I ove godine 7. veljače slavi se Dan sigurnijega interneta. Zato smo se i mi u ovom broju pozabavili pitanjem identiteta na društvenim mrežama i zaštitom podataka na internetu. Često zaboravljamo opasnosti koje prijete na internetu i olako shvaćamo svoju ulogu u kreiranju sadržaja na društvenim mrežama. Sve je više i mladih koji slijepo prate trendove koje su vidjeli na internetu. Potrebno im je poistovjećivanje s poznatim »zvijezdama« i odobravanje vršnjaka. Identitet koji vidimo na društvenim mrežama i internetu zapravo je gluma – čovjek pažljivo bira verbalno i neverbalno ponašanje kako bi prikazao samoga sebe u određenom svjetlu. Također, svaki komunikacijski čin između osoba odvija se na poseban način, a jedina razlika je motiv i kontekst. Često zanemarujemo svoju sigurnost na internetu i ostavljamo osobne podatke na javnim profilima gdje ih gotovo svi mogu vidjeti. Možemo primijetiti i da je veoma važno zaštititi svoju osobnost na internetu jer se to često odražava i na naš život, ali u realnom svijetu. Vrlo je bitno stoga naglasiti da poslodavci s velikim interesom prate profile na društvenim mrežama svojih zaposlenika, ali i potencijalnih zaposlenika. Svojim vas tekstovima, poput Augusta Šenoe, potičemo: Oj, budi svoj! Budi Božja slika i u virtualnom svijetu.
Bog je osoba, doduše vrlo posebna s obzirom na to da je trojedin, tako da su u jednoj istodobno tri osobe. Ostavimo li to po strani, činjenica da je Bog osoba, baš kao i mi njegova stvorenja, znatno rasvjetljuje način na koji funkcionira veza između čovjeka i Boga. Zapravo, ako Boga ne shvatimo kao osobu, nego kao veliki »registar« naših dobrih i loših djela, koji vrši izračun kojih je djela bilo više i koje su težine, naša se veza s Bogom svodi na kalkuliranje i trgovinu – što je u konačnici naivno i zahtijeva zaokret.
Kako, dakle, onda prezentirati sebe pred Bogom, odnosno kako mu se predstaviti i komunicirati s njim? Odgovor na to pitanje valja potražiti u svakodnevnom iskustvu – u konačnici, ipak smo mi ljudi specijalisti za komunikaciju. Kada želimo nešto od ljudi, molimo ih na jedan način, kada pak zahvaljujemo, to činimo na drugačiji način, a kada se ljutimo, također se ponašamo na poseban način. Zapravo, svaki komunikacijski čin između dviju osoba odvija se na poseban način s obzirom na motiv i kontekst. Kako bismo se onda trebali predstaviti pred Bogom? Uvjereni smo da to trebamo na sličan način – ako molimo za nešto ili pak zahvaljujemo, drugačije ćemo se ponijeti i to je razumljivo, no važno je uvidjeti da je Bog osoba koja sluša i čuje i koja želi sve najbolje za svoje dijete.
Upravo zato je važno koliko se unosimo u svoj razgovor s njim, o čemu god da se radilo. Ljutili se na Boga ili mu zahvaljivali, važno je da komuniciramo živo i iskreno jer samo tada doista postoji razgovor između osoba – nas i njega – iz kojega se rađa odnos, a taj odnos je putovanje koje nas vodi k shvaćanju da smo pred njim »goli« – upravo onakvi kakvi jesmo i kao takvi sasvim dovoljni. Kako će taj odnos izgledati ne možemo znati, no kako će završiti znamo – postat će vječan i Boga ćemo gledati licem u lice.
