U jeku kampanje prvoga i drugoga kruga predsjedničkih izbora ispod radara javnosti prošla je svečanost dodjele Državne nagrade za znanost u Hrvatskom saboru sredinom prosinca. U kategoriji društvenih znanosti nagradu je dobio dr. Stjepan Gadžo, docent na katedri za financijsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, za monografiju na engleskom jeziku »Zahtjevi povezanosti pri oporezivanju dohotka od poslovanja nerezidenata: Normativna evaluacija u kontekstu svjetskog gospodarstva«, zasad neprevedene na hrvatski jezik. Riječ je o doktorskoj disertaciji koju je dr. Gadžo obranio na Pravu u Zagrebu 2016. godine te za nju osvojio nagradu Europskoga udruženja profesora poreznoga prava koja se dodjeljuje u suradnji s Europskom komisijom. Knjiga se bavi fenomenom izbjegavanja porezne obveze u međunarodnom kontekstu, koje, uz fenomen utaje poreza, ovisno o težini određenoga slučaja s vremena na vrijeme dolazi u središte veće javne pozornosti. Oštrica javnosti tijekom posljednjih je godina bila najsnažnije uperena prema multinacionalnim tvrtkama i bogatim pojedincima koji su vještim tehnikama poreznoga planiranja uspjeli poslovati u velikom broju zemalja istodobno, a da su pritom plaćali minimalne poreze na ostvarene dobiti. Problem izbjegavanja poreza dodatno komplicira rast digitalnih tehnologija te s time povezana pojava i rast digitalne ekonomije, koje omogućavaju ostvarivanje vrtoglave dobiti trgovinom neopipljivim dobrima. Brojne multinacionalne kompanije porez izbjegavaju osnivanjem tzv. društava kćeri koja nisu porezni rezidenti ni jedne zemlje. Mnoge od takvih tvrtki nastupaju i na hrvatskom tržištu, a njihovi su proizvodi često nezamislivi dijelovi svakodnevice hrvatskih građana. S dr. Gadžom razgovor je vođen o tim i drugim temama.
DR. GADŽO: Ukratko, potonji je fenomen nezakonito ponašanje, a prvi je mnogo složeniji, jer iako se njime u formalnom smislu ne krši slovo zakona, sadrži neki element manipulacije i zaobilaženja propisa, unaprijed suspektan iz perspektive poreznih vlasti. Recimo, neprijavljivanje prihoda koje je neki naš rezident ostvario u inozemstvu klasični je oblik utaje poreza. S druge strane, kad se fizičke i pravne osobe koriste pravnim prazninama ili rupama u zakonu s glavnim ciljem ostvarenja porezne uštede, to može biti kvalificirano kao nelegitimno ili agresivno izbjegavanje poreza, iako pritom nije prijeđena granica zakonitoga postupanja.
Valja istaknuti da ni obični građani nisu imuni na upuštanje u raznorazne oblike izbjegavanja poreza, o čemu svjedoče živopisni primjeri iz prakse. Prošle godine veći je broj transakcija kupoprodaje rabljenih automobila izveden tako da je najprije jedan član obitelji kupio automobil a da pritom nije upisao svoje vlasništvo, a u sljedećem bi koraku to vozilo darovao drugomu članu obitelji, najčešće supružniku. Razlog takve konstrukcije? Iskorištavanje rupe u zakonu i izbjegavanje poreza na promet rabljenih automobila.
