Bogat život don Ante Bakovića jedva se može sažeti na opseg ovoga prikaza. Rođen je 4. srpnja 1931. u Goraždama kao sedmo dijete u obitelji. Osnovnu školu završio je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teološki studij u Ljubljani. Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnoga roka u bivšu JNA. Na kraju vojnoga roka osuđen je na četiri godine robije (1953. – 1957.) jer je odbio govoriti protiv kardinala Alojzija Stepinca. U zatvoru u Nišu proživio je višednevnu torturu batinanja, do duboke nesvijesti i kome. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1959. u Đakovu. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je ukupno deset godina robijanja u sedam zatvora. Kada je 1962. godine komunistički režim pomilovao dio robijaša u KPD-u Zenici, njega nije. Na prvoj župi, u Kaknju, okupio je na vjeronauku nekoliko stotina djece i mladeži. Bio je kažnjen mjesecom zatvora i protjerivanjem iz Kaknja. Djelujući na drugoj župi, u Korićanima, na Vlašić-planini, osuđen je na šest godina strogoga zatvora zbog karitativnoga rada, školovanja darovitih đaka i liječenja bolesne djece. Sjećanje na zatvorske dane opisao je u knjigama »Batinama do oltara« 2009., »Druže pope, u ime zakona – izlazi iz groba« 2011. i »Titov robijaš br. 8986« 2016. Protjeran iz Bosne, otišao je na Kosovo, u Janjevo. Ondje je radio na buđenju nacionalne svijesti kosovskih Hrvata te obnavljao veze između Janjeva i Dubrovnika. Godine 1969. osnovao je dječji zbor »Bijeli anđeli«, koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi, osvajajući nagrade čak na državnim natjecanjima, a nastupao je i u drugim europskim državama. Osnovao je i »Katon« (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak »singlica« sa stotinjak pjesama pod nazivom »Duhovne hrvatske pučke pjesme«. Snimio je Bibliju na sedam kaseta – ondašnjim nosačima zvuka – prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku, pa je po takvom izdavaštvu svojevrsni preteča medijskim katoličkim projektima u Hrvatskoj. Opet je osuđen na dva mjeseca zatvora. Potom je djelovao od 1975. u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića.
Umirovljen je 1983. zbog bolesti. Od tada se intenzivno posvećivao pitanjima pronatalitetne politike. Još prije, kada je papa Pavao VI. izdao encikliku »Humanae vitae«, Baković je iz Janjeva uputio Papi pismo podrške 53 majki koje su rodile 648 djece! Na Prvom općem saboru HDZ-a 1990. održao je referat o demografskom izumiranju hrvatskoga naroda. Godine 1993., razočaran u tadašnju populacijsku politiku, osnovao je Hrvatski populacijski pokret, zatim i Pronatalitetni pokret »Jedno dijete više«, koji je vodio do 2015., te uređivao i izdavao mjesečnik »Narod«, glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod. Objavio je knjige »Jedno dijete više« 1991., »Programska načela Hrvatskoga populacijskoga pokreta«, »Ostaje li Hrvatska bez majki« 1994., »Za jednu bolju Hrvatsku« 2005., »Hrvatska demografska čitanka« 2008. Misao vodilja bila mu je: nema opstanka Hrvata bez demografske obnove, a nema demografske obnove bez duhovne obnove! Nažalost, malotko ga je ozbiljno shvaćao. Dapače su ga ismjehivali, ali danas je jasno da je itekako imao pravo. Osim spomenutih, objavio je i autobiografsku knjigu »Dječak s Drine« 1996. Sv. Leopoldu Mandiću posvetio je knjigu »Naš Bogdan« 2010. Kao desetogodišnji dječak bio je svjedok mučeništva časnih sestara u Goraždu 15. prosinca 1941., o kojima je objavio 1990. knjigu »Drinske mučenice« (tako ih je prva nazvala njegova majka!), proglašene blaženima 2011. u Sarajevu, te potaknuo HTV na snimanje filma o njima.
Čudesne radne energije, sedamnaest je godina istraživao svećeničke žrtve rata i poraća. Nakon što je 1994. izdao »Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća – radni materija«, 2007. izdao je »Hrvatski martirologij XX. stoljeća«, u kojem je na više od tisuću stranica pisao o 664 mučenika Crkve u Hrvata – svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. Ta je knjiga postala vodičem drugima za nova istraživanja. Početkom rujna 1991., u svojoj 60. godini, javio se dragovoljno u Hrvatsku vojsku. Raspoređen je u Glavni stožer i te jeseni obilazio je sva ratišta od Osijeka do Dubrovnika. Preminuo je 26. siječnja 2017. u svećeničkom domu u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.
Ostat će zapamćen njegov nemjerljiv doprinos hrvatskomu narodu promicanjem natalitetne politike i suočavanjem s totalitarnim režimima 20. stoljeća, posebice s komunizmom, čija je žrtva i sam bio. Dobitnik je više hrvatskih državnih odlikovanja, a dokumentarni film »Don Anto Baković: Od mlade do zlatne mise« snimio je 2012. Obrad Kosovac. Bio je, uza sav pastoral, plodan literat i historiograf. Njegovi pothvati i knjige jedinstveno su svjedočanstvo hrvatske povijesti XX. stoljeća, svećeničke vjernosti Crkvi i borbe za opstanak vlastitoga naroda.
