U mnoštvu različitih shvaćanja pojmova slobode i determinizma vrijedi među mnogima spomenuti sv. Tomu Akvinskoga, koji razlučuje unutarnju i vanjsku slobodu. Po njemu potpuna je unutarnja sloboda vezivanje vlastite biti za Boga, koju nikakvi vanjski okovi, zidovi, žičane ograde, zatvorski čuvari i sl. ne mogu ugroziti. Jednako tako, ta sloboda u Apsolutnom podrazumijeva i uronjenost u istinu i objektivnu pravednost, ali i subjektivno pravo na… (slagao se netko s njime ili se ne slagao), zbog kojega je netko spreman trpjeti ograničenost u vanjskoj slobodi. Tu bolnu dijalektiku unutarnje i vanjske slobode, koja, istina, nije jednoznačna za sve ljude, pokazuju primjeri osoba različitih dobi, dužnosti, zanimanja, spola, pa i uvjerenja, u različitim okolnostima, koje donosimo – od bl. zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, duhovnoga velikana sa zadivljujućim osjećajem slobode među zidinama lepoglavskoga zatvora (koji se uspijeva čak i šaliti na uzničku situaciju) i u kućnom pritvoru u Krašiću, preko službenice Božje Marice Stanković, koja je zbog beskompromisnoga javnoga katoličkoga svjedočenja proživjela pet užasnih godina u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi, zatim Nikole Požege, branitelja iz Slunja, koji je preživio strahovite četničke torture na slunjskom poligonu, pa Milka Riffera, protivnika NDH i ustaškoga režima (nije podnosio ni Katoličku Crkvu), koji je zbog povezanosti s partizanima završio u jasenovačkom logoru, iz kojega je nakon izdržane kazne pušten, ali mu je knjiga o Jasenovcu bila zabranjena, do hrvatskoga misionara u Ruandi don Danka Litrića, koji silnomu mnoštvu tamošnjih zatočenika, različitih vjera i uvjerenja nastoji konkretnim djelom približiti dobrotu i ljubav Isusa Krista. Nad svim tim različitim akterima, okolnostima i događajima kao da odjekuje stih dubrovačkoga plemića, vijećnika i pjesnika Ivana Gundulića (1589. – 1638.): »O lijepa, o draga, o slatka slobodo!« koji, istina, na prvi pogled nije prigodno božićni, ali utjelovljenje Božjega Sina – Božić, istinska je Sloboda, koja oslobađa!
No, ipak je već u božićnoj noći mogao služiti polnoćku. Na sam Božić izvadio mu je liječnik konce, jer je rana posvema zacijelila.
»Uz te gorke i teške časove bilo je i ugodnih, pobudnih i veselih. Dok su oba gore spomenuta svećenika još bila zajedno s njim u Lepoglavi, proveli su Božić na najljepši duhovni način. Svaki je od njih služio tri sv. mise, jedan je drugome posluživao, i cijelo vrijeme prije podne od 7-12 sati proboravili su zajedno u kapeli u sv. tišini, molitvi i razmatranju božićne tajne.
‘Ima i to svoj čar’, primijetio je nadbiskup, kad je kasnije o tom govorio.
U 12 sati pjevali su kažnjenici božićne pjesme s radiofonskim prijenosom, za koje su već 21. prosinca zamolili molitvenike, da ih što bolje nauče. Nadbiskup si je pribilježio u kalendaru:
‘Preč. Pavunić je plakao kod sv. mise nekoliko puta.’ Toga dana dobili su ovi svećenici dopuštenje, da smiju kroz dva dana zajedno s nadbiskupom blagovati.«
»Kardinal je slušao liječnike kao malo dijete. Boljelo ga je samo to, što mu nije bilo moguće služiti sv. misu. No, ipak je već u božićnoj noći mogao služiti polnoćku. Na sam Božić izvadio mu je liječnik konce, jer je rana posvema zacijelila. Od Božića dalje mogao je redovito polaziti u crkvu, samo mu nije bilo dopušteno klečati.« (O. Aleksa Benigar: »Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal«, »Ziral«, Rim, 1974.)
Zapjevale smo tiho božićne pjesme. Mala peć u sredini sobe pucketala je veselo, a nas se nekoliko šćućurilo oko nje da pjevanjem razveselimo sve koje su već polijegale na svoje siromašne ležaje.
»U sobi br. 6. provela sam i prvi Božić u logoru. Božićna borova grančica stigla je na vrijeme od kuće, a mojim supatnicama isto tako. Na Badnjak uvečer okitile smo svoje krevete grančicama, upalile kraj njih svjećice i darivale se međusobno. Bilo je tu dražesnih stvarčica napravljenih od niti, koja se dobivala iz vate pa i drugih kojekakvih sitnica. Kako smo civilno odijelo imale još uvijek kod sebe, to su logorašice parale i prekrajale kojekakve stare haljine, samo da bi svojim najbližima učinile kakav dar, koji rupčić, šal ili slično. A bilo ih je koje su imale i jaslice. Učinile su ih iz kartona. Seljačka djevojka Manda iz Davora imala je najljepše jaslice. Izrezane su bile iz jednog starog Glasnika Srca Isusova u koji su njezini ukućani umotali čvarke.
Ja sam u sobi br. 6 spavala sa Zlatom Rudić, dobrom i zlatnom Osječankom. Ona je svojom skrbi mnogo pridonijela da nam Badnjak bude lijep.
Kad se u 9 sati ugasilo svjetlo, zapjevale smo tiho božićne pjesme. Mala peć u sredini sobe pucketala je veselo, a nas se nekoliko šćućurilo oko nje da pjevanjem razveselimo sve koje su već polijegale na svoje siromašne ležaje.« (Marica Stanković: »Godine teške i bolne«, »Glas Koncila«, Zagreb, 2002.)
