Zajedništvo velike župne zajednice Svih svetih u Sesvetama očituje se u skladnoj povezanosti župnika i velikoga broja aktivnih župljana. Među njima je Vlado Begić, uspješan poslovni čovjek, suprug i otac četvero djece. Pastoralni je vijećnik, župni aktivist, spreman za akciju u svakoj župnoj potrebi. To ga obogaćuje, kaže, i čini mu život ispunjenim i smislenim. Baš onako kako su ga učili njegovi roditelji u njegovu rodnom posuškom zavičaju.
Vlado je rođen 13. kolovoza 1968. u Posuškom Gradcu u Hercegovini, prekrasnom mjestu s ostatcima rimskoga naselja i rimskih građevina, gdje se nalaze i ostatci ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća, točno između Posušja i Gruda, u župi sv. Franje Asiškoga. Majka Kata, djevojački također Begić, pokojna je od 2012. Otac Milan pokojni je od 1980. Kata i Milan rodom su također iz Gradca, Kata je bila kućanica, a Milan najprije radnik na cestogradnji, a kasnije vrsni pčelar. Njih su se dvoje poznavali s obzirom na to da su živjeli u istom mjestu. Nakon što je Milan preživio strahote križnoga puta i jednogodišnjega partizanskoga logora u Samoboru, ipak se živ vratio u svoje rodno mjesto, kada ga vlastita majka nije prepoznala. Vjenčali su se u svojoj rodnoj župi Gradac 1952. i skrasili s Milanovom obitelji. Rodilo im se sedmero djece, šestorica sinova i jedna kći, rođena 1963.,koja je umrla kao malo dijete. Najstariji im je bio sin Ivan, rođen 1952. Živio je i radio u Grudama, umro je u 47. godini, a u Grudama i danas živi njegova supruga i troje djece s obiteljima. Drugi sin Branko rođen je 1955. Sa suprugom i sinom živi u Sesvetama. Ante je rođen 1958. Sa suprugom i troje djece živi u Posušju. Tomislav je rođen 1960. Također sa suprugom i dva sina i njihovim obiteljima živi u zagrebačkoj Dubravi. Zatim je 1965. rođen Blago, koji s obitelji živi u Novom Zagrebu, ima suprugu i dvije kćeri. Vlado je najmlađe dijete u obitelji.
»Naša je majka«, pripovijeda Vlado, »bila blaga, predobra i osjećajna žena, neizmjerno brižna, u svakom se trenutku brinula o svima nama, bila je u brizi za svoju djecu, pa kasnije za unučad i praunučad. Poštena i pravedna, izrazito mirna, kojoj je obitelj uvijek bila prioritet. Silno sposobna u odgoju djece, oduševljavalo je kako se znala približiti i prilagoditi svakomu čovjeku, znala je utješiti čovjeka u teškim trenutcima, bila je i zabavna, društvena osoba i nadasve pozitivna. Otac nam je bio nadasve plemenit čovjek, ali je istodobno bio strog i pravedan, velik uzor i autoritet. Poštovali smo ga, rado smo provodili vrijeme s njim, jer je bio natprosječno pismen i obrazovanza ono vrijeme! Tijekom odrastanja nas djece provodio je dosta vremena s nama jer je u tom vremenu bio u mirovini nakon što ga je ondašnji režim pokušao likvidirati. Od tada se bavio pčelarstvom. Bio je najvrsniji pčelar u zavičaju. Naši su se roditelji izvanredno slagali i poštovali, imali su vrlo skladan brak. Ostalo mi je u sjećanju međusobno poštovanje mojih roditelja! Bavili su se svatko svojim poslovima i obvezama, ali se uvijek znalo čija je konačna. Strogoća se očitovala u redu, radu i poštovanju, a ne u strahu! Djetinjstvo nam je bilo lijepo, život u prirodi. Mama je držala krave pa smo uvijek imali svježe mlijeko, sir, maslac i vrhnje, a otac se bavio pčelama i »vrcao« med. Zato se često znam našaliti kako su mi u djetinjstvu tekli med i mlijeko. Otac je umro kada sam imao 12 godina, što je za mene bio šok. Ali sam taj gubitak počeo intenzivno osjećati kada sam odrastao i kad sam postao zreliji. Najstariji brat tada je imao 26 godina. Kod nas je uvijek bio takav običaj da su stariji, koji su već radili, uvijek pomagali mlađe koji su se još školovali. Tako sam i ja došao starijemu bratu Branku u Zagreb na studij.