U današnjem dobu kada paparazzi »proganjaju« osobe poznate u javnosti, a tabloidi zadiru u kutke privatnoga života prelazeći granice ne samo zakona, nego i dobroga ukusa, nikada se manje nije pisalo i govorilo o pravu na privatnost javnih osoba. Fotografije poznatih glumica i glumaca, glazbenika, športaša, političara i brojnih drugih osoba na neki način istaknutih u javnosti redovito »vrište« s naslovnica uz »skandale«, »ekskluzive« i slične naslove, a primjerci tih tabloida nestaju s kioska. No zapita li se nekada »običan« čovjek ima li on pravo znati svaki sitni detalj iz nečijega života ili je izgubio osjećaj za privatnost i dostojanstvo drugih ljudi?
Zakon o medijima u članku 7. svakoj osobi jamči pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. Pri tome osobe koje obavljaju javnu službu i dalje imaju pravo na privatnost, a ta privatnost smije biti »povrijeđena« samo u slučajevima koji su vezani uz informacije o javnoj službi ili dužnosti koju ona obavlja. Članak također napominje da osoba koja na sebe i svoju obitelj na neki način privlači pozornost ne može očekivati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani, ali smo tu doista na »skliskom« području. Naime, premda su obitelji poznatih osoba »zanimljivije« od onih »običnih«, one mogu očekivati veću pozornost medija u stvarima kojima se bave, ali ti isti mediji nemaju pravo zadirati u svaku sitnicu, barem ne u sigurnost obitelji i domova koju garantiraju brojne povelje, kao i politički demokratski sustav u kojem živimo.
Pravo pitanje koje treba postaviti jest: U kojemu je trenutku čovječanstvo odlučilo srušiti te granice zakona i pristojnosti, i za svaki čin koji javne ličnosti učine, ma koliko trivijalan bio, izmišljati »senzacionalne« priče i »razapinjati« ljude zbog njihova zanimanja? Iako se njihovi životi na prvi pogled čine zanimljivijima od naših, kada se bolje razmisli, mnoge od tih osoba vode sasvim »običan« život – jedino što ih razlikuje od nas jest to da je njihovo zanimanje »praćenije« u medijima. Zar zbog popularnosti trebaju dobro promišljati hoće li izići iz obiteljskoga doma s djetetom u rukama ili će ga skrivati jer će biti isprepadano gomilom ljudi s fotoaparatima koji trče za njegovom majkom i pokušavaju potvrditi neku glasinu? Isusova druga zapovijed ljubavi jest: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!« Njome nam šalje poruku da trebamo poštivati tuđi život i nemoguće ju je pogrješno protumačiti. Ako želimo uistinu slijediti Krista i živjeti u zajednici pomirenja, umjerenosti i ljubavi, treba više povezivati, razgovarati i ljubiti, a manje razdirati i zadirati.
Broj korisnika društvenih mreža svakodnevno se povećava. Mogućnosti koje nam društvene mreže nude također se povećavaju i na prvi su pogled veoma zabavne i neopasne. No naoko neopasno fotografiranje ili postavljanje trenutačne lokacije može prouzročiti probleme. Danas je gotovo svakom mobitelu osiguran pristup internetu te tako još lakše možemo »nadopuniti« svoj profil na društvenoj mreži. Mladi su u tome veoma neoprezni.
Sve je veći trend vođenje dnevnika s fotografijama u kojem mladi objavljuju fotografije važnih, ali i manje važnih životnih događaja poput odlaska na plažu ili »partijanja« koje se otelo kontroli. Naravno da slika na kojoj držite zasluženu diplomu pred fakultetom ne može ostaviti isti dojam kao slika na kojoj su mladi pod utjecajem alkohola. U tom trenutku mladi misle da će im zbog takvih fotografija porasti popularnost u njihovu društvu, no nisu ni svjesni njihovih dugoročnih posljedica. Nakon nekoliko godina ta fotografija ostat će pohranjena na društvenoj mreži, a mogući budući poslodavci moći će je vidjeti. Njihova reakcija sigurno ne će biti dobra kad vide takve »popularne« slike.
