Zanimljiv je i pomalo čudnovat »Izvod iz izvještaja suradnika ‘Martina’ od 11. travnja 1961.«, kako je doslovce naslovljen razgovor s biskupom Burićem, jer najprije nema nikakvoga potpisa pa se ne zna tko je pisao tekst temeljem suradničkoga izvješća, a drugo, u tekstu se izravno spominje prezime osobe koja je vodila razgovor s biskupom, što upućuje na zaključak da je ona spomenuti suradnik. Međutim, postoji mogućnost da je u razgovoru bila nazočna i treća osoba, koja je SDS-u »otkucala« sadržaj razgovora, koji i tako po sebi nije previše vrijedan pozornosti. No ne treba se previše opterećivati nečasnom ulogom SDS-ova doušnika, nego je najbolje citirati tekst spomenutoga dokumenta, koji pokazuje legalizirano bezakonje državnih ustanova i svojevrsnu opsjednutost ondašnje tajne policije da pronikne i kontrolira čak i razmišljanja i želje crkvenoga vodstva:
»Biskupa Burića, da je posjetio ovih dana kad je štampa objavila izvješće tajnika savezne komisije za vjerska pitanja Dilparića (Miloja, op.a.) o problemima odnosa između rimokatoličke crkve i države. On tj. Gregov da je posjetio Burića i zamolio ga da mu dade na uvid predstavku episkopata SIV-u, jer da se je htio sa njezinim sadržajem upoznati. Burić da mu je dao na uvid ovu predstavku episkopata. S tim uvezi da je poveo razgovor sa Burićem. Gregov je izjavio, da se je Burić držao vrlo rezervirano, tvrdeći da episkopat ne može ulaziti u konkretne pregovore s vlastima već da to može raditi jedino Vatikan. Vatikan da ima jedini takve kompetencije, a episkopat u tom pogledu da nema nikakvih prava. Gregov je rekao, da je Burić primijetio, da ukoliko episkopat ne može voditi s vlastima pregovore, da ipak može s vlastima razgovarati. Burić da je na to rekao, da bi vlasti morale srediti mnoga pitanja, kako bi prethodno sanirali se razni problemi, koji bi uvjetovali pregovore između Vatikana i države – Jugoslavije.«
Nakon te u biti općenite razine razgovora, biskup se Burić po tko zna koji put ponovno vratio problemu, koji ga je, očito, najviše mučio:
»Burić da se tužio na situaciju s njegovim sjemeništem u Rijeci. Naime, slučaj sjemeništa je naveo kao primjer, kojeg bi vlasti trebale riješiti. Burić je rekao, kako je prije dvije godine utrnula presuda t.j. da je istekao rok od četiri godine, kako je sudskom presudom bilo zatvoreno. Oni tj. senjska biskupija da već dvije godine urgiraju kod lokalnih vlasti u Rijeci, da se izsele iz sjemeništa prostorije poduzeća, koja su u međuvremenu tamo useljena. Međutim, prema riječima Burića, događa se to, da jedno poduzeće iseli, a drugo da odmah useljava. Na taj način da se njih onemogućuje da ponovno zauzmu prostorije sjemeništa i da normalno rade. Na ovakvim i sličnim slučajevima, koja ne bi trebalo odugovlačiti, da bi se trebao stvoriti teren za pregovore između crkve i države.«
Riječko je sjemenište, razumljivo, bilo itekako u središtu pozornosti ne samo biskupa Burića, koji je svim snagama i raspoloživim sredstvima nastojao da ono ponovno započne s normalnim radom, nego i komunističkim vlastima koje su ga rabile kao svojevrstan ucjenjivački »adut« u pregovorima s biskupom. Naime, tamošnja sjemenišna srednja škola i Visoka teološka škola bile su zatvorene, a zgrada nacionalizirana 26. prosinca 1958. Dio je zgrade ipak vraćen Crkvi pa je g. 1960. ponovno otvoreno malo sjemenište i Srednja škola za spremanje svećenika, no jugoslavenska je tajna policija i dalje nastojala imati apsolutni nadzor nad njima, što pokazuje i izvješće koje je 13. travnja 1962. podnio suradnik »Matuš« SDS-ovu djelatniku »Majstoroviću«, koji ga je proslijedio »SUP-u kotara Rijeka«. Iz teksta je potpuno jasno da je tajna policija imala doušnika u sjemeništu, što govori o besramnoj SDS-ovoj manipulaciji i zastrašivanju sjemeništarca, tj. dječaka srednjoškolske dobi:
»U razgovoru sa suradnikom ‘Matuš’ pričao je da je imao namjeru da ide kući za Uskrs, ali da ne može, jer da je biskup naredio da treba ići sa još jednim đakom u Karlobag kod franjevaca da asistira preko uskrslih praznika. Kaže da mu je teško što ne može ići kući i da je to drugi puta da nije išao kući za Uskrs od kada se nalazi u sjemeništu, te da mu je to teško što barem preko praznika ne može vidjeti svoju rodbinu.
Pričao je da ide u Tribalj kod KORDIĆ ALBINA samo Cvitković Ante, a trebao je ići još jedan, jer je Kordić tražio dvojicu. Kaže, da je biskup Burić rekao, da će povući od kuće neke sjemeništarce, koji su bliži i poslati ih na župe u koliko bude tražio neko od župnika. Kaže da se sada nalaze u Rijeci biskupi Burić i Pavlišić, da su kola od Pavlišića popravljena, te da se Pavlišić rijetko kada nalazi u Ogulinu, već da je stalno negdje na putu, jer da je on zadužen za sjemenište pa on vodi računa o ishrani đaka i drugom. Kaže, da vrlo često koristi Vidasa, da on vozi kola ako nekuda idu. Vozi ih i SUČIĆ, a i sam Pavlišić.«
Nakon vrlo bitnoga saznanja riječke policije o popravljenom automobilu biskupa Pavlišića uslijedili su i drugi slični podatci »važni« za državnu sigurnost:
»Dalje je suradnik pričao, da je nekoliko puta htio da govori sa vicerektorom Sučićem o nekim pitanjima, da je postavljao pitanja, ali da se on boji govoriti o političkim stvarima i to od tada kada je bio u zatvoru. Izgleda da je plašljiv kao zec.
Sada preko uskrsnih praznika nema nikoga u sjemeništu. Ivašković je već otišao u Bakarac kuda je odlazio svake nedjelje, jer je župnik iz Bakarca negdje u Italiji. Perkan Antun je također otišao u DRENOVU i on ide svake nedjelje tamo. Prošlog utorka su svi đaci iz sjemeništa bili u katedrali, jer su imali ređenje. Dalje kaže da neće biti nastave za đake u sjemeništu od 12. do 24.IV. o.g. jer do tada traje raspust. Škola im završava koncem petog mjeseca, a u šestom mj. od 12. do 22. polažu maturu. Poslije mature odlaze na ekskurziju 10 dana, sa brodom do Splita i Dubrovnika, a zatim vozom za Beograd i Đakovo odakle odlaze na ferije svaki svojoj kući.«
NASTAVLJA SE
