Iako se Valentinovo slavi tek u veljači, danima se uoči toga »blagdana zaljubljenih« govori o ljubavi, istina, ponajviše kroz prizmu darivanja. Prije nego što se takav govor zahukta, možda bi trebalo razmisliti o ljubavi. Koliko god ljudi čitali o ljubavi, pričali o njoj, razmišljali, proživljavali ju ili ju priželjkivali, ona je uvijek donekle misteriozna, neotkrivena i nedostižna. O ljubavi su napisane brojne knjige, opjevana je u tisućama pjesama, predmet je brojnih svakodnevnih razgovora, no i dalje je obavijena velom tajne. Mnogi znanstvenici pokušali su objasniti ljubav kroz prizmu znanstvenih zakonitosti, no ni jedan nije uspio u potpunosti objasniti što je to ljubav. »Neuspjeh« znanstvenika nije neočekivan, jer da bi se moglo neku pojavu znanstveno promatrati i mjeriti, potrebno ju je moći definirati. Moglo bi se reći da definicija ljubavi ima onoliko koliko ima ljudi na Zemlji. Stoga ju je i teško obuhvatiti u njezinoj datosti i teško je dati jednu definiciju ljubavi. Neki bi psiholozi rekli da odgovora na pitanje što je ljubav ima onoliko koliko ima teoretičara koji se bave proučavanjem ljubavi.
Freud je na ljubav gledao u terminima potisnute spolnosti, Harlow ju je razmatrao u terminima privrženosti, Fromm ju je izjednačavao s brigom, odgovornošću i poštovanjem. Maslow je razdvojio dvije vrste ljubavi, onu koja proizlazi iz osobne nesigurnosti pojedinca i onu koja izlazi iz potrebe za samoaktualizacijom i iz viših emocionalnih potreba pojedinca.
Jedna od najstarijih podjela ljubavi jest ona na strastvenu i prijateljsku. Prijateljsku ljubav ljudi osjećaju prema ljudima s kojima imaju duboko isprepletene živote i uključuje osjećaj intimnosti i naklonosti, a nije praćena strašću.
Nadalje, ljubav se može promatrati kroz sastavnice bliskosti, strasti i odanosti. Bliskost podrazumijeva poštivanje voljene osobe, dijeljenje osjećaja s njom, oslanjanje na tu osobu u teškim trenutcima; strast nosi tjelesnu privlačnost, a odanost nosi odluku da je čovjek spreman ulagati u odnos i zadržati tu ljubav. Psiholozi bi rekli da je savršena ona ljubav koja ima mjeru bliskosti, strasti i odanosti.
No psiholozi idu još dalje, pa ljubav dijele na primarne i sekundarne ljubavne stilove. Kombinacijom primarnih ljubavnih stilova (eros, storge i ludus) nastaju manija, agape i pragma. Mješavinom erosa (tjelesne privlačnosti) i ludusa (zaigrane ljubavi u kojoj osoba zna da se može zaljubiti u više ljudi), rađa se ljubav zvana manija. Osobe koje vole »na takav način« posesivne su, nesigurne, ljubomorne i često traže stalne dokaze ljubavi. Takva ljubav podsjeća na adolescentnu ljubav. No što kada takav obrazac voljenja ostane i kada adolescencija prođe? Tada to nije partner, nego emocionalni krpelj, emocionalni zlostavljač koji crpi svaki atom energije drugoga partnera tražeći nepresušne dokaze ljubavi. I koliko god se tko trudio da »voljenoj« osobi objasni koliko mu je stalo, koliko ju voli i to svakodnevno pokazuje na vrlo konkretne načine, to još uvijek nije dovoljno, još uvijek nešto nedostaje da bi se osoba osjećala ugodno i sigurno. Pragmatično čovjek voli kada točno zna što traži od partnera te voli one osobe s kojima dijeli zajedničke interese, koji imaju iste ili slične hobije, voli osobe koje se zanimaju za iste stvari. Agape predstavlja nesebičnu i altruističnu ljubav, ljubav koja daje, a ne traži ništa zauzvrat. Agape je odraz erosa i storge (prijateljske ljubavi) i više je vođena razumom nego emocijama, ma koliko god to zvučalo nespojivo.
Moguće je napisati tomove knjiga o ljubavi, citirati rezultate brojnih znanstvenih istraživanja, provjeravati već postojeće teorije o ljubavi i donositi nove, no i dalje slika o ljubavi nije cjelovita. Sigmund Freud je još prije čitavoga stoljeća rekao da je ljubav jedina stvar koja ima smisla u apsurdnim uvjetima vanjskoga svijeta.
Može se reći da je ljubav privrženost, želja da se bude s drugom osobom, potreba za tjelesnim dodirom, odobravanjem, stavljanjem potreba druge osobe ispred vlastitih (pa i žrtvovanje za dobrobit druge osobe), potreba za intimnošću. Jednostavnije rečeno, ljubav je ono stanje u kojem čovjek smatra da druga osoba zaslužuje poštovanje u punom smislu riječi.
