U nedjelju 30. listopada u Bruxellesu je potpisan ugovor Europske unije o slobodnoj trgovini (Comprehensive Economic and Trade Agreement), skraćeno CETA, s Kanadom, nakon što je sporazum prihvatio parlament belgijske pokrajine Valonije, davši time zeleno svjetlo saveznoj belgijskoj vladi da ga prihvati. Sporazum bi trebao u potpunosti stupiti na snagu kad ga ratificiraju svi parlamenti članica EU-a i kanadski parlament. Još su, međutim, uvijek u tijeku pregovori o mnogo značajnijem trgovinskom sporazumu, onom sa SAD-om: Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (Transatlantic Trade and Investment Partnership), skraćeno TTIP. Završetak pregovora o CETA-i pokrenuo je u Austriji prosvjede u kojima su sudjelovale i mnoge katoličke organizacije. U toj se prigodi o oba sporazuma izjasnio i Heinz Hödl, voditelj Koordinacijskoga ureda Austrijske biskupske konferencije za međunarodni razvoj i misije. Na tom je mjestu od 2002. godine, a prije toga je, od 1974. do 1981. godine po nalogu misionarske zajednice verbita (u Austriji poznati kao steylerski misionari) boravio u Papui Novoj Gvineji, a nakon toga bio je na čelu (u Austriji sveprisutne) Akcije Triju kraljeva. Godine 2014. postao je predsjednikom Međunarodne koordinacije za razvoj i solidarnost (CIDSE), krovne svjetske organizacije katoličkih razvojnih organizacija sa sjedištem u Bruxellesu. Razgovor je vođen u tjednu prije potpisivanja sporazuma u Bruxellesu.
HÖDL: Globalizacija je jedan od najvažnijih pokretača rasta u posljednja tri desetljeća. I pošlo joj je za rukom podići razinu blagostanja. No taj je porast blagostanja nejednako raspodijeljen. Veliki dobitnici bile su zemlje na jugoistoku Azije, gdje se više od milijardu ljudi izvuklo iz teškoga siromaštva. U industrijaliziranim su zemljama nadasve profitirali slojevi s visokim primanjima. Također je činjenica da se gospodarski rast, investicije i trgovina sve više događaju izvan Europe. Neosporno je da slobodna trgovina nema samo ohrabrujuće posljedice. S njome u zemlje ne ulaze samo jeftiniji proizvodi, nego i oštrije nadmetanje. Rast izvoza u jednoj zemlji nužno je ujedno i trgovinski deficit negdje drugdje; rezultat je uvijek »nula«.
Uz pomoć sveobuhvatnoga Transatlantskoga trgovinskoga i investicijskoga partnerstva (TTIP) Europska unija i SAD žele stvoriti najveću zonu slobodne trgovine u svijetu te time potaknuti rast i stvaranje novih radnih mjesta. Pregovori su započeli 2013. godine. Mnoge dosadašnje studije o TTIP-u prognoziraju, doduše, pozitivne učinke za gospodarstvo, blagostanje i zaposlenost na obje strane – ipak ne u jednakim omjerima – no ti učinci ne bi nastupili odmah, nego tek vrlo dugoročno. Stoga TTIP nije prikladan za prevladavanje sadašnje krize.
TTIP ima silne neizravne učinke koji će na presudan način utjecati na međunarodnu trgovinu. Te neizravne učinke često je teže predvidjeti, ali su s društveno-političkoga i razvojno-političkoga stajališta barem toliko važni kao i izravni učinci. TTIP i drugi pregovori koji su u tijeku potkopavaju multilateralni trgovinski sustav kao nikada do sada.
O CETA-i, dakle sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Kanade, pregovori su završeni i ovih bi ga dana Vijeće Europske unije trebalo prihvatiti. Najvažnija razlika između dvaju sporazuma očita je: riječ je o dvije vrlo različite zemlje, s kojima se pregovaralo, odnosno pregovara se o ukidanju carina i ujednačavanju standarda. Kanada ima oko 35 milijuna stanovnika i malo poduzeća koja igraju važniju ulogu na globalnom tržištu. SAD, sa 319 milijuna stanovnika u odnosu na 509 milijuna Europljana, posve je drugačiji partner. SAD ima više dominantnih svjetskih koncerna, i u digitalnim granama koje su važne za budućnost. U pregovorima s partnerom Kanadom djelomično je uspjelo iz CETA-e ukloniti slabe točke. Primjerice, umjesto posve privatnih sudova, za sporove mora biti nadležan javnopravni sud. Kanada se – za razliku od SAD-a, barem do sada – otvara i javnim natječajima za europske tvrtke.