U njemu danas nema ni trunka mržnje, a svoj odnos prema zločincima obrazlaže: »Zar Isus nije dotaknuo našu hladnoću, patnju i umiranje, ali je ostao u ljubavi?«
Nikola Požega iz Slunja, iz Gornjega Popovca br. 1, rođen g. 1967., jedan je od malobrojnih mlađih ljudi koji su ostali jer je ranjen gelerom u nogu. Skrivao se po napuštenim kućama, ali je 18. studenoga posjetio svoju kuću. Tu su ga u zasjedi dočekali četnici, uhitili i odveli na poligon.
»Počelo je tada premlaćivanje i ispitivanje«, prisjeća se tih dana, »svezali bi mi noge i ruke, udarali me da priznam ono o čemu pojma nisam imao. To je trajalo danima, lice mi je bilo iznakaženo, oči zatvorene od podljeva. Slali su me dva puta na šivanje posjekotina da bi me opet tukli i mučili. Bio sam smješten u prostoriju bez grijanja, bez kreveta, na betonu, bez vode i sanitarija. Imao sam uza se krunicu koju sam skrivao u čarapi. Da su je otkrili, morao bih je progutati, no ona je sa mnom ostala i u najtežim trenutcima. Batinanje je trajalo sve do 27. prosinca, a Božić sam proveo u zatvoru na slunjskom poligonu. Jedan je srpski vojnik, koji se hvalio da je iz istoga mjesta kao i Draža Mihailović, zbog čega je bio privilegiran, dobio kolače od svojih. Donio mi je kolače znajući da je katolički Božić. Nisam mogao jesti jer su mi usne i vilice bile natučene i natekle, mogao sam jedva piti tekućinu. Zatvorio sam oči i pomolio se u 11 sati u noći kao da sam na polnoćki.« Pobijedio je mržnju, a svoj odnos prema zločincima obrazlaže: »Zar Isus nije dotaknuo našu hladnoću, patnju i umiranje, ali je ostao u ljubavi?«
Dana 27. prosinca Nikola je premješten u Glinu, odakle je razmijenjen u Mekušju. Vjenčao se 1993. u progonstvu, ima troje zlatne djece. Kad se oporavio, priključio se braniteljima i vratio se s obitelji u Slunj nakon »Oluje« 1995., gdje i danas živi i raduje se svakomu novomu danu.
Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani Zvonkov bariton, kako u glatkim, formalno dotjeranim rečenicama tumači i propovijeda Kristove riječi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.«
U mojoj je duši bila neizmjerna radost: danas će svi jesti rižu, nadam se do sita – danas na Božić! Božja ljubav prelazi zidine zatvora i sve ograde!
– Puno vas je, jako puno. Preko pet tisuća. Što bih vam mogao dati – pitao sam ih. Svakom po jedan bombon? Svi su to odrasli ljudi, mnogi već stari! Što će im bombon?
– Komadić kruha ili…? – Tko će to napeći?
– Komadić mesa? – Trebalo bi poklati na stotine ovih naših malih mršavih krava da svaki dobije malo!
– Domaće pivo od banana? – Gdje naći toliko banana, za toliko zatvorenika!…
Stvarno je čovjek nemoćan u takvoj situaciji. Njih je na misi oko dvije tisuće. Ali ne možemo slaviti mi katolici sami, među tolikim drugima, poganima, muslimanima, protestantima. Treba nešto da svi mogu dobiti i veseliti se.
U sakristiji odgovorni za tu ‘župu’ u zatvoru reče mi potiho: – Ništa od toga što ste predložili nije moguće. Možda bi bilo najbolje, ako možete – reče mi veoma obazrivo – nabaviti riže. Svi vole rižu. To se može skuhati i lako podijeliti. Svi će biti veseli!…
Bez ikakvih skrupula odlučio sam nabaviti riže i odnijeti u zatvor.
Meni kao svećeniku, k tomu bijelcu – nije lako. Što će reći šefovi: da bijelac voli te ‘zločince i neprijatelje naroda’! Moram biti oprezan. Zato sam potražio jednog domaćeg čovjeka. Objasnio sam mu svoju ideju, nabaviti rižu i predati je u zatvor, da se i ti siromasi mogu malo ‘omrsiti’ na Božić.
Riskirao sam, dao sam mu milijun i pol franaka (nešto oko petnaest tisuća kuna) da nabavi pedeset vreća riže…
I tek jučer popodne reče mi dobri čovjek da je sve sredio i da su mu obećali skuhati rižu danas na Božić i da će mi dati račun za sve poslije Božića. Hvala Bogu!
Tako sam mirno mogao slaviti polnoćku u našoj crkvi…
Na sv. misi, danas na Božić, bilo je lijepo kao i obično u zatvoru. Ljudi, kao i svake nedjelje – ta svi katolici svake nedjelje dolaze na misu u zatvoru, osim ako su bolesni. Lijepo pjevanje! Ali u mojoj duši je bila neizmjerna radost: danas će svi jesti rižu, nadam se do sita – danas na Božić! Božja ljubav prelazi zidine zatvora i sve ograde!
Nakon sv. mise odgovorni za katolike zahvalio mi je potiho u sakristiji. Reče mi: – Stigla je riža! Kuha se. Jeste li vi to poslali?
Rekoh mu: – Što bih ja siromah – nemam ja ništa. To je Isus Bog poslao!« (Don Danko Litrić: »Božić u zatvoru«, »Radosna vijest«, br. 14. 2008.)