Današnje društvo na svim, posebno na kulturnim razinama sve manje prožimaju originalne misli protkane univerzalnim vrijednostima, nadom i providnošću. Užurbanost, oponašanje i kopiranje sve su češći izazovi suvremenomu čovjeku, no pojedinci svojim radom i svojim djelima upozoravaju da čovjek okrenut Bogu i sebi ne gubi korak s vremenom. O tome i ostalim temama kulturne današnjice progovara akademik Luko Paljetak, koji je autor niza knjiga za djecu, dramskih djela, brojnih zbiraka pjesama, knjiga feljtona, znanstvenih studija te velikoga i iznimnoga prevoditeljskoga opusa. O 100. obljetnici razreda za umjetnost u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti organizirano mu je predstavljanje sabranih pjesama I. – VI. Akademik Paljetak nagrađen je s više od šezdeset međunarodnih i domaćih odličja i priznanja za svoj stvaralački rad. Bio je obnašatelj i funkcija i član je u više od dvadeset međunarodnih i domaćih društava. Rođen je 1943. u Dubrovniku, gdje i danas živi. U razgovoru često promišlja svijet kroz poeziju.
AKADEMIK PALJETAK: Navedeni stihovi početak su moje pjesme »List iz svete knjige«, objavljene u mojoj prvoj zbirci pjesama »Nečastivi iz ruže« (Zagreb, 1968.). Kada sam to pisao, bio sam student u Zadru. Imao sam 23 godine. Došavši u taj grad, našao sam se u posve drukčijoj sredini od moje dotadašnje. Nekoliko sam puta to i rekao i napisao pa, eto, to i sada ponavljam: zadivio me tada grad koji nad sobom ima toliko neba koje se s jedne strane oslanja na velebni Velebit, a s druge se širi preko otoka i slijedi zrcalo mora, daleko, puno dalje nego u mom kamenom Dubrovniku nad kojim nebo – a ja sam rođen i odrastao u njegovim zidinama – stoji kao poklopac nad tim malim loncem života koji se u njemu stoljećima krčka.
Imao sam, tada, unatoč predavanjima koja sam marljivo slušao (čak i ona prva u rane jutarnje sate, kada je mnogima bilo teško doći na fakultet nakon dokasna provedene noći u tadašnjem Studentskom klubu), dovoljno vremena za upoznavanje i cijeloga grada i njegove široke okolice. Te 1964. godine jesen je bila neobično blaga i bablje ljeto trajalo je gotovo sve do Božića. Otkrivao sam taj svijet u svojim samotnim šetnjama – tako mi je bilo draže – i osjećao sam neku povlaštenost zbog toga tako dugo darovanoga nam sunca, naslućivao u svemu neku otajstvenost, neku gotovo panteističku povezanost svega sa svime. Taj osjećaj pretvarao sam u svoje prve poetske slike i stihove koje sam tada počeo ozbiljnije pisati. Osjećao sam ono što je Jean-Jacques Rousseau daleko jasnije objasnio u »Sanjarijama usamljenog šetača«, prožimao me neki blagotvorni užitak u, kako on kaže, »vlastitom postojanju, a dok to stanje traje, dovoljni smo sami sebi kao i Bog što je«. Nosio sam u sebi i spokoj i nespokoj, i usamljenost i neprestanu blizinu svega, suprožetost svega, i prvi stihovi izbili su iz mene kao svojevrsna nagrada za potpuno predavanje takvim trenutcima, a zatim su im se pridružili i ostali tvoreći prve strofe – sestine koje će uskoro, zajedno s jampskim ritmom, kojim sam valjda oduvijek i hodao, postati moj temeljni pjesnički oblik i mjera koju ja, čovjek iz grada mjere, nikada nisam htio iznevjeriti pa to ne činim ni danas.
AKADEMIK PALJETAK: Naše ljudsko zrenje povezuje nas sa svim živim oko nas; sve zri i raste i neizbježno, na našu žalost, stari, ako se starenje shvati kao kazna za nešto čemu nismo krivi, osim rođenjem. Zar bismo mogli pojesti jabuku ili naranču da je zauvijek ostala cvijet? Dakako, nije isto starjeti u Nepalu ili na Hvaru, na Islandu ili na Baliju… Okolnosti nas određuju u dobrom i u lošem smislu, ali i jedne i druge po svom se učinku mogu pretvoriti u svoju suprotnost.
