– Antifašisti stari, gdje ste, da li ću vas ikad naći… – pjevuši moj punac Jura zadubljen u novine – kažite mi što to znači…
– Čuj, tata – prekida ga njegov sin, moj šuro, znani »Sin Oluje«, baš pred stih koji više ne pamtim – čini mi se da stalno pjevaš tu pjesmu i samo joj junake mijenjaš?!
– A kako ne bih o njima? – sveznadarski raskrili ruke punac. – Pa kad se samo sjetim druga Vlade, druga Mike ili druga Kardelja, pa i drugarice Milke… Da ne govorimo o Drugu Starom! Pa stari antifašisti bi ga za takve izjave »pomeli« samo tako! Do jutra više ne bi bilo tog Stipe, Štefa, Stjepka, Stipana, Steve, Stefana i u što bi se sve još dao preobući taj naš bivši predsjednik! A ne ovi sada, novi antifašisti, »mrmlj i frfrlj«, ne znaju bogci što bi rekli i sad napravili sa svojim »zalutalim« antifašistom, koji je o Jasenovcu govorio skoro kao o ljetnikovcu…
– Pa zar je išta lagao? – opet ga prekida sin. – Pa i ozbiljni povjesničari danas sve glasnije govore ono što je on kao veleglavešina znao pa rekao još prije četvrt stoljeća!
– Tim više! Pravi bi ga se antifašisti odrekli ne trepnuvši! Kao nekad drugovi Jakov pa Jure, Ivica, onaj pravi lijevi Stipe i drugi, proglasili bi ga »izdajnikom narodnooslobodilačkih tekovina« i… – oživljava punac cijelu paletu nama polupoznatih likova. – Hajd ne bi ga danas mogli poslat na Goli, ali bi ga mogli otjerat bar »u kut«! A ne, ovi »antifašisti« sad »metiljaju«, pravdajuć’ ga ovako i onako. Dobro da nisu rekli da je to izgovorio »zbog mladosti«, s nepunih 60, ili da je bio pod utjecajem bunike! Te »vidjet će«, »razmotrit će«… Petljaju ga, ne znaju što sa svojim počasnim predsjednikom. A baš ih je »počastio«, kao dečko koji je viknuo: »Car je gol!« Skroz je ogolio taj njihov »antifašizam«, ostalo im amo »anti«…
– Paveliću? – u prolazu dobaci punica.
– Hajd ne zaoštruj još jače, kad ne slušaš! – odbaci punac ženine duhovitosti. – Dosta je što su se razotkrili da su samo »antifašisti« iz koristi!
– »Antifašisti-niškoristi«, tako se to kaže, krivo si se izrazio! – spremna je punica.
– Ma, nekadašnji stari komunisti, oni pravi čvrsti, osudili bi ga u hipu, noć bi ga progutala! – punac se i glasom vraća u dane mladosti. – Pa balavci jedni, vi i ne znate što su sve ti bili u stanju! I s gotovih fotografija, u ono doba prije kompjutora, brisali su »ljude viška«! Kad je Drug Stari izbacio iz partije druga Rankovića ili Đilasa, nestali bi ti i s fotografija! Makar bile slike iz Bihaća ili ikojeg Jajca! Nestajala je poslije po potrebi i drugarica Jovanka sa slika, usprkos pozamašnim dimenzijama! Mijenjala se povijest, sve su mogli ti stari »antifašisti«!
– Pa onda – zamisli se šuro, »upali« mu se lampica – kad su oni to mogli u »kameno« predvirtualno doba, kako bismo tek mogli mi danas sa svim tim računalima! Ako ga ti njegovi nisu u stanju izbaciti iz svog »antifa-društvanca«, bar da ga mi izbacimo, prebrišemo s liste bivših predsjednika države? Kao, nije ga bilo! Da nam se nerođeni praunuci ne muče s gomilom podataka, i ne brukaju s takvim predsjednicima!
– Eto vam, punac, – umiješah se sad ja – odgovora na pitanje iz pjesme »da li ću vas opet naći«. Već ste ih našli! Izgleda da u svakome starijem od pedeset, makar i Hrvatini kakav je vaš sin i moj šuro, čuči pritajeni autoritarni »antifašist« jugokomunističkog tipa ili makar »soc-samoupravljač« koji bi sve, pa i povijest samu, sredio »po kratkom postupku«?! Djelovalo je to njihovo »vaspitanje«…
