Zašto Bog dopušta patnju – jedno od najvećih pitanja teologije. Veliko je pitanje postojanje i kolektivne i osobne patnje.
»Ne vjerujem u postojanje Boga jer da postoji, ne bi dopustio toliko gladi, siromaštva, ratova, opačina…« Temelj takvu stajalištu je konformizam. Svaki put kada se Boga dovede na optuženičku klupu zapravo se nastoji očuvati vlastiti komfor: »Ja nisam kriv jer sam nemoćan, kriv je onaj koji je svemoćan, a ne želi pomoći.« I tako se ostaje u sigurnosti vlastitoga skučenoga uma gdje nema odgovornosti pa prema tome ni potrebe za borbom. No sloboda rijetko pruža sigurnost. Bog je savršen i nepogrješiv, stoga »ne može« utjecati na slobodan čovjekov izbor jer, kada bi čovjeku oduzeo slobodu, »pregazio« bi sam sebe, oduzeo bi čovjeku njegovo dostojanstvo, a time i prestao biti savršen. Bog stoga ne intervenira da bi skinuo breme s čovjekovih pleća, ali je prisutan da bi ga podržao da to breme iznese do kraja.
Rijetkima se, unatoč svoj duhovnoj zrelosti, ne potkrade pomisao: »Zašto ja, Bože? Zar te nisam dovoljno ljubio da me prepuštaš ovoj muci…« To je ljudski i čovjek ne bi trebao osjećati krivnju obuzme li ga takvo razmišljanje. Na kraju, i sam Isus je zavapio s križa: »Bože moj, zašto si me ostavio«, no tragedija započinje onda kad trenutak slabosti postane trajno stanje, kad bol i osjećaj nepravde postanu toliki da prijeđu u odbijanje, pa čak i pobunu protiv Boga: »Kako si mogao…?!«
Onoga trenutka kad je Isus izdan i raspet u nezamislivoj boli, patnji je dao smisao i prometnuo ju u oruđe. Patnja je tako zauvijek postala mjesto susreta Boga i čovjeka. Potvrda je toga i u svakoj mučeničkoj smrti počevši od samih apostola. Muka pojedinaca osigurala je novu dimenziju slobode mnoštvu.
Ako čovjek vlastitu patnju promatra u svjetlu Isusove patnje na križu, onda ona postaje uzvišenom zadaćom sustvaranja. Svi su ljudi stvoreni za nebo, a na kraju životnoga maratona bit će pobjednici svi koji su sudjelovali i stigli do cilja. U svjetlu toga osobna bi se patnja mogla promatrati kao konkretni izraz Božje pravednosti jer po pravdi najveće terete nose oni najjači. Čovjek za sada ne može znati komu je i radi čega namijenjena osobna patnja. To zna jedino Bog. Jedino on zna u čiju budućnost čovjek svojom patnjom ulaže i koliko god to bilo teško, trebao bi se u poniznosti osjećati počašćeno jer ga je Otac osposobio da nekomu »ponese kofer« u nebo.