Roditelji su nas odgajali u vjeri. Zato su prvi moji uzori bili moji otac i majka i svakako baka Pava koja je bila trećoredica i doslovno je svako jutro išla na ranu misu. Blagdane smo slavili kršćanski, redovito se postilo. U vrijeme korizme u kući se nije slušala glazba, na televiziji su se mogle pogledati samo vijesti, a za sve ostalo je bila ugašena. U tom se vremenu ‘kontao’ Gospin plač, kada bi se svaku večer okupljale žene na žalovanje i molitvu. Križni je put bio obvezan i nije se propuštao ni jednoga jedinoga petka. A Božić… Božić je bio posebno svečan, vrijeme došašća i iščekivanje Božića, materice i očići! E, to je bilo nešto što je na poseban način sugeriralo da je Božić ‘pred vratima’! Tijekom godine zajedno u obitelji redovito se molilo prije svakoga obroka, u podne Anđeo Gospodnji, prije spavanja i kad nas je bilo više na okupu te u sumrak Gospina krunica. Majka me je, dok sam bio mali, redovito vodila za ručicu u crkvu. U mojoj župi službovali su franjevci. Krštenje, pričest i krizmu primio smo u župi. Župnik koji me je krstio bio je fra Grgo Martić, a prvi župnik kojega se sjećam bio je fra Umberto Lončar. On mi je držao prve vjeronauke. Bio je jako strog, ali smo ga istodobno jako cijenili. Nakon njega župnik nam je bio fra Leonardo Hrkać. Obojica su mi ostala u sjećanju kao ljudi bliski Bogu koji su svoju vjeru vjerodostojno živjeli svaki dan. Uživali smo slušajući fra Leonarda kako nam prepričava sadržaje iz Biblije. Nakon fra Leonarda i sa svim ostalim župnicima imao sam lijep odnos i uspomene.
Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u rodnom Gradcu, a sljedeća četiri u susjednom mjestu Vraniću, udaljenom dva kilometra od Posuškoga Gradca. Srednju sam školu završio u Posušju, udaljenom šest kilometara od Gradca, a u školu smo išli školskim autobusom. Vrijeme srednje škole bilo je prelijepo razdoblje u mom životu, iz kojega su mi ostali neki prijatelji s kojima se i danas rado družim i nalazim. U tom vremenu mi srednjoškolci počeli smo pomalo prkositi ondašnjemu režimu jer se u nama malo snažnije razvijala nacionalna svijest iako je komunizam bio još uvijek surov i okrutan. Maturirao sam 1986., upisao Agronomski fakultet u Zagrebu i otišao u ondašnju vojsku u Strumicu u Makedoniju, u najudaljenije moguće mjesto u bivšoj državi od moga Posušja. Takva je odluka za mene svakako bila povezana s mojim identitetom, odnosno s mojim otcem. Naime, ni putovnicu mu nisu htjeli dati zbog njegove ‘prehrvatske’ prošlosti kada je želio otići na rad u Njemačku. Prije odlaska u onu vojsku otišli smo župniku da nas sve blagoslovi prije polaska.
Po povratku iz vojske došao sam na studij u Zagreb, koji je za mene bio izazov, kao i mnogim drugima koji smo došli iz manjih sredina u naš voljeni i glavni grad. Studentsko je razdoblje bilo također prelijepo, okupilo se fantastično društvo, svi smobili motivirani i imali isti cilj. Poslije studija mnogi smo ostali u kontaktu, ostali smo prijatelji, a i kumovi. Osobno imao sam sreću što su me uz majku financirala i braća pa nisam imao egzistencijalnih problema. Moje je bilo da učim i završim studij, pa sam se uhvatio knjige i uspješno diplomirao 1993. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studiranja radio sam u ‘Badelu’. Ubrzo nakon završetka studija oženio sam se i otišao na ratište u obranu domovine. S ratišta sam se vratio u Zagreb baš u vrijeme eksplozije u skladištu Duboki jarak u Sesvetama.«
»Po povratku s ratišta, budući da nisam mogao pronaći posao u struci kao dipl. ing. agronomije, počeo sam raditi kao trgovački putnik u poduzeću ‘Magma’. A od 1995. do 2000. nastavljam raditi u ‘Badelu’ također kao trgovački putnik. Nakon ‘Badela’ prelazim u tvrtku ‘Koestlin’, gdje ostajem 10 godina, najprije kao trgovački putnik, a potom kao regionalni voditelj. Godine 2010. prelazim u ‘Mepas grupu’, gdje sam bio voditelj prodaje i ostao četiri godine. Potom dolazim u tvrtku ‘Maraska’, koja se bavi proizvodnjom i prodajom alkoholnih i bezalkoholnih pića te ekstradžemova, u kojoj još i danas radim kao voditelj ključne prodaje i sretan sam što radim u takvoj tvrtki i takav posao koji je zanimljiv, dinamičan i u kojem uživam.