Također, fotografije mladih djevojaka u bikiniju već su više puta završile na pornografskim stranicama gdje su se one prikazivale kao neka druga osoba. Mladi roditelji trebali bi biti mnogo oprezniji prilikom postavljanja fotografija svoje djece kako one ne bi završile u krivim rukama. Osim fotografija, treba biti oprezan i s »check-inom« jer postoje ljudi koji jedva čekaju pročitati kako je mlada obitelj na skijanju u Austriji, a njihova kuća zjapi prazna.
Društvene mreže uvelike su olakšale komunikaciju i naše predstavljanje vanjskomu svijetu. No treba se njima koristiti »cum grano salis« – s dozom opreza – i razmisliti kakav će utjecaj na naš život imati događanja na našem mrežnom profilu. Potičemo i vas da shvatite kako su neke stvari ipak privatne i da moramo štititi svoju osobnost.
Posljednjih godina sve se više govori o zaštiti privatnosti i osobnih podataka. Tema je to koja je sve popularnija i sve se više istražuje. Potreba za zaštitom osobnih podataka postojala je oduvijek, ali nikad kao sada naši podatci nisu bili na dohvat ruke svima onima koji ih se žele domoći.
Mnogi ljudi, posebno djeca i stariji, ne razumiju opasnosti koje se kriju na internetu pa bez razmišljanja na njemu na različite načine nude cijelu svoju privatnost. To se najčešće događa na društvenim mrežama preko kojih možemo saznati gotovo sve o nekoj osobi ako je ta osoba neoprezna. Mnogi na svojim mrežnim profilima otvoreno pišu sve svoje podatke, od datuma, godine i mjesta rođenja, kućne adrese, radnoga mjesta, imena članova obitelji, hobija, interesa pa do svih kontakata, brojeva mobitela i e-adresa. I to se smatra normalnim. Često roditelji na internet stavljaju slike svoje djece, objavljuju kad i kamo idu, što rade. Čak i kada osoba poznaje i pravilno se koristi internetom, i dalje je nemoguće ostati siguran. Ono što objavimo na internetu dostupno je svima, i to zauvijek. Što je jednom objavljeno, može se ukloniti, ali to će zauvijek ostati u javnom prostoru. Način na koji se odnosimo prema sigurnosti i zaštiti osobnosti na internetu ima, možda neizravan, ali velik utjecaj na naš život u realnom svijetu. Otkrivanjem sebe na društvenim mrežama, ili bar otkrivanjem onoga dijela koji želimo da drugi vide, uvelike utječemo na način na koji nas drugi doživljavaju. Ali što je još važnije, to utječe i na način na koji mi sami sebe doživljavamo, što ponekad može biti pogrješno i drugačije od onoga kakvi smo mi zapravo. Jer mediji, pa tako i internet, ponekad iskrivljuju stvarnost, stvari nisu uvijek kakve se čine.
Ne postoji neko dobro rješenje kad je zaštita osobnih podataka u javnoj sferi u pitanju, ali treba biti oprezan i dobro razmisliti što želimo da drugi znaju o nama, a što je ipak rezervirano samo za privatnu, osobnu spoznaju.
Mnogi mladi korisnici društvenih mreža traže i kreiraju svoj vlastiti identitet prema »lajkovima« i pozitivnim komentarima. Trude se postići odobravanje svoje ciljane publike – svojih vršnjaka. To dokazuje i činjenica da sve više mladih slijepo prati trendove koji vladaju internetom. Najpoznatiji primjeri tih trendova su duckface, selfie i snapchat-filtri. Gotovo svaki tinejdžer i adolescent koji ima otvoren račun na Facebooku ili Instagramu ima fotografiju koja slijedi navedene trendove. Mladima je vrlo bitno da se poistovjete sa svojim idolima i s većinom svojih vršnjaka.
