Iako nije rijetkost vidjeti starijega čovjeka u katoličkoj crkvi kako ministrira, takav je prizor danas ipak sve rjeđi. No doista je prava rijetkost vidjeti ga baš svako jutro, kao što je to slučaj s časnim starinom 67-godišnjim Božidarom Deodatom Krešićem u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u središtu Osijeka. On je bez pretjerivanja »ljudina« od 190 cm i već na prvi pogled djeluje krepko i svježe, a tek kratko objašnjava: »Nisam nikada izostavio susret s Gospodinom u misnom slavlju nedjeljom ujutro u 7 sati, unatoč svim problemima i bolesti, jer za mene je to poseban duhovni doživljaj!«
Diplomirani inženjer stočarstva, rođeni Osječanin, 40 godina do mirovine bio je prosvjetni djelatnik, najprije u Elektro-metalskom školskom centru »Đuro Đaković« u Osijeku i nakon toga u srednjoj školi u Dalju. Oženjen je i ima troje djece i ponosno ističe da je cijela njegova obitelj vjernička, supruga mu pjeva u zboru i predavala je vjeronauk u osječkoj konkatedralnoj župi sv. Petra i Pavla, a stanuju tek stotinjak metara od samostana kapucina, s kojima je povezan još od studentskih dana. Stoga i ne iznenađuje njegovo članstvo u Svjetovnom franjevačkom redu, »trećoredcima«, kao i osječkoj Udruzi katoličkih intelektualaca.
Otkriva i tajnu svoga fizičkoga izgleda: »Već dugi niz godina bavim se atletikom premda sam počeo trenirati tek sa 50 godina, a prvi veteranski nastup u 55. godini bio mi je u Rijeci, gdje sam se natjecao na 5000 m i, hvala Bogu, odmah osvojio 3. mjesto. Od tada sam osvojio 70-ak medalja jer trčim na 100, 400, 800, 3000 i 5000 m, zatim štafetu, bacam koplje, disk i giru – kladivo dvostruko veće od uobičajenoga s jako tankom žicom, i drugo. Dakle, sada sam atletski veteran u kategoriji 60-65 godina, a član sam hrvatske reprezentacije postao prije 10 godina jer sam tek tada ispunio zadane norme. Naša je krovna organizacija Hrvatska atletska veteranska udruga, koje je predsjednik Željko Vrbanc. Najplodnije mi je razdoblje bilo kada sam ušao u kategoriju od 60 godina jer sam srušio 18 različitih državnih rekorda, no u međuvremenu drugi su srušili moja dva pa sam sada na 16 rekorda.
Kruna svega bilo je prošlogodišnje natjecanje u Budimpešti kada sam ušao u Guinnessovu knjigu rekorda jer sam pobijedio u četiri kategorije s pola sata pauze između njih, na 400, 800, 3000 i štafeta 4 X 200 m s ‘dečkima’ iz Zagreba. Pri kraju trčanja nisam gotovo ništa ni vidio ni čuo, osjetila su me jednostavno napustila, mrak mi je padao na oči, tako da nisam uopće bio svjestan kad sam prošao cilj, zapravo sam kolabirao, rekao mi je kasnije liječnik. To sam uspio samo zato što sam cijelo vrijeme molio Boga i što me je prije puta blagoslovio kapucinski gvardijan fra Anto Pervan. U to sam čvrsto uvjeren iako znam da se danas u Hrvatskoj u medijima ismijava vjerničko svjedočenje u športskim uspjesima i porazima. Sjetite se samo Kostelića, Blanke Vlašić, rukometnoga izbornika Babića i drugih.
Kao pozitivan izuzetak citirat ću ‘Glas Slavonije’ koji je, saznavši vijest, objavio: ‘Kao i uvijek nakon natjecanja, Deodat Krešić zahvalio je braći kapucinima iz osječkog kapucinskog samostana jer su ga dobro psihički pripremili za napor u Budimpešti.’ Vjera i atletika su moj život, a pod riječju vjera podrazumijevam i odnos prema obitelji, prijateljima, životnim vrijednostima. Kroz atletiku svjedočim svoju vjeru i to ću činiti dokle god budem mogao!
Na kraju, samo ukratko da pojasnim – atletski se veteran postaje sa 35 godina, i natjecatelji su svrstani u kategorije od po pet sljedećih godina, dakle od 40, 45, 50 itd. sve do 104. jer nakon toga više nema kategorija. Nemojte misliti da se zafrkavam jer moj prijatelj Španjolac s kojim se internetski dopisujem još uvijek je aktivan sa svojih 106 godina, vjerovali ili ne! Atletski veteran može sudjelovati na natjecanju samo uz atletsku knjižicu potvrđenu od športskoga specijalista liječnika da je fizički zdrav.«