Obitelj sam zasnovao sa suprugom Kristinom Bonić rođenom 1972. u gradu Singenu u Njemačkoj. Njeni roditelji su rodom također iz posuškoga kraja, gdje je Kristina provela bezbrižno djetinjstvo kod djeda i bake. Osnovnu školu završila je u Sesvetama, a daljnje školovanje nastavila u Zagrebu, po struci je ekonomist. Upoznali smo se boraveći na ljetnim praznicima u Posušju, a druženje smo nastavili u Zagrebu. Svoju trogodišnju vezu okrunili smo brakom i vjenčanjem 1993. u crkvi Svih svetih u Sesvetama, gdje supruga Kristina živi od 1982. Skrasili smo se u stanu također u Sesvetama, u kojem smo ostali do danas. U Sesvetama smo izgradili i kuću, u koju se uskoro planiramo preseliti. Supruga je zaposlenica Zagrebačke nadbiskupije. Blagoslovljeni smo s četvero divne djece. Najstarije dijete sina Luku dobili smo 1994. Apsolvent je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Mlađi sin Filip rođen je 1996. i student je 5. godine Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Obojica sinova aktivno su se bavila košarkom. Nakon sinova dobili smo i dvije kćeri. Starija Katarina rođena je 2002. i učenica je 3. razreda Gimnazije Sesvete,a mlađa Barbara rođena je 2004. i učenica je 1. razreda Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Obje su kćeri završile i osnovnu glazbenu školu za gitaru i bile članice dječjega zbora »Mali Sesvećani«. Dečki su išli na susrete mladih u župu. Katarina i Barbara aktivne su u našoj župi Svih svetih. Katarina je svirala gitaru u dječjem zboru, a Barbara je pjevala. Istodobno su bile i u službi čitača, a sad pjevaju u zboru mladih i povremeno čitaju na misama za mlade. Bog me doista nagradio divnom obitelji. Imam krasnu suprugu i djecu. Ja i supruga sve smo podredili svojoj djeci i obitelji i svu svoju pažnju i sposobnosti usmjerili smo u tom pravcu. Svjesno smo i poslovne karijere podredili obitelji jer nam je obitelj bila ispred karijera te smo se više koncentrirali na djecu. Bogu hvala, svi su zdravi i jako dobri, odgojeni u vjeri. Svoju smo djecu odgajali i obrazovali te im omogućili da pohađaju i završe najbolje zagrebačke gimnazije i fakultete, a nakon završetka svoga školovanja ostanu u svojoj domovini i zajedno sa svojim kolegama preuzmu odgovornost i uloge te na određeni način budu nositelji u razvoju društva, jer tko bi to trebao ako ne naša djeca, naši mladi koji uspješno završavaju razne fakultete. Nalazimo se u društvu koje se okreće protiv vlastite djece, jer mnogi mladi obrazovani ljudi su izigrani, nemaju jednake šanse i ne mogu dobiti priliku, a to ih tjera diljem svijeta s kartom u džepu, ali nažalost, bojim se, u jednom smjeru! Ostvaren sam i zadovoljan obiteljski čovjek. Neizmjerno sam na svemu tome zahvalan Bogu.«
»U Zagrebu smo izgradili svoj svijet, ali sam trajno ostao povezan sa svojim rodnim krajem. Na poseban način kroz Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu kojemu sam predsjednik posljednjih sedam godina. Društvo je to s najdužom tradicijom okupljanja i druženja takvih zavičajnih zajednica u Zagrebu, i to već više od četrdeset godina. Bavimo se sadržajima iz kulture i športa, objavljujemo knjige, organiziramo znanstvene skupove. Svake godine organiziramo misu za Posušake u Zagrebu. Posebno smo ponosni na to što smo u Martićevoj ulici u Zagrebu uredili park i podigli spomenik fra Grgi Martiću. Drugi smo spomenik fra Grgi u čast podigli u Posušju. Organizirali smo tridesetak posuških večeri u Zagrebu, pružali smo pomoć zavičaju i drugim krajevima tijekom Domovinskoga rata, izdali smo i predstavili na desetke knjiga, organizirali znanstvene i gospodarske skupove, pomagali potrebitim studentima iz našega zavičaja, donirali smo više od 2500 knjiga knjižnici posuške gimnazije, 800-tinjak knjiga posuškoj osnovnoj školi i 200 knjiga osnovnoj školi u Pečuhu. Darovali smo dva zvona za novu crkvu u Posušju, obnovili smo prvu postaju križnoga puta kraj crkve na Ksaveru, donirali smo komplet narodnih nošnja iz našega zavičaja Gradskomu muzeju Vukovar. Novčano smo pomogli Klaićevoj bolnici u Zagrebu i organizirali mnoštvo drugih događaja tijekom razdoblja svoga postojanja. Surađujemo i s drugim sličnim zavičajnim udrugama u Zagrebu i šire, sve vrijeme činili smo samo dobro, promovirali zajedništvo, bez afera ili neželjenih situacija. Na sve to mi Posušaci iznimno smo ponosni!«
