U poglavljima od 2. do 5. dokument Vijeća HBK-a za nauk vjere »Čovjek stvoren ‘na sliku Božju’ – njegova veličina i poziv« iznosi neke elemente koji proizlaze iz čovjekova stanja stvorenosti na Božju sliku. Tako se u 2. poglavlju kaže da je Bog, na svoju sliku, stvorio čovjeka kao muško i žensko, darovavši im »jednaku… vrijednost i dostojanstvo«. »Jedinstvo muškarca i žene čini prvi i najintimniji oblik zajedništva među ljudima, u kojem se na poseban način odražava čovjekova bogolikost«, ključna je rečenica na temelju koje dokument zauzima stajalište prema takozvanim tradicionalnim i suvremenim vrludanjima od zacrtanoga Božjega plana. Jednako stvoreni na Božju sliku, muškarac i žena su, »u svojoj različitosti«, »iskonski upućeni jedno na drugo te u odnosu uzajamnosti i komplementarnosti… izgrađuju zajedništvo života«. U tom kontekstu »povijesni oblici podređivanja jednoga spola drugomu« posljedica su grijeha, a ne dio »Božjega ideala«. Ta jednakost odnosi se i na »upravljanje svijetom«. »Bog je dao muškarcu i ženi zadaću ne da vladaju jedno nad drugim, nego da vladaju povjerenim im svijetom. (…) I muškarac i žena su jednakovrijedni i jednakopravni Božji predstavnici na zemlji i oboje su ‘vladari’ nad Božjim svijetom«, kaže se u dokumentu.
Nastavak 2. poglavlja upozorit će (br. 13) da je i različitost jednako tako mjerodavna kao i jednakost te da brisanje razlika među spolovima nije pravi odgovor na zloporabe. »Spolna određenost nije samo neki sekundarni dodatak ljudskomu biću. Ona prožima čitava čovjeka i konstitutivna je za njegov osobni identitet. Spolna određenost kao muškarca i kao žene jest način na koji čovjek postoji, djeluje i komunicira«, kaže se u dokumentu. Iz pogrješnih pristupa i praksa u prošlosti (podčinjavanje jednoga spola drugomu) »ne može se izvući zaključak da je tjelesno spolno određenje čovjeka potpuno nevažno za njega kao osobu, za njegov život u svijetu i za odnose s drugim ljudima«.
Stoga dokument sažima: »Nije u skladu s čovjekovom stvorenom naravi dualistički razdvajati ga na njegove biološke datosti koje se mogu promijeniti, i na apstraktnu samosvijest i apsolutnu slobodu, po kojima bi on neuvjetovano mogao kreirati svoju narav i identitet. Čovjekova tjelesnost, a time i spolna određenost, više je od biološke činjenice; ona je sastavni dio ljudskoga bića, njegova osobnoga identiteta i komunikacije s drugima. Spolni identitet trajni je način na koji postoji čovjek stvoren na sliku Božju i bit će očuvan u njegovu eshatološkom dovršenju«, dakle i raju.
Iz navedenih je citata razvidno da dokument izbjegava svaku polemičnost. Tako u navedenom dijelu uopće nije navedena rodna ideologija, čak ni rodne teorije, premda je jasno da se upravo o tome govori. Bijeg od polemičnosti vidljiv je i u sljedećem, 3. poglavlju, koje nosi naslov »Čovjek kao tjelesno i duhovno biće«. Nizom tvrdnja dokument dovodi u svijest čitatelju da je tjelesno i duhovno kod čovjeka neodvojivo. Tek neki izričaji: »Biblija ne govori da čovjek ‘ima’ tijelo, dušu ili duh, nego da čitav čovjek ‘jest’ tijelo, duša ili duh«; zato ga nije moguće »razdvojiti u pojedine ‘dijelove’«; »moglo bi se reći da je čovjek ‘oduhovljeno’ tijelo i ‘otjelovljena’ duša«.
Zanimljivi su, međutim, zaključci koje dokument izvlači na temelju toga jedinstva duhovnoga i tjelesnoga u čovjeku. Kao i u uvodu, opominje se na opasnost da se eksperimentalne znanosti proglase jedinim važećim pristupom čovjeku. »Na tim naturalističkim temeljima, postoje tendencije da se čovjekova slobodna volja zamijeni determiniranošću, čovjekov duh i svijest reduciraju na neuronalne procese, a čovjekova osobnost određuje isključivo genetskim zadanostima. U takvoj redukcionističkoj slici na čovjeka se gleda kao na biće kojim upravlja njegovo materijalno tijelo sa svojim zadanostima i funkcijama, a zanemaren je čovjek kao cjelovita, tjelesna i duhovna osoba sa svime onime što se ne može strogo empirijski obuhvatiti. (…) Utjecaj neurona i gena ne ukida stvarnost ljudske osobe. Sposobnosti slobode, svijesti i duha u čovjeku čine ono ‘više’ od samih psihofizičkih aktivnosti u kojima se one pokazuju. To vrijedi i za čovjekovu povezanost s Bogom, koja nadilazi samo određene mjerljive pokazatelje njegove svijesti o transcendenciji ili duhovne aktivnosti«, kaže se u dokumentu.
