Jedan od istaknutih misionara među hrvatskim iseljenicima, franjevac, a potom svjetovni svećenik, Bosiljko Bekavac stariji ostavio je trag i kao plodan publicist i kroničar života hrvatskih doseljenika u Sjedinjenim Državama.
Rođen je u Obrenovcu, danas Obri, kod Konjica, 5. kolovoza 1870. Krsno mu je ime Paškal. Pučku školu završio je u Kreševu, gimnaziju u Gučoj Gori, teološko-filozofski studij pohađao je u Ferrari, Parmi i Livnu. U franjevački red stupio je 1888., a za svećenika je zaređen 1895. Bio je kapelan i kateheta u Ponijevu, Radunicama, Kreševu i Desnima kod Metkovića. Godine 1899. postao je svjetovni svećenik te je 13. prosinca 1900. došao u SAD. U Pittsburghu je osnovao hrvatsku katoličku župu sv. Nikole čim je došao, a od 1904. djelovao je u Lyndori (Pennsylvania), zatim u Millvaleu, ponovno u Lyndori, potom u Ambriggeu (i među Slovacima), Commerons-Battonu, Heilwoodu, Strasffordu i Dixonvilleu do 1911. te naposljetku u Rankinu (Pennsylvania) do 1956. Znao je talijanski, engleski, njemački, slovenski, poljski i ukrajinski jezik, pa je pastoralno djelovao ne samo među Hrvatima, nego i Slovacima, Slovencima, Poljacima i Talijanima. Dugo boraveći u Americi, amerikanizirao se, poprimivši »potpuni demokratski duh i još ga više širio kao svećenik i kulturni radnik«, a »od svih hrvatskih svećenika u Americi svladao je najviše neprilika i kušnja«, no nedvojbeno »je podigao elan i vitalnost u više mjesta kod američkih Hrvata« (R. Drljić). Umro je u Rankinu 19. kolovoza 1959., a pokopan na katoličkom groblju Svih svetih.
Pisati je počeo u »Glasu Hercegovca« i zadarskom »Narodnom listu« kritizirajući austro-ugarsku politiku u Bosni i Hercegovini, a surađivao je također u »Pučkom listu«, »Napretku«, »Hrvatu«, »Hrvatskom narodu«, »Vrhbosni«, lokalnom listu »Sa Neretvice« i u »Gospinoj krunici«. Kao župnik u Millvaleu pokrenuo je tjednik »Hrvat« te osnovao stranku Hrvatski kršćanski i politički krug. I u SAD-u je pratio politiku u domovini te napadao Kallaya i njegovu politiku u BiH u tamošnjim publikacijama »Zajedničaru«, »Hrvatskom listu«, »Hrvatskoj Danici«, »Našoj nadi« i drugim periodičnim publikacijama, a javljao se i u sarajevskom »Hrvatskom dnevniku«, koji je izlazio pod patronatom nadbiskupa Stadlera. Većinom je pisao pod pseudonimima pa je teško rekonstruirati autorstvo mnogih članaka, u kojima se bavio temama o životu i radu naših iseljenika i povijesti hrvatskih župa i kolonija u SAD-u, uz posebne prikaze o našim svećenicima. Vodio je od 1915. osobni dnevnik, koji je važan za poznavanje vjerskoga, političkoga, društvenoga i kulturnoga života naših iseljenika. Na temelju dnevnika napisao je veće članke »Hrvatska katolička župa u Pittsburghu« (»Naša nada kalendar« 1927.), »Povijest hrvatske župe u Millvale« (»Danica koledar za 1929.« 1928.), »Prva hrvatska župa u U.S.A. u North Side« (»Naša nada kalendar« 1930.), »Hrvatska katolička kolonija u Rankinu« te »Spomen-knjiga o 25-godišnjici opstanka hrvatske rimokatoličke crkve ‘Marije Pomoćnice’«. U Rankinu je tijekom 45 godina razvio veliku pastoralnu i kulturnu djelatnost, a uz ostalo, uspjelo mu je 1926. na župu dovesti iz Bosne časne sestre Kćeri Božjega milosrđa. Domovinu je posjetio samo jednom godine 1929.
Nasuprot podatku koji donosi »Hrvatski biografski leksikon«, naime da je »za I. svjetskoga rata radio u Jugoslavenskom odboru u Americi«, Ante Tresić Pavičić u svojoj putopisno-memoarskoj knjizi »Preko Atlantika do Pacifika« navodi: »Izrazito sumnjičav prema jugoslavenskoj ideji još od 1916. zalaže se za pravo hrvatskog naroda na samostalnu hrvatsku državu.« Činjenica je da je potpisao zajedničku »Izjavu hrvatskih i slovenskih svećenika« 1916. u New Yorku, kojom se tražilo osnivanje samostalne hrvatske države. Bio je nestor hrvatskih svećenika Sjeverne Amerike i »jedan od najvećih dobrotvora kako pojedinaca tako radnih zajednica, kulturnih ustanova, crkava, sjemeništa, samostana i bogoslovija«, a podupirao je i gradnju crkava u BiH, primjerice u Kreševu, Obrima i Žitačama, zaključuje u svojem nekrologu fra Rastislav Drljić (»Dobri pastir«, 1960.).
Godine 1955. postao je doživotni začasni član Hrvatske bratske zajednice, koja u svom listu »Zajedničar« od 13. srpnja 1955., u povodu njegova 85-godišnjega jubileja zaključuje: »Nikada nije zatajio svog hrvatskog narodnog raspoloženja, ali se nikada nije dao skučiti u uske okvire ma kakove strančarske politike ili odveć jednostavnih društvenih pokreta.« Uopće je »Zajedničar« pratio njegov rad, a u povodu toga jubileja i smrti objavio je više članaka općega karaktera, bez potrebnih pojedinosti za rekonstrukciju njegove spisateljske djelatnosti.
Tako utvrđivanje, prouka, vrjednovanje i predstavljanje tematskoga i kvantitativnoga opsega njegova spisateljskoga rada u domovini i Americi ostaje zadaća budućim istraživačima njegova života i rada.