Sva ljudska bića imaju sposobnost za zaljubljivanje. To je u čovjekovoj prirodi i jednako je karakteristično i muškarcima i ženama. Kako otkriti pravu ljubav, sasvim je drugo pitanje. Sposobnost za zrelu ljubav je složena i razvija se tijekom čitava života. Začetke te sposobnosti moguće je naći u najranijim odnosima roditelja i djece. Ako u tom odnosu nastanu određeni propusti ili pogrješke, djeca se mogu razviti u osobe koje nemaju primjerene sposobnosti za uspostavu zrele ljubavi. Iznenađujuće je koliko ljudi traži psihološku pomoć radi raznoraznih razloga, a u podlozi većine tih problema upravo su poteškoće da zrelo vole i uspostavljaju zrele emocionalne odnose, bilo s partnerom, bilo s prijateljima, bilo s roditeljima…
Fromm je rekao da je ljubav umijeće, i uistinu je bio u pravu. Ali to umijeće zahtijeva i trud. Ljubav nije trenutak, ona je proces; ljubav se rađa, raste i razvija, održava i hrani, preživljava, njeguje. Ljubav se ne kupuje (barem ne ona prava, zrela) niti se može kupiti (bilo materijalno, bilo emocionalnim ucjenama), ali je sve više pokušaja materijaliziranja nečega što se nikako ne može staviti u ovozemaljske dimenzije. Prava i iskrena ljubav je nesebična. No, nažalost, u praksi često predstavlja rijetkost. Nerijetko se ljubav svodi na primanje i manipuliranje poput: »Volim te jer me slušaš, razumiješ, daješ mi materijalnu sigurnost…« A sve se rjeđe čuje: »Volim te jer si upravo takav kakav jesi, sa svim svojim vrlinama i manama, pa čak i onda kada me ne slušaš, a ja smatram da me trebaš slušati…« To označava zrelu ljubav u kojoj se ljudi ne stapaju, ne žive u simbiozi, ne gube svoj identitet, ne postaju onakvi kako partner očekuje, nego je zrela ljubav ona u kojoj se svatko može razvijati i pronalaziti svoje pravo »ja«. Zrela ljubav kaže: »Volim te jer te volim, a ne zato što i ti mene voliš«.
Ljubav se često koristi i u pogrješne svrhe i ponekad ljudi vole s pogrješnim ciljem. Nerijetko ljudi traže partnera kako bi riješili svoje probleme, misleći da će ih blizak odnos zaštiti od osjećaja nesigurnosti, tjeskobe, dosade i smatrajući da će tako dati smisao svojemu životu. U takvim odnosima neki traže uzroke nezadovoljstva vezom, brakom; neki traže uzroke ljutnje koja je najčešće prenesena na partnera koji, ruku na srce, često nema veze s tim. Neriješenu ljutnju iz prošlosti, a to su najčešće emocionalne povrjede iz doba djetinjstva, neki oblikuju s partnerom u sadašnjosti. Nestvarne predodžbe o odnosu i braku sustignu takva čovjeka i počinju stezati kao najjače uže. Jer bol koju netko nije mogao izraziti u djetinjstvu nosi poput ranca. Živeći u paru, ulazeći u vezu i brak, neki nesvjesno očekuju od partnera da preuzmu onu ulogu koju su očekivali od roditelja. Kada se to ne dogodi, a rijetko se i dogodi jer je nemoguće da partner ima ulogu »iscjelitelja«, počinju optužbe, neslaganja, ljutnje i raznorazne emocionalne povrjede. Tada se panično traži neko brzo rješenje da bi se ljudi riješili toga neugodnoga osjećaja, a to rješenje najčešće biva prenagljeno, što dodatno pogorša taj odnos i popuni prazninu.
Odgovor nije jednostavan, kao što ništa u svezi s ljubavlju nije jednostavno. Najprije treba moći i znati voljeti sebe jer je naš odnos s nama samima temelj iz kojega nastaju svi ostali odnosi. U središtu svih čimbenika životnoga iskustva jest čovjek sam. Ključna je kvaliteta veze sa samim sobom jer se sve druge važne veze temelje na njoj. Ako bi tko upitao druge kako bi željeli da se njihov partner ili partnerica ponaša prema njima, većina bi ljudi rekla da žele osobu koja je ljubazna, pažljiva, puna ljubavi i poštovanja, osobu koja bezuvjetno prihvaća i sluša njihove želje i planove, nekoga tko će se radovati njihovim uspjesima, tko će razumjeti bez osude njihove neuspjehe, nekoga s kim mogu biti otvoreni i iskreni i osjećati se sigurno. No na pitanje: »Koliko sve to primjenjujete na sebi?«, većina bi bila itekako kritična prema svojim manama, neuspjesima, da mnogi prelaze preko svojih potreba, da premalo vremena posvećuju sebi. Kako onda čovjek može očekivati od sebe zrelu ljubav ako se prema sebi ne ponaša onako kako to očekuje od svojega partnera?
Prva lekcija ljubavi jest naučiti sebi darovati ono što očekuješ od drugih. Ljubiti sebe nije sebično jer ljubiti sebe znači vjerovati u vlastitu vrijednost, a to stvara zdrav osjećaj pozitivnoga samopoštovanja i vjere u vlastite sposobnosti. Voljeti sebe znači udovoljiti vlastitim potrebama i posvećivati im pozornost na isti način kako želimo da to čini i partner. Vježbajući ljubav na sebi, čovjek uči kako voljeti drugoga. Tek kada čovjek u svojoj nutrini vjeruje da je vrijedan, tada i partneru može pružiti pravu naklonost.