Jasno, fenomen zakonitoga izbjegavanja poreza mnogo je važniji kad je riječ o trgovačkim društvima, posebno multinacionalnim. Neki od njih zapošljavaju cijele timove stručnjaka, mahom ekonomista i pravnika, čiji je temeljni posao osmisliti porezno najučinkovitiji model globalnoga poslovanja. Nažalost, u većem broju slučajeva koncept »porezne optimizacije« svodi se na eklatantne manipulacije i umjetno prelijevanje dobiti u jurisdikcije u kojima je porez najniži ili ga uopće nema (npr. Bermudi, Kajmansko otočje i dr.). Ono što je također nelegitimno i protiv čega se posljednjih godina vodi koordinirana akcija na globalnoj razini jest premještanje dobiti iz država u kojima se odvija stvarna ekonomska aktivnost (npr. proizvodnja, marketing, prodaja i sl.) na društva osnovana u poreznim oazama koja najčešće uopće nemaju zaposlenika niti na bilo koji drugi način pridonose stvaranju vrijednosti.
DR. GADŽO: Prvo treba razjasniti da su multinacionalne tvrtke, tj. trgovačka društva koja posluju u više svjetskih država preko svojih društava kćeri ili podružnica, obveznici više poreza po različitim osnovama, primjerice PDV, razni imovinski porezi… Ono što ipak izaziva najviše dilema u svjetskoj javnosti posljednjih 20-ak godina, a posebno u razdoblju nakon izbijanja globalne financijske krize 2008., jest mehanizam oporezivanja njihove dobiti, odnosno razlike između prihoda ostvarenih prodajom dobara i usluga na tržištu te povezanih rashoda.
Nije upitno da najveće svjetske kompanije plaćaju porez na dobit, ali veoma je bitno gdje plaćaju taj porez, tj. na teritoriju koje države. Naime, stope poreza na dobit uvelike se razlikuju u pojedinim državama, od primjerice 35 posto u Indiji do stope od 9 posto u Mađarskoj. U tom smislu kompanije poput spomenutoga »Samsunga«, koje imaju klijente i kupce u gotovo svim svjetskim državama, moraju voditi računa o kolopletu domaćih poreznih propisa. To je na prvi pogled velik administrativan teret, ali i otvara prostor da se preko različitih tehnika tzv. poreznoga planiranja ukupno porezno opterećenje na razini grupe smanji te se ostvare uštede koje se mjere u milijunima eura.
U akademskoj zajednici, odnosno među stručnjacima za međunarodno porezno pravo, postoji konsenzus da su pravila koja određuju jurisdikciju u kojoj će dobit u konačnici biti oporezovana zastarjela i treba ih mijenjati. Možda je iznenađujuće da su ta pravila bitno osmišljena dvadesetih godina prošloga stoljeća u okrilju Lige naroda te sve do danas nisu doživjela neke revolucionarne promjene. Drugim riječima, načela i pravila osmišljena u vrijeme kad su najveća poduzeća djelovala u sektoru proizvodnje čelika ili drugih industrijskih dobara primjenjuju se i sto godina kasnije, a jedan pogled na svjetske burze otkriva u kojoj se mjeri promijenilo svjetsko gospodarstvo, s posebnim naglaskom na tzv. tehnološke kompanije. Uzmimo konkretan primjer: da bi Hrvatska imala pravo oporezivanja dobiti kompanije poput »Samsunga«, potrebno je da ona na našem teritoriju bude »fizička prisutna« registriranjem ovisnoga društva ili barem kakve poslovnice ili ureda. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, država koja pruža potrošačko tržište nema pravo oporezivanja, bez obzira na to o kojim se iznosima prodaje radi. To možda i nije toliko prijeporno kad je riječ o pametnim telefonima, jer će Hrvatska u svakom slučaju ubirati porez na dobit barem od »domaćih« poduzetnika – distributera.
DR. GADŽO: Priča postaje zamršenija u slučajevima društvenih mreža, aplikacija i drugih digitalnih usluga koje su danas neizostavan dio naših života. Postavimo si pitanje: Je li kompanija kao što je »Google« prisutna na hrvatskom tržištu? S obzirom na to da najveći broj naših građana gotovo svakodnevno upotrebljava usluge te tražilice, odgovor se nameće sam od sebe. Međutim, prema važećim pravilima međunarodnoga poreznoga prava Hrvatska nema pravo oporezivati potencijalno veoma znatnu dobit koju »Google« ostvari prodajom usluga oglašavanja na našem tržištu, upravo zato što nisu ispunjeni opisani uvjeti fizičke prisutnosti. Uzmimo i primjer kompanije kao što je »Uber«, gdje je naknada za posredovanje uračunata u cijenu vožnje po Zagrebu zapravo prihod nizozemskoga društva te Hrvatska nema pravo ubiranja poreza na dobit.
