»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu …« (Iv 16,12-13). Baš zbog tih Isusovih riječi treba biti otvoren za sve novosti u Crkvi. Ali bi bilo naivno nekritički prionuti uz svaku novotariju. Sveti Pavao jasno kaže: »Sve provjeravajte: dobro zadržite« (1 Sol 5, 21).
Nigdje nisam naišla na očitovanje učiteljstva Crkve o duhovnim vježbama u šutnji, postu i molitvi za laike, obiteljske ljude, što se sve više prakticira i nekima koji su ih obavili postaje obrazac ponašanja.
Ne znam kako post, stroži nego što ga Crkva predlaže na Čistu srijedu i Veliki petak, koristi besmrtnoj duši koja se hrani Božjom ljubavlju (molitvom), njegovom riječju i tijelom. Da bismo bili »jedno srce i jedna duša« (usp. Dj 4, 32). Tertulijan nam je ostavio svjedočanstvo da se mnoštvo obraćalo vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima: »Gledaj kako se ljube međusobno.«
Nekako mislim da nema isti učinak svjedočenje o distanciranosti i međusobnoj otuđenosti, pa trajala i samo nekoliko dana dok traju duhovne vježbe.
Čitateljica
Na duhovne vježbe za vjernike laike, koristeći se navodima iz Svetoga pisma, gledate iz svoga rakursa i upozoravate da bi moguće bila riječ o »novotariji« o kojoj se crkveno Učiteljstvo nije očitovalo, a čini nam se kako takvu vrstu duhovnih vježba – uz post i molitvu – baš i ne smatrate nečim pozitivnim. Dapače, naš je dojam da mislite da duhovne vježbe u šutnji, za razliku od svećenika i posvećenih osoba koje uobičajeno imaju takve duhovne vježbe barem jednom godišnje, za laike mogu štetiti obiteljskoj povezanosti i obiteljskom životu.
Hipotetski, mogli bismo reći, i to je moguće: svaka pozitivna i duhovna »ponuda« doista možda nije za svakoga, posebno ako se prema njoj ne znamo dobro postaviti i ako za nju nismo stvorili dobre preduvjete. Tako bi nekomu u obiteljskom životu, ako bi taj netko, to jest ta osoba zanemarivala obitelj zbog odlaska na duhovne vježbe, donijela više štete i ne bi bila na duhovnu korist. Posebno ako bi odlazak na duhovne vježbe u šutnji koje obično traju i više dana dovele do mogućih razmirica, pa i svađa u obitelji, i ako bi jedan od članova – muž ili žena – inzistirao na takvu odlasku, ne vodeći računa o obiteljskoj dinamici i obiteljskim potrebama.
No naši nas biskupi u pastoralnim smjernicama na početku trećega tisućljeća »Na svetost pozvani« (NSP, Zagreb, 2002.) među ostalim podsjećaju na važnu ulogu vjernika laika »u ostvarivanju pastirskoga poslanja Crkve« te citiraju riječi Drugoga vatikanskoga koncila: »Laici su pozvani, živeći u svijetu, pridonijeti, ‘iznutra poput kvasca, posvećenju svijeta vršeći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom’ (LG 31), odnosno, ‘laici su posebno za to pozvani da Crkvu učine prisutnom i djelatnom u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima može postati sol zemlje’ (LG 33). Da bi mogli ostvariti to svoje poslanje, ‘moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju i jedni drugima pomagati i svjetovnim djelima na svjetovni život, tako da se svijet prožme Kristovim duhom…’« (LG 36) (NSP, 91).
A da bi »vjernici laici mogli ispuniti svoje kršćansko poslanje u svijetu, potrebno im je odgovarajuće znanje, kao i svijest koja počinje otkrivanjem vlastitog poziva i spremnošću živjeti ga kroz ispunjenje svoga poslanja« (NSP, 95), pišu naši biskupi citirajući encikliku Ivana Pavla II. »Vjernici laici« (Christifideles laici) te, svjesni koliko duguju vjernicima laicima, žele potaknuti razne oblike sustavnoga i odgovornoga rada na njihovoj cjelovitoj formaciji te nabrajaju: »intenzivnije organiziranje raznih tečajeva, tribina, predavanja«, ali jednako tako i »duhovnih vježbi i obnova za naše vjernike laike« (NSP, 95). Premda ne govore ništa o duhovnim vježbama u šutnji (obično se duhovne vježbe ionako provode u šutnji), sami biskupi jasno su dali do znanja da vjernici moraju biti kompetentni, ali i duhovno pripravni i snažni kako bi mogli djelovati i svjedočiti za Krista u svijetu i da su jedan od načina te priprave duhovne vježbe. Ili, kako piše sveti Ivan Pavao II. u spomenutoj apostolskoj pobudnici, citirajući svetoga Franju Asiškoga, »život pobožnosti mora se uskladiti sa snagom, obvezama i dužnostima svake osobe«.
A danas se vjernicima laicima doista više nego ranije pružaju razne prilike za duhovne obnove ili duhovne vježbe, za rast u vjeri. Duhovne se obnove organiziraju i mogu organizirati i za članove župnih vijeća, za čitače, zboraše, mlade, župne karitativce, molitvene skupine i sve druge zainteresirane vjernike, na koje se mogu pozvati i članovi njihovih obitelji. One uobičajeno traju kraće, možda jedno poslijepodne ili večer, ili jedan dan uz molitvu i nagovor(e) voditelja, uz euharistijsko klanjanje koje se provodi u šutnji i uz poticajne molitvene tekstove. Dakako, i na druge prikladne načine, koje je osmislio voditelj obnove samostalno ili u dogovoru s vjernicima.
No isto tako sve je više vjernika koji se odlučuju i na (višednevne) duhovne vježbe u šutnji o kojima pišete. Premda jesu nešto novija, da tako kažemo, »duhovna ponuda«, one se ipak ne bi mogle svesti pod pojam »novotarija«. Najčešće ih vode svećenici ili redovnici, nekada u dogovoru s katoličkim vjerničkim udrugama ili društvima (o kojima jako nadahnuto piše i Ivan Pavao II. u citiranoj pobudnici »Vjernici laici«). Kao primjer istaknut ćemo samo poticaj za takve duhovne vježbe koji na svojoj internetskoj stranici ističu bogoslovi Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja koji citiraju papu Franju koji ističe vrijednost šutnje: »Šutnja je kadra stvoriti duboko u nama unutarnji prostor, da se u njemu nastani Bog, da bi njegova Riječ ostala u nama, da bi se ljubav prema njemu ukorijenila u našem umu i u našem srcu, te pokrenula naš život.« A za to, kao i za duhovne vježbe – i tu ćemo se složiti s Vama – trebamo stvoriti preduvjete kako bismo, sa svetim Pavlom, sve provjerili i dobro zadržali.