Svjestan suvremenih, a u budućnosti zacijelo još većih, »gotovo neograničenih mogućnosti«, koje se ne odnose samo na »dijagnostičke ili terapijske« zahvate na ljudskom tijelu, nego mogu imati i »potencijal da promijene identitet samoga čovjeka«, dokument suočava čitatelje s nekoliko pitanja. »Je li mu iz vjerske i etičke perspektive dopušteno učiniti sve što mu je moguće učiniti? Dokle može ići u mogućnostima samooblikovanja koje mu se nude, a da ne promijeni svoj ljudski identitet? Ima li on pravo apsolutno raspolagati svojim tijelom i tijelo koristiti u svrhu koju on sam odredi?« glase pitanja. Pa se kaže: »Čovjek stvoren u svojoj tjelesnoj i duhovnoj dimenziji na sliku Božju, ne može apsolutno raspolagati ni svojom biološkom naravi. Njegovo tijelo nije samo objekt na kojem može djelovati, ono je dio njegove osobne cjelovitosti. Tijelo spada u čovjekov osobni identitet u tolikoj mjeri da je sam Bog postavši pravim čovjekom u Isusu Kristu uzeo stvarno ljudsko tijelo… Vjera u uskrsnuće mrtvih u određenom smislu uključuje i materijalno-tjelesnu dimenziju…«
Ljudi, sve više svedeni na »ovozemaljske vremenske okvire«, uz »gotovo bezgranične mogućnosti« koje im nude znanost i tehnologija, nalaze se »sve više pod pritiskom da usavršavaju sami sebe, svoje sposobnosti i kvalitetu života«. Međutim: »U tim pokušajima postoji opasnost da čovjek prekorači svoju stvorenjsku granicu, da genetskim ili informacijsko-tehnološkim poboljšanjem tjelesnih i kognitivnih sposobnosti neograničeno oblikuje sama sebe… Takvim težnjama, ako su odvojene od etičkih načela… čovjek u konačnici postiže suprotan učinak i dovodi u pitanje samoga sebe, svoju zadanu tjelesno-duhovnu strukturu i identitet. Umjesto stvorenja koje je Bog stvorio na svoju sliku i darovao mu život, čovjek sam postaje svoj stvoritelj. Na mjesto transcendentnoga Boga Stvoritelja i Otkupitelja, stupa čovjek koji sam sebe želi perfekcionirati i ‘pobožanstveniti’. Pritom je čovjek u opasnosti da sama sebe svede na razinu pasivnoga tjelesnoga objekta, kojega tehnološkim zahvatima usavršuje u svrhu boljega funkcioniranja, i odrekne se svoga razvoja kao ljudske osobe… Takvim težnjama čovjek je, nadalje, u opasnosti da dovede u pitanje nedodirljivost i poštivanje dostojanstva drugoga, ‘nesavršenoga’ i ‘normalnoga’ čovjeka, što bi moglo prouzročiti duboke podjele u samome ljudskome društvu.«
Dokument tu ne propušta navijestiti radosnu vijest prema kojoj se ograničenost i konačnost ljudskoga života, kao i ljudska grješnost, preobražavaju u stvarnu bogolikost (a ne neku umjetnu, proizvedenu) po nasljedovanju Isusa Krista. »Nije svrha čovjekova života da stekne nadljudske sposobnosti ili da nadvlada svoju konačnost. Cilj je ljudskoga života sjedinjenje s Bogom i vječni život u zajedništvu s njime. Iz toga polazišta postaje jasno da čovjek stoji pred Bogom i u odgovornosti za sebe samoga i za raspolaganje sobom«, kaže se u dokumentu.
U završnom, 5. poglavlju dokument se osvrće na čovjekovu stvarnost koju su zanemarile sve velike ideologije, a zanemaruje ju i postmoderni svijet. Riječ je o čovjekovoj grješnosti, o činjenici da se i najplemenitiji projekti i nakane razbiju o sebičnost pojedinaca i skupina. Ukratko, dokument sažeto iznosi katolički nauk o istočnom grijehu, o »ambivalentnosti i neskladu« koje je on unio ne samo u čovjeka i među ljude, nego i u čitavo stvorenje, koje stenje u »’porođajnim bolima’«. Istočni grijeh rađa sklonošću koja se manifestira u osobnim grijesima, kao i u »grijesima struktura«. Kad je o posljednjima riječ, vrijedi zapaziti napomenu: »Društvo sa svojim stavovima i mjerilima ponašanja utječe na pojedinca i više nego što mu se čini, što je posebno važno istaknuti danas kada čovjek ima dojam neograničene mogućnosti oblikovanja sebe i svoga života. Na poseban način taj negativni, ‘grješni’ međuutjecaj pojedinca i ljudske zajednice na vrlo očit način pokazuje da se ni čovjek ni čovječanstvo ne mogu spasiti sami po sebi i da sami od sebe ne mogu iskorijeniti iz svijeta grijeh i njegove posljedice.«
Božje spasenje čovjeka po Kristu već je ostvareno. No i to su spasenje suvremene duhovnosti sklone pogrješno shvatiti. Stoga dokument u zaključku petoga poglavlja kaže: »Spasenje nije prvenstveno ispunjenje ljudskih želja ili egzistencijalnih nedostataka. Spasenje se ne sastoji ni u postizanju sve veće savršenosti čovjeka u njegovim psihofizičkim sposobnostima. Spasenje je prije svega dar novoga života po sjedinjenju čovjeka s Isusom Kristom, koji je svojim utjelovljenjem, životom, smrću i uskrsnućem obnovio sliku Božju u njemu, njegove odnose s Bogom i drugima s ciljem eshatološkoga zajedništva Boga i njegovih stvorenja. Nadalje, spasenje se ne ograničuje ni samo na čovjekovu individualnu puninu života s Bogom. Osobno sjedinjenje s Kristom, koje zahtijeva životno nasljedovanje Krista, po svojoj nutarnjoj dinamici otvara čovjeka prema zalaganju za boljitak čovječanstva i cijeloga stvorenoga svijeta.«
ZAVRŠETAK