DR. GADŽO: Na međunarodnoj razini ključnu ulogu ima Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Ta organizacija, koja okuplja najrazvijenije zemlje svijeta, doduše nema ovlasti kreiranja obvezujućih pravila, ali je platforma kroz koju se deriviraju najbolje prakse te se time uvelike utječe i na transformaciju pravnoga okvira. Upravo je OECD nakon Drugoga svjetskoga rata u tom području nastavio tamo gdje je ranije stala Liga naroda. Europska unija pritom je mnogo slabiji igrač na globalnoj razini, ponajprije iz poznatih razloga nemogućnosti pronalaženja konsenzusa između svih 28 država članica. Ukratko, na području poreza na dobit institucije EU-a dosad su postigle vrlo malo, iako svake godine izdaju niz dokumenata i zakonodavnih prijedloga. Međutim, dok god svaka država članica de facto ima pravo veta u Vijeću EU-a, teško je očekivati radikalnije promjene u smjeru pravednijega oporezivanja multinacionalnih kompanija. I iz perspektive međunarodnih odnosa također bi bilo puno bolje da EU u odnosu na druge svjetske sile (SAD, Kina, Indija, Japan) nastupa s jedinstvenim stajalištem o tim pitanjima. U tom smislu fenomen »brexita« možda i nije toliko negativan s obzirom na to da je niz solidno osmišljenih zakonodavnih inicijativa EU-a u tom području blokiralo upravo Ujedinjeno Kraljevstvo, imajući u vidu interese svoje financijske industrije.
DR. GADŽO: Prvo treba imati u vidu da je Hrvatska, kako to ekonomisti vole naglasiti, tipična mala otvorena ekonomija. To znači da svoju poreznu politiku mora kreirati vrlo oprezno, vodeći računa da ostane konkurentna u odnosu na usporedive države. S obzirom na našu veličinu i relativno slabu uključenost u globalne tokove kapitala, iluzorno je očekivati da ćemo mi u tom području nametati nekakva rješenja. To je ponajprije rezervirano za države poput Njemačke, Francuske, pa čak i Nizozemske. Međutim, naše porezne vlasti moraju s velikom pozornošću pratiti prakse multinacionalnih kompanija i štititi onaj dio porezne osnovice koji nam pripada prema svim mjerodavnim propisima.
DR. GADŽO: Slučaj »Apple« toliko je složen da bi za njegovo objašnjenje bilo potrebno mnogo prostora. Najprije šokira činjenica da su prihodi od prodaje Appleovih proizvoda na čitavom tržištu EU-a u porezno-knjigovodstvenom smislu godinama bili pripisivani isključivo jednoj državi članici – Irskoj. Pojednostavnjeno, ako je mobitel prodan u Njemačkoj za 1000 eura, samo je djelić toga iznosa bio oporezovan u Njemačkoj, a ostatak se prelio u ruke irskoga društva zadužena za Appleovo poslovanje u Irskoj. Razlog za akciju Europske komisije krije se, međutim, u činjenici da »Apple« nije želio platiti ni irski porez na dobit po stopi od 12,5 posto, nego je pomoću manipulacije irskih i američkih pravila o rezidentnosti, tj. »poreznom državljanstvu«, postignuto efektivno porezno opterećenje od 0,05 posto! S obzirom na to da su irska porezna tijela bila upoznata s takvom poreznom strategijom, Komisija smatra da su tvrtki dali zabranjenu državnu potporu i stavili je u povlašten položaj u odnosu na druge poduzetnike. Iako će konačni ishod spora biti poznat tek nakon što završi postupak pred Sudom EU-a, »Apple« je već zbog toga morao platiti iznos od vrtoglavih 13 milijardi eura, na koliko se procjenjuje ukupnost nezakonito danih poreznih pogodnosti. Usporedbe radi, riječ je o gotovo dvije trećine hrvatskoga proračuna za 2020. godinu.
