U domoljubnoj i vjerničkoj obitelji Petković, supružnika Jakova i Ruže rođ. Nižić, troje je djece: najstariji Matej, Iva i najmlađi sin Bruno. Majka Ruža cijeli je život aktivna u Crkvi, posebno u Caritasu, a to nosi iz svoje obitelji iz Crvenoga Grma kod Ljubuškoga, iz župe sv. Ante s Humca. Ističe da je već jedanaest godina u Zagrebu, a također je aktivna u mjesnom Caritasu svoje župe u zagrebačkoj Dubravi. Prezime Petković posebno je postalo popularno u nogometnom svijetu, dakle po prvoj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Nogometaša Brunu Petkovića, najmlađe dijete u obitelji Petković, kapetani hrvatskih klupskih prvoligaša izabrali su za najboljega hrvatskoga nogometaša. Postigao je odlučujuće pogotke za hrvatsku reprezentaciju, izvrsno je igrao za »Dinamo« u Ligi prvaka, a i u domaćem prvenstvu pokazao je raskošan talent, ali i igrački i ljudski karakter s jasnim stajalištima.
U svom predstavljanju ističe da mu je djetinjstvo koje je proveo u Metkoviću ostalo u lijepim uspomenama. »Bilo je prilično dobro moje djetinjstvo jer smo bili okruženi ljubavlju i pažnjom svojih roditelja, a kao dijete naravno da čovjek ne razumije financijsku situaciju koja u tim trenutcima nije bila idealna«, navodi nogometni napadač hrvatske reprezentacije. »No važno je da nismo ni u čemu oskudijevali, roditelji su nam pružali koliko su mogli, zato sam im zahvalan jer sam imao izvrsno djetinjstvo. Do svoje 12. godine bio sam u Metkoviću, igrao sam tamo nogomet za klubove ‘Neretvu’, ‘Metković’, ‘Neretvanca’.« Ondje su ga zapazili skauti »Dinama« te mu ponudili dolazak u Zagreb. »Kad je ‘Dinamo’ pokazao interes, obitelj me je podržala pa sam tako došao u Zagreb, a ubrzo poslije mene i moja se obitelj tu doselila. Cijeli sam se život usmjerio na to da budem nogometaš i da igram nogomet. Nije se bilo lako prilagoditi na veliki grad, ali nisam odustajao, bio sam uporan i uvijek sam gurao naprijed. Važno je da sam uvijek imao podršku obitelji.« Bio je uvjeren da će ga Bog nagraditi za njegov trud. Nakon Zagreba otišao je u Italiju, gdje je nastupao za više nogometnih klubova. »Već sam se tada navikao pa sam bio malo samostalniji, međutim teže mi je bilo tamo jer sam rjeđe viđao obitelj, s kojom sam jako povezan. U Italiji sam vrlo brzo naučio jezik pa mi je bilo puno lakše samostalno živjeti. Jednostavno, puno sam naučio u toj samostalnosti.«
O mentalitetu u sredinama u kojima je igrao Petković kaže: »Nikad nisam poopćivao ljude, bez obzira na određeni mentalitet koji se pokušava prikazati kao stereotip. Čini mi se da su na jugu Hrvatske ljudi možda malo opušteniji, u Zagrebu malo uštogljeniji, a Talijani malo sustavno zatvoreni. To je moje mišljenje i doživljaj. Okružio sam se ljudima koji su mi uvijek spremni pomoći, a isto bih tako ja njima uvijek pomogao. Odgojen sam u kršćanskoj obitelji koja je jako pobožna. I ja sam bio ministrant, a moja je majka uvijek sudjelovala u župnoj zajednici, bilo u Caritasu i župnim radionicama ili se na druge načine uključivala u župu. To čini i dandanas. To je naš obiteljski odgoj.«
Kad god ima vremena i kad je slobodan, uvijek pođe na misu, u crkvu i zahvali Bogu za sve darove koje mu je dao, posebno za zdravlje. »Vjerujem u Boga i u to da me on vodi kroz život. Trudim se živjeti po kršćanskim načelima, premda znam i sam da nisam savršen jer nitko nije savršen. Imam svojih mana, ali vjerujem Bogu. Svaki sam dan jako zahvalan Bogu. I kad mi je najgori, najteži dan, jednostavno zahvalim Bogu jer znam da je bilo i gorih dana. Zahvaljujem jer sam imao sreću da mi je Bog podario zdravlje, kao i zdravlje u obitelji. Više zahvaljujem nego što se molim da nešto postignem. Bogu zahvaljujem za svaki dar i za sve što sam postigao, jer Bogu treba zahvaljivati. Imam uza se obitelj i puno rodbine, ljude oko sebe koji mole za mene, a to je meni velika podrška.«
U medijskim izjavama najbolji hrvatski nogometaš Petković je jasan. Ne dopušta manipulaciju. »Imam formiran karakter i jasna stajališta o svemu, bez obzira o kojoj se temi radilo. Nisam za svađu i nepotrebnu raspravu, ali ne bih nikomu podilazio. Držim do svojih jasnih stajališta i tako idem kroz život. Ne želim da se bilo što pretjerano promijeni na meni zato što sam u medijima, trudim se ostati na zemlji. Imam jako kvalitetne i dobronamjerne osobe oko sebe koje mi pomažu, štoviše ponekad mi naznače u čemu sam pogriješio i to nastojim popraviti. Nastojim biti na zemlji s obje noge. A što će tko reći i pisati, to je njihova stvar!«
Posebno je ponosan na igru za hrvatsku reprezentaciju. U pobjedi nad Slovačkom u Trnavi od 4 : 0 proslavio se pogotkom i odličnom igrom, protiv Mađara u Splitu postigao je dva pogotka, a jedan za 2 : 1 i odluku protiv Slovačke u Rijeci. Svojim je pogotkom odlučio utakmicu i odveo hrvatsku reprezentaciju na Europsko prvenstvo. O tome što mu znači igra za reprezentaciju kaže: »Kao svaka osoba koja živi tu, dajem svoj doprinos, ne busam se u prsa da sam veći Hrvat od susjeda. Volim svoju zemlju i ponosan sam na nju, cijenim je i poštujem. Moj otac je bio hrvatski branitelj, kao i većina moje rodbine, zato braniteljski doprinos iznimno cijenim. Naravno da se često i tu uopćava, a moja je majka najslikovitije to opisala riječima ‘da u svakom žitu ima kukolja’, pa možda su se neki provukli premda nisu imali vojnoga staža. No od toga ne treba praviti priču i prema pojedinom slučaju zaključivati o svemu. Skidam kapu pred hrvatskim braniteljima ili bolje rečeno ‘dižem kapu hrvatskim braniteljima’, jer i moj otac je bio hrvatski branitelj. Sve ih poštujem, od običnoga vojnika do generala. Najveća je vrijednost hrvatskih branitelja bila spremnost dati svoj život za domovinu.«
O svojim igrama i osjećajima igranja za hrvatsku reprezentaciju kaže: »Igrati za Hrvatsku je ponos. Svakomu je dječaku san zaigrati za svoju zemlju, za svoju reprezentaciju. Prvi put kad sam obukao hrvatski dres, to je bio poseban osjećaj, dječački san mi se ispunio. Neopisiv je osjećaj i čast obući hrvatski dres. Još kad sam postigao odlučujući pogodak za svoju reprezentaciju protiv Slovačke, srce i duša bili su mi puni, jer to je moja Hrvatska.«
