U svijesti ljudi i vjernika mnogo je bliža slika djetešca negoli misterij uskrsnuća – možda je i to tajna zašto je svetkovina Kristova rođenja i utjelovljenja u obličju malenoga djeteta mnogo »bliža« i privlačnija te se ljudi lakše identificiraju s betlehemskim jaslama nego sa snagom koja je otvorila grobni kamen. Uprizoriti to djetešce pokušavali su mnogi te se u više crkava i gradova časti kip Djetešca Isusa. Tako je u Rimu poznat »Santo Bambino«, u Španjolskoj »Santo Nińo de Atocha«, u Mechelenu kod Bruxellesa… i mnoge druge izvedbe poznate pod nazivom »Bornkinnel« koje je svoje širenje doživjelo dolaskom protestantizma. No u srednjoeuropskom okruženju najpoznatiji je prikaz maloga Isusa u češkoj prijestolnici – Praško Dijete Isus (Pražské Jezulátko), drveni kip Djeteta Isusa iz 16. stoljeća koji privlači mnoge hodočasnike u crkvu Majke Božje od Pobjede. No kako je taj kip, star više od 400 godina, koji odražava Božje utjelovljenje, duhovno djetinjstvo te dostojanstvo Kristova i ljudskoga čovječanstva došao u sekularnu Češku, gdje prema posljednjim podatcima živi 32 posto katolika?
Prema izvorima, kip Praško Dijete Isus potječe iz Španjolske. Vjerojatno je tamo izrađen u drugoj polovici 16. stoljeća, a legenda kazuje da je kip izradio neki redovnik na temelju svoje vizije i ukazanja djetešca Isusa. Druga pobožna predaja govori da je kip bio u vlasništvu sv. Terezije koja je silno štovala Isusovo djetinjstvo i širila tu pobožnost po Iberijskom poluotoku. No povijesnim je vrelima utvrđeno da je sigurno 1556. godine kip stigao u Prag tako što ga je s juga Španjolske kao mirazni dar svoje majke donijela kneginja Polyxena Manrique de Lara udavši se za praškoga plemića Lobkowicza. Ona je častila kip, utjecala se Djetetu Isusu te doživjela mnoge milosne trenutke, dobila utjehu i pomoć. Osim osobne pobožnosti, brzo se štovanje maloga Isusa proširilo i na druge mještane te na cijeli Prag, pa su mnogi svjedočili čudesnim ozdravljenjima. Tako je zabilježeno da je od švedske opsade 1639. godine spašen Prag upravo po zagovoru Djetešca Isusa.
Prolazila su desetljeća, a sredinom prošloga stoljeća zbog nacističke i komunističke diktature štovanje kipa utihnulo je na pedeset godina – između 1939. i 1989. godine. Međutim, bilo je hodočasnika koji su željeli vidjeti kip, a to su uglavnom bili vjernici španjolskoga govornoga područja. Danas ponovno dolaze brojni koji se žele pokloniti malenomu Djetetu, a velikomu Bogu i tu mogućnost doživljavaju kao duhovno produženje Božića.
U Pragu se kip Djeteta Isusa posebno slavi na dan njegove krunidbe – prve nedjelje u svibnju. Tada se Praško Dijete Isus izlaže u prezbiteriju tijekom dva dana kako bi ga vjernici mogli vidjeti u neposrednoj blizini, a večer uoči slavlja održava se i procesija s kipom. Kip je tijekom godine smješten u stakleno kućište u pokrajnjem oltaru crkve Majke Božje od Pobjede; s jedne je strane kip Blažene Djevice Marije, a s druge sv. Josipa. O toj karmelićanskoj crkvi brine se pet redovnika i dvije redovnice nadahnute svojom osnivačicom sv. Terezijom Avilskom.
Kip je visok 47 cm, a izrađen je od drva te mu je površina obojena voskom. Kip prikazuje Isusa u dobi od četiri, pet godina, a običaj je da se Isusu na dar donosi svečana haljinica pa je najčešće odjeven u haljine u boji liturgijskoga razdoblja. Tako će za Božić biti odjeven u bijelu haljinu. U muzeju uz crkvu čuvaju se odore i haljine iz raznih dijelova svijeta, a među njima su i haljine koje su darovali carica Marija Terezija i pisac Paolo Coelho, kao i tradicijska odjeća iz Južne Koreje, s Filipina i mnogih europskih zemalja. Kip maloga Isusa okrunila su dvojica papa: prvi je put to učinio papa Pio XI. 1924. godine, a tijekom svojega posjeta Češkoj prije deset godina i papa Benedikt XVI. darovao je krunu Praškomu Djetetu Isusu.
Crkva Majke Božje od Pobjede izgrađena je 1611. kao luteranska, a austrougarski car Ferdinand II. dodijelio ju je redu Bosonogih karmelićana 1624. godine, kada je i pretvorena u prvu baroknu katoličku crkvu u Pragu. Godine 1784. austrougarski je car Josip II. protjerao karmelićane i crkvu predao malteškim vitezovima, a tek je 1993. tadašnji praški nadbiskup kardinal Miloslav Vlk pozvao karmelićane da ponovno preuzmu brigu za crkvu i brojne hodočasnike.
