Sadašnja mirovinska reforma u Hrvatskoj započela je u prošlom stoljeću, krajem 1998. g., donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju, koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja 1999. Zakon je objavljen u Narodnim novinama broj 102/98, a tijekom njegove primjene koja je trajala do 31. 12. 2013. mijenjan je ili ispravljan ili dopunjavan čak 19 puta. Zato je na kraju primjene njegov tekst trebalo tražiti u brojnim brojevima Narodnih novina. Takva opsjednutost promjenama stvarala je pravnu nesigurnost u građana, posebice zbog činjenice da se većinom novih izmjena ili dopuna prijetilo građanima kao budućim umirovljenicima ili ukidanjem ili smanjivanjem nekih prava. Ljudi su u panici bježali u mirovine ili s dokupom staža ili kupovanjem invalidnosti. Takva društvena atmosfera pogodovala je razvitku korupcije. Tomu svjedoče brojne afere vezane uz rad invalidskih komisija. Tadašnje vlasti preko svojih institucija samo su simbolično reagirale pa je broj osuđenih bio neznatan u odnosu na opću pojavu stjecanja lažnih invalidnosti. Politika države takvim je ponašanjem pogodovala »proizvodnji umirovljenika« tako da je to bila, ironično rečeno, jedina »industrija« koja je napredovala. Radi slikovitoga prikaza bezbrojnih promjena mogli bi se navesti svi brojevi Narodnih novina pa tako čitateljstvu predočiti njihovu degradaciju i nemoć ako žele razumjeti propise. Ako ih ne razumiju, zakonodavac upotrijebi pravilo da »nepoznavanje zakona nikoga ne ispričava«.
Prateći tzv. mirovinsku reformu, s donošenjem novoga Zakona o mirovinskom osiguranju koji se »tobože« počeo primjenjivati od 1. siječnja 2019. nastavlja se slična politika uznemiravanja građana. Naime, »tobože« znači da je novi zakon zapravo već primjenjivan Zakon o mirovinskom osiguranju donesen prije šest godina (2013. g.) objavljen u Narodnim novinama 157/13 s početkom primjene od 1. 1. 2014. te tijekom primjene osam puta mijenjan ili dopunjavan ili izmjenama ili dopunama ili posebnim uredbama u Narodnim novinama. Samo u prethodnoj godini mijenjan je čak tri puta! Dakle nije riječ o nekom novom zakonu, nego o starom iz 2014. Zato je potrebno za njegovu primjenu čitati posebne zaključne odredbe kako bi ga se moglo razumijevati i zakonito primjenjivati. Naime, zaključne su odredbe svakoga zakona bitne za njegovo razumijevanje i ispravnu primjenu u praksi na konkretne slučajeve. Međutim, u toj primjeni građani nisu u stanju ništa razumjeti, a često ni oni koji su plaćeni za njegovu provedbu.
Sadašnji navodno novi Zakon ima nekoliko posebnih skupina prijelaznih i završnih odredaba koje su objavljivane u Narodnim novinama br.: 33/15, 95/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18. Navest ćemo primjera radi posljednju zaključnu odredbu u članku 191. koja glasi : »Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o mirovinskom osiguranju (‘Narodne novine’, br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07., 35/08., 40/10. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10., 130/10. – pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12. i 133/13.).«
Nadovezujući se na tu odredbu, valja odmah upozoriti da se ona odnosi na Zakon donesen 2013. g. s početkom primjene 1. 1. 2014. Zato radi razumijevanja treba tražiti i čitati sve ostale prijelazne i završne odredbe, a dovoljno je možda navesti samo posljednju objavljenu u Narodnim novinama br. 115/18 u čl. 53. koji glasi: »Ovaj Zakon objavit će se u ‘Narodnim novinama’, a stupa na snagu 1. siječnja 2019., osim članka 88. koji je izmijenjen člankom 26. i članka 90. stavka 2. koji je izmijenjen člankom 27. ovoga Zakona koji stupaju na snagu 1. srpnja 2019.«
U toj kompliciranosti šume razbacanih propisa ne slažu se ni pravnici, a ni odvjetnici, pa ni sudci. Zato se može zaključiti da je i posljednji mirovinski zakon još lošiji i nejasniji, a time i zbunjujući za osiguranike. Njegovu razumijevanju ne pridonosi ni čitanje pročišćenoga teksta. To je potvrđeno i uspješnim referendumom »67 je previše«, kada su se građani i sindikati naknadno probudili. Službena politika ni nakon toga neuspjeha nije prihvatila svoj »grijeh struktura« pa je pokušala na drugi zaobilazan način prevariti građane nudeći im kao pravo mogućnost rada do 68. godine. Međutim, to pravo, iako »uvijeno u celofan«, bilo je podvala poslodavcima za koje bi to postalo obveza, dakle teret, te su se oni s pravom usprotivili. To je bio opet poraz političara. Ako se tomu pridoda i posljednji štrajk učitelja i prosvjetnih radnika, očito je da se opće nezadovoljstvo dosadašnjim učincima politike približava kritičnomu mnoštvu. Današnji prosvjedi u Francuskoj protiv mirovinske reforme trebali bi biti upozorenje političarima.
Političari na vlasti u Hrvatskoj nudili su do sada, a i sada nude građanima nedorečene i restriktivne zakone prema idejama neoliberalnoga kapitalizma, koji negira dostojanstvo maloga čovjeka. S druge strane na konkretne nepravde i kaznena djela nude se otrcane fraze »neka institucije rade svoj posao«. Nažalost institucije nisu radile svoj posao kako treba jer nisu znale ili nisu htjele. Posljedica je da se narod, iako nezadovoljan, priviknuo na neki način, odnosno bolje reći oguglao na takvo ponašanje institucija. Ipak, psihološka je reakcija nastupila pojavom apatije i opće rezigniranosti s gubljenjem nade u budućnost. To se odražava najviše u demografskim problemima. Sve je manji broj brakova, sve je manji broj djece u školama, a sve veće iseljavanje. Primjera radi navodi se zapažanje jednoga stanovnika jednoga slavonskoga sela (Babina Greda) koje je prije rata imalo oko šest tisuća stanovnika, a sada ih ima oko tri tisuće, s tim da se u posljednju godinu već iselilo oko osam stotina. Ako se tako nastavi, odnosno ako se to ne zaustavi, Hrvatska će ostati bez svojega stanovništva i postati samo geografski pojam koji će popunjavati doseljenici.