»Kao student dolazio sam na kateheze u svoju župu Svih svetih u Sesvetama. S godinama su se mijenjali župnici i kapelani, a nekako sam se najviše povezao sa sadašnjim župnikom Marijom Miglesom. Na mise smo išli s djecom, pratili smo njihove aktivnosti u župi. A termine mise mijenjali smo kako su se mijenjale njihove aktivnosti u župi. Župno je zajedništvo uvijek bilo prisutno u našoj župi, ali je nekako župnikMigles još snažnije potaknuo i proširio zajedništvo i krug aktivnih župljana i sve to podigao na višu razinu. A kako bismo se lakše organizirali i kako bi informacije išle brže, mi župni aktivisti formirali smo WhatsApp grupu, čiji su svi članovi na različite načine uključeni u djelovanje župe i tako smo stalno u kontaktu. Sada sam član pastoralnoga vijeća. Susrećemo se kvartalno, raspravljamo o svim pastoralnim sadržajima, potrebama, problemima kojih, srećom, nema puno. Mi pastoralni vijećnici bez prestanka smo povezani u živoj krunici. U župi sam često. Velika smo zajednica u kojoj nerijetko jedni drugima uskačemo, pomognemo, vodimo računa jedni o drugima. Sa župnikom Marijom uistinu se lijepo surađuje. On voli saslušati, konstruktivan je, uvažava vjernike, ima povjerenjau nas suradnike. Voli se i družiti, zabaviti sa župljanima. Ugodne je naravi, sa svima može, hoće i zna, od djece do starijih, za sve ima vremena i na sve stigne. Vodi nas na hodočašća, na izlete, organizira druženja. Drugim riječima, naš je župnik Mario župnik od glave do pete. Osobno sam stalno na raspolaganju župniku za sve aktivnosti koje se priređuju tijekom godine. Sretan sam što mogu dati svoj doprinos zajednici kojoj pripadam. Raduje me ako mogu pomoći i usrećiti čovjeka. Materijalna korist nikada mi nije bila prioritet. Moći pomoći bližnjemu za mene je radost i zadovoljstvo. Zato su mi uvijek u mislima riječi moje majke: pomogni i Bog će ti pomoći! Bogu hvala, u našoj župnoj zajednici ima puno dobrih ljudi koji pomažu na razne načine u okviru svojih mogućnosti, a ja sam tek jedan od tih ljudi uključenih u župu pa bih rekao da sam samo mali predstavnik velikoga župnoga zajedništva.
Moja vjera, odrastanje u vjeri koju su mi prenijeli moji otac i majka, štovanje vjerskih blagdana, planiranje budućnosti i stvaranje obitelji u vjeri za mene su čini smisla života, bez čega ne bih mogao zamisliti svoj život. Vjera je za svakoga čovjeka osoban čin i osobna stvar. Kako sam odrastao, kao i svaki mladi čovjek razmišljao sam o vjeri. Kad je čovjek mlad, uvijek ima različitih pitanja, preispituje se, a ponekad i ljuti na Boga. No kako teče život, dobivaju se odgovori na mnoga pitanja, a susreo sam i ljude koji su svjedočili svoju vjeru pa su i meni bili poticaj za veći rast u vjeri. Djecu smo željeli odgajati u vjeri, a najbolji je način odgoja vlastiti primjer. Osobna je vjera ono što svatko od nas drži u sebi. Shvatio sam da čovjek nikada nije sam ako je Boguz njega. Osluškivati Boga nekada je teško, a nekada se čini i kao nešto čudno ili nepotrebno, no to svatko ima u svojoj nutrini.
Želim nastaviti tradiciju svojih predaka i smatram da je jedini ispravan put u životu ići s pouzdanjem u Boga. Toga se držim i sam, a tijekom života shvatio sam da je to najbolji način za mene i moj život. S Bogom i molitvom život je jednostavniji.S Bogom ima nade, a kad ima nade, lakše je živjeti. S posebnim pouzdanjem zagovaram se i Gospi Međugorskoj, kojoj redovito hodočastim s obitelji. Vjera mi daje snagu u svladavanju svakodnevnih životnih teškoća, ali istodobno shvaćam da moram izražavati i iskazivati neprestanu zahvalnost Bogu na svim milostima i dobrima koja mi je darovao i daruje, pa se često znam upitati: Bože dragi, čime sam zaslužio toliku milost i dobra koja mi daješ!? Želim ustrajati u tome i jednoga dana imati isti mir, ustrajnost i živu vjeru poput mojih otca i majke, djedova i baka.«