Na društvenim mrežama možemo vidjeti fotografije onoga što ljudi žele predstaviti drugima, ali ne žive nužno tim životom. Najpoznatiji primjer toga upravo je afera s fotografijama jedne javnosti »poznate« osobe na Instagramu. Nekoliko je ljudi dokazalo da je ona ukrala fotografije te rabeći razne programe i filtre prikazala sebe na mnogim mjestima na kojima nije bila. Mladi i adolescenti imaju želju prikazati sebe boljima nego što to zaista jesu pa provode sate uređujući svoje fotografije kako bi se prikazali u što boljem svjetlu. Imaju bolje prijatelje od drugih, odlaze na luksuzna putovanja i nose veoma skupu odjeću i obuću.
Budući da često iskrive sliku o sebi filtriranjem i izmišljanjem, često postaju depresivni i usamljeni. Vjeruju u lažne idole te ih nije briga za mnoge stvari u životu koje bi im trebale biti veoma bitne. Čvrsto vjeruju u identitet koji su kreirali na društvenim mrežama, a koji je u najviše slučajeva potpuno lažan. Ne oslanjaju se sami na sebe i na svoju osobnost, nego se inspiriraju drugima na društvenim mrežama i to pokušavaju kopirati. Ako bismo vjerovali društvenim mrežama, ljude bismo mogli svrstati u samo nekoliko skupina, što nikako ne može biti istinito. Svaka osoba ima svoj identitet i potpuno je različita od one druge, no na prvi pogled društvene mreže i mediji mogu nam prikazati da to nije tako. Zato je veoma važno oslanjati se na samoga sebe i na svoj identitet, kao i na svoje vlastite ideje i razmišljanja.
Što drugi misle o meni? Kako izgledam drugima? Jesam li ostavio/ostavila dobar dojam? Sve su to pitanja koja si često postavljamo u privatnom i javnom životu i čiju važnost za vlastito ponašanje ne smijemo zanemariti. Kako bismo ostavili što bolji dojam na druge i utjecali na to kako nas drugi vide, doživljavaju i »ocjenjuju« naša ponašanja svakodnevno, rabimo različite oblike samopredstavljanja – neverbalnu i verbalnu komunikaciju, vanjski izgled, svakodnevni izbor, navike… Prilikom našega predstavljanja u javnosti najvažniji je naš odnos i stajalište prema drugima i prema onomu što nas potiče da se oblačimo na svoj način, da govorimo određenim rječnikom, da se izražavamo vlastitim stilom, da se (ne) trudimo ostaviti određen dojam. Samopredstavljanjem pokušavamo drugima pokazati tko smo, ali često se zapravo prikazujemo onakvima kakvi hoćemo da ljudi vjeruju da jesmo. To je potreba pojedinca da utječe na način na koji ga drugi doživljavaju i to svi radimo, bili svjesni toga ili ne.
Svatko od nas posjeduje dva »ja« – privatno i javno (predstavljajuće). Za razliku od privatnoga »ja«, predstavljajuće »ja« način je na koji se želimo prikazati drugima. Zato se često društvena interakcija uspoređuje s kazalištem – čovjek je zapravo glumac koji se pažljivo koristi odabranim verbalnim i neverbalnim ponašanjem kako bi prikazao samoga sebe u određenoj ulozi, odnosno u najboljem svjetlu. U većini slučajeva predstavljajuće »ja« koje želimo stvoriti društveno je poželjna slika: marljiv student, dobar prijatelj, vjeran partner, savjestan radnik, brižan roditelj i tako dalje. Slika savršenoga »ja« koju stvaramo kako bismo mogli voljeti sebe drugačija je od predstavljajućega »ja« koje želimo stvoriti u očima drugih. Kad bi čovjek bio istinski zadovoljan sobom, ne bi imao toliko »jastava«. Postavimo si pitanje: »Tko sam ja i kako se predstavljam?« i ne zaboravimo na najvažnije: naš identitet nastaje iz komunikacije s drugima i s Drugim.