Postoje dvije vrste starenja, ako starenje shvatimo kao protok vremena podijeljen na dane, sate, minute i sekunde. Postoji izvanjsko vrijeme koje nezaustavljivo protječe i svakodnevno nas stavlja pred potrebu različitih vrsta izbora i/ili obveza. Međutim, postoji i drugo, nutarnje vrijeme koje nije podložno onomu izvanjskomu. Ono podliježe zakonitostima našega nutarnjega rasta i može zastati u tu svrhu, pa čak i stati koliko god nam je potrebno dok ne postigne željenu razinu i »dogovor« s onim izvanjskim. Svoj izvor ima u vječnosti života i ukupnosti njegova obnavljanja. Na to nutarnje vrijeme ja se oslanjam, njemu povjeravam svoju prolaznost.
Rodio sam se i odrastao u siromašnoj obitelji. Majka mi je bila domaćica, a otac drvodjelac – stolar, majstor parketar. Živjeli smo u skučenom stanu u Dubrovniku, u Nalješkovićevoj ulici na broju 16 (danas 18). Majka je bila pobožna, ali ne i bigotna, ližioltarna. Shvaćala je da je Bog svagdje, pa i u našem malom potkuplju. Otac je zbog svoga posla često bio na putu i Bog je na svoj način uvijek bio s njim. U crkvu sa mnom i mojom majkom na ponoćku je uvijek išao s upaljenom zubljom u ruci, ljuteći tako one koji su nas iz ulice nasuprot crkvi Male braće, nevidljivi, gledali i zapisivali u svoje otužne notese. Nije to za mene bilo bez posljedica, kao ni činjenica da sam, već kao učenik osnovne škole, bio ministrant u dominikanskom samostanu, a poslije, s nekoliko svojih sudrugova, u franjevačkom, gdje sam, kao dobar pjevač, lijepa i zvonka glasa, pjevao i u zboru, sve do odlaska na studij. To moje pjevanje bilo je jedan od razloga što nisam mogao dobiti stipendiju. Bio sam nepodoban. Otišao sam u Zadar bez nje, samo s nadom u nadu koja me nikad nije napuštala pa sam možda i zato – ne znam; to se ne može znati – zatim u pjesmi »Lanac oko mene« napisao: »Možda ću biti kamen a možda skupa ruda / negdje u rebru brda žila od srebra potok / pepeo i oblutak a možda crna gruda / od blata ili samo na livadi mak otok / pa neka budem kamen u osušenoj travi / ako će ona ptica pjevat u mojoj glavi.«
Slično sam pisao i u pjesmi »Evanđelje po Luki«: »Bio sam prije ceste i mnogo prije gladi / putnik na ovom putu, daleko prije glasa / znao sam neke pjesme i nadao se nadi / i izbavljenju svakom još mnogo prije spasa / bio sam prije sebe pa svoju staru sliku / tražim sve dok se nađem u vlastitom kriku.« Bio je to počesto krik beznađa, ali istodobno i kliktaj čovjeka koji tada, mlad, piše i ovo: »Srce me svijetom vodi pa neka milost ista / što vukove u šumi čeka i meni ide / za nepoznati praznik kad nosim prva zvona / usnu za prvi cjelov i vid da slijepci vide.«
Ostatci parketa koje je moj otac donosio kući za ogrjev bili su moje jedine igračke, moje lego-kocke. Od njih sam gradio svoje izmaštane dvorce i smještao u njih svoje nedostižne princeze. Otac me naučio poštenju i mjeri – i danas imam njegov čekić, metar i blanju, njegove grafitne olovke kakvim i danas pišem stihove, a sve drugo starim pisaćim strojem usklađujući njegov sinkopirani ritam s ritmom svoga srca i disanja. Majka me naučila poslušnosti i blagosti. Od oboje sam pak naučio da je providnost prisutna i onda kada ništa oko nas nije providno ni transparentno.
AKADEMIK PALJETAK: Jednoj sam svojoj zbirci dao dugačak naslov: »Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu« (Zagreb, 2011.). Time sam, mislim, na najbolji mogući način, definirao svoj postupak: odnos pjesme prema meni i moj prema njoj, konvergentni odnos, potrebu i način susreta s riječima koje će doći i onda kada naizgled ništa ne dolazi nego nas sve napušta. Treba znati, idući svojim putom, ići u susret onomu što je radi nas pošlo prema nama. Slobodno mogu reći, toga se ne sramim, mnogi moji stihovi, mnoge moje pjesme, pametnije su od mene: ja ne želim biti učen ni mudar, želim biti u stanju shvatiti učenost, prepoznati mudrost i ondje gdje je naizgled nikako nema; ne želim pod svaku cijenu znati bilo što, želim osjetiti ljepotu svoga znanja i podjednako ljepotu svoga sretnoga neznanja, diviti se čudesnomu skladu graška u njegovoj zelenoj mahuni i zavodničkoj ljepoti Cranachove Eve, pa mi je onda lako shvatiti zašto je raj izgubljen, ako jest, ili smo u njemu samo ostavljeni i, kako piše M. Lowry, prepušteni sami sebi i svojoj nezasitnosti, sve dok ne izgubimo.