DR. GADŽO: Temeljni je nalaz moga istraživanja da međunarodno porezno pravo mora napustiti kriterije fizičke prisutnosti kao odlučujuće čimbenike u raspodjeli prava na oporezivanje dobiti multinacionalnih korporacija. Polazeći od pretpostavke da je potrošačko tržište važan faktor u poslovanju i stvaranju vrijednosti, predložio sam promjenu relevantnih pravila tako da se uvede prihodovni prag. Ako neka digitalna kompanija u Hrvatskoj prodajom svojih usluga ostvari nekoliko milijuna eura, Hrvatskoj bi trebalo priznati pravo oporezivanja barem dijela ostvarene dobiti, bez obzira na to postoji li u Hrvatskoj osnovano društvo kći ili podružnica. Neke države, poput Indije ili Izraela, napravile su u međuvremenu i neke konkretne zakonodavne korake u tom smjeru.
DR. GADŽO: Doista, veći je broj država članica ili već uveo ili najavio uvođenje posebnoga poreza na promet digitalnih usluga, ponajprije zbog nezadovoljstva dinamikom reforma na području poreza na dobit u okviru OECD-a. Glavnu riječ pritom vodi Francuska te se ta tema pojavljuje na svakom sastanku predsjednika Macrona i Trumpa. Neke druge države članice, poput Irske i Švedske, žestoko se opiru tomu novomu obliku oporezivanja te je time onemogućeno i donošenje jedinstvenoga mehanizma EU-a. Hrvatska se zasad odlučila za svojevrsnu igru čekanja, promatrajući razvoj događaja na globalnoj razini. S obzirom na to da bi uvođenje takvoga poreza imalo i potencijalno negativan efekt na planu pravne sigurnosti i investicijske klime, mislim da je ta taktika opravdana. Za sva buduća djelovanja dobro bi došle i konkretne procjene koliko prihoda zapravo Hrvatska gubi temeljem izbjegavanja poreza najvećih digitalnih kompanija.
DR. GADŽO: Pitanje je zanimljivo jer se čini da radikalni libertarijanci ne mogu razriješiti jedan paradoks. Iako je prema njihovoj logici svaki porez štetno zadiranje u slobodno tržište, jedan od razloga postojanja poreza jest upravo i financiranje onih institucija države bez kojih tržište kao takvo ne može funkcionirati, poput pravosuđa. Iako se može debatirati o potrebi za smanjenjem ili povećanjem poreznoga tereta, neupitno je da se u državama koje su Hrvatskoj uzor porezi rabe kao instrument provedbe brojnih politika, od socijalne do politike zaštite okoliša. U tom smislu rasprava o zakonitom i nezakonitom izbjegavanju poreza i potreba za određenim zakonodavnim i institucionalnim reformama trebala bi imati istaknuto mjesto u našoj javnosti. Pritom ne treba podlijegati prvoloptačkomu populizmu pojedinih medija koji čitatelje izričito pozivaju na neplaćanje poreza. Naprotiv, u Hrvatskoj treba raditi na jačanju poreznoga morala, uz paralelno jačanje odgovornosti izabranih dužnosnika za učinkovito trošenje proračunskih sredstava. Složit ćemo se da svaki član društva mora u određenom dijelu pridonositi općemu dobru, u čemu se i krije glavna svrha poreza. Jednostavnim riječima Isusa, zapisanih u Evanđelju po Mateju: »Dajte caru carevo, a Bogu Božje.«
