekao. Valja početi – još jednom – iz početka. Dogovorili smo se da će lokalne vlasti napraviti put kako bi se moglo do njih lakše doći.
U studenom ove godine Aterai će postati župa, bez crkve i župnoga stana. Budući župnik zove se Ambroz, mladi svećenik zaređen prije pet godina, pun dobre volje. Kaže da se ne boji početi »od nule«, baš kao ni mi sestre. Mi misionari ipak smo u povlaštenom položaju jer imamo i vas, male makovce, i one velike makovce, vaše roditelje, vjeroučitelje, svećenike – prijatelje misija i misionara. Hvala što možemo računati na vas. Bog vas blagoslovio!
s. Vedrana Ljubić