Današnja poezija većinom ne želi biti i sutrašnja poezija – sva se podredila opisu stvarnosti, preslici svakodnevnoga života, pristajući tako na uzmak pred posvemašnjom prozaičnošću svakodnevnice kakvu nam nude i gotovo svi suvremeni romani i kratke priče u kojim je život/življenje, nažalost kao i u suvremenom kazalištu, prikazan doslovno, jedan na jedan. Kao i kazalište i proza, pa dakle i poezija, morala bi biti više nego život ovaj sada i ovdje, nešto što je plus que la vie. Poezija je stjerana u kut, u okrilje malih, rijetkih izdavača i danas se uglavnom održava zahvaljujući nepokolebljivu entuzijazmu ženskoga čitateljstva, onoga nečega goetheovski vječno ženskoga. Zapadnoj Europi danas je nužna repoetizacija, kao odgovor na sve agresivniju preprozaičnost. Nije da nam ne treba proza, nego: Quomodo cantabimus in terra aliena? Što da pjevamo na izmaku dana?
AKADEMIK PALJETAK: Realnost u pjesmi nije istovjetna realnosti izvan pjesme, koja je potencijalno uvjetuje. Realnost u pjesmi oslanja se na u životu uočene pojedinosti, nazovimo ih tako, što ih ustrojstvo pjesme pretvara u novu realnost, amalgamizira ih i nudi ih recipijentu kao naputak za shvaćanje i realnoga i irealnoga svijeta oko njega i u njemu, odnosno, parafrazirat ću Antonija Machada: »Se canta una viva realidad contando su melodia.«
Ciljevi što ih sebi postavljaju današnji književnici različiti su onoliko koliko se i oni sami razlikuju. Ono što ih donekle izjednačava jesu neuralgične točke današnjega svijeta, a on je uvijek spoj prošloga, sadašnjega i naslućenoga budućega. Mogu govoriti samo u svoje ime: ne činim ništa iz gorčine; nisam sklon kritici, radije nastojim razumjeti, a ne mogu razumjeti ako ne osjetim i ono što se ne da razumjeti, ono što postaje jasno tek nakon intervencije inteligencije srca, od koje mnogi bježe unatoč činjenici da u tom bijegu i srce uvijek bježi s njima.
Umjetnost, pa dakle i književnost, uvijek je bila ishod prošloga i sadašnjega, s pomoću male kutije slova izlivenih od olova, ili izrezbarenih u drvu, a danas izvedenih iz svjetlosti. Tko bi pomislio da će kamen (silicij) odigrati takvu ulogu? Stari narodi vjerovali su da je nebo od kamena, odnosno znali su da je kamen – nebo.
Zapisano je da je sve znanje sjećanje. Ne možemo dakle bez citata. Pitanje je samo čemu oni služe: kao tašti dokaz učenosti, stvarne ili prividne, ili pak kao nužna potpora našim stajalištima i pogledima. Pogrješan citat često je indikativniji od točnoga, a šutnja sadrži sve citate.
Originalnost u, kako vi kažete, »’prometnim’ životnim znakovima« ponekad znači i proći kroz »crveno«. Čuo sam nedavno ovaj vic: Čovjek u automobilu stoji pred semaforom jer je na njemu crveno. Pali se zatim zeleno, ali on i dalje stoji; pali se zatim narančasto pa opet crveno, zatim zeleno, i tako nekoliko puta, ali on i dalje stoji. Neki iznervirani čovjek u kolima iza njega izlazi iz vozila, prilazi mu i pita ga: »Koju boju vi čekate?« Sve je to isti posao, a filozof nisam, samo ponekad na svoj način razmišljam o mnogim stvarima. Akademik sam po odluci i procjeni drugih, i to mi je čast. Što se pak mene tiče, ja sam sin parketara Nika Paljetka i majke Marije, rođene Skvičalo, domaćice koja je znala lijepo pjevati i kuhati najbolje juhe na svijetu.
AKADEMIK PALJETAK: Danas je u optjecaju krilatica »škola za život«. U vezi s tim moram se poslužiti citatom; stara latinska izreka glasi: Non scholae, sed vitae discimus (Ne učimo za školu, nego za život). Ona je odgovor na jednu zajedljivu opasku Seneke mlađega: Non vitae, sed scholae discimus (Ne učimo za život, nego za školu). John Dewey u svojoj knjizi »The School and Society« (Škola i društvo, 1899.) tvrdi da obrazovni proces nije tek priprema za život, nego život sam. Škola stoga mora na pojednostavnjen način reproducirati život. Dakle: Nihil novum sub sole.