HÖDL: Glavnu odgovornost za neugodnu situaciju, u kojoj se sada nalazi EU u odnosu na Kanadu, snose loša komunikacija i nedostatak dijaloga o pregovorima. U EU-u očito ni jedan trenutak nije pravi trenutak za izražavanje kritika na račun dvaju sporazuma – barem to vrijedi za građane. Protivnike planiranoga sporazuma između EU-a i SAD-a sada se rado udara sljedećim argumentom: pregovori su još u tijeku, nema još nikakvih rezultata, pa se teško može bilo što reći o ishodu pregovora. To onda znači da se nema što kritizirati, a kamoli odbaciti. A kad rezultati dođu, pregovori su već zaključeni te je prekasno za iznošenje želja o poboljšanju. Takvu su argumentaciju proteklih tjedana i mjeseci na svojoj koži osjetili kritičari CETA-e. Po tekstu ugovora više se ne može kopati! – opetovano se moglo čuti iz Europske komisije.
Članice EU-a dale su Europskoj komisiji mandat za pregovore. Očito, međutim, nije jasno što konkretno taj mandat podrazumijeva. Što na kraju, u ugovorima o slobodnoj trgovini, članice žele, a što ne? Koliko daleko EK može ići? O tim se pitanjima trebalo raspravljati na početku pregovora – zajedno s građanima. I ona su se tijekom pregovora, ako je bilo potrebe, nakon javne rasprave trebala revidirati.
HÖDL: Sredinom rujna izjasnio sam se za korekcije CETA-e. Načelno sam izrazio i razumijevanje za potrebu sporazuma o slobodnoj trgovini. Naime, aktivna europska trgovinska politika, koja otvara pristup tržištu i nameće poštena trgovinska pravila, važna je i za domaće gospodarstvo. Zahtijevao sam, kad je riječ o CETA-i, dodatne pregovore, poglavito o pitanjima koja se tiču netarifnih zaprjeka za trgovinu. Moje su se rezerve odnosile prije svega na zaštitu voda od privatizacije, standarda za živežne namirnice, kao i na standarde koji se odnose na okoliš i socijalu.
Vidimo da je strukturalno slaba belgijska pokrajina Valonija, koja ima i visoku nezaposlenost, tražila snažnija jamstva za zaštitu svojih seljaka, okoliša i standarda za zaštitu potrošača, kao i zaštitu od pretjeranoga utjecaja međunarodnih koncerna. Za CETA-u i za odlučne naknadne pregovore govori i to da se dodatna izjava o trgovinskom sporazumu objavljuje u službenom glasniku EU-a te time postaje pravno obvezujuća. Taj kompromis prihvaćam i CETA-u bi se moglo, ako se dogovori s Valonijom (što je u međuvremenu očito učinjeno, nap. Da. G.) te nadasve ako se unesu poboljšanja glede poljoprivrede, privremeno staviti na snagu. Iznio sam i mogućnost da se sporazum na nekoliko godina stavi na probni rok. Ako bi se neke točke u praksi pokazale problematičnima, moglo bi ih se popraviti i unijeti u konačni tekst ugovora. Ako ne, sporazum bi se nakon isteka roka mogao raskinuti.
HÖDL: Pregovore o TTIP-u trebalo bi odmah zaustaviti i započeti ih ponovno, uključivši šire slojeve pučanstva. Ne smije biti vremenskoga pritiska, tajnosti, ni uvjetovanja, primjerice izborima, jer bi se time gradilo još snažnije negativno raspoloženje negoli do sada. Šteta je da se pregovori o TTIP-u vode na taj način. Bilo bi posve moguće postići smislen sporazum koji bi prihvatilo pučanstvo kako u Europi tako i u SAD-u. Već je prije 20 godina Svjetska trgovinska organizacija (WTO) osmislila pregovore o globalnom sporazumu koji bi uključivao sve zemlje. U posljednjih deset godina pregovori zapinju jer ih ne promiču SAD i EU. Vremenski pritisak i tajenje ne pomažu! Tko želi spasiti TTIP, mora zaustaviti pregovore i započeti ih iz početka.
HÖDL: Dvadeset i sedam članica EU-a u srpnju 2011. godine jednoglasno je zatražilo da CETA sadrži mehanizam za rješavanja investicijskih sporova. Kad je predočen ishod, u Njemačkoj i Austriji nastao je val nezadovoljstva. Europska je komisija nakon toga predložila novi Sustav investicijskih sudova (ICS), koji su Kanađani prihvatili – na iznenađenje mnogih poznavatelja prilika. Sve se češće događa da koncerni tuže države za nadoknadu štete. Broj slučajeva vrtoglavo je porastao: sa 70 slučajeva u 2015. godini dosegnut je rekord. Razlog je to što ima sve više takvih ugovora, u svijetu oko 3000. Do sada su 36 posto slučajeva dobile države, 26 posto investitori. Drugih 26 posto riješeno je sporazumno, a ostale su tužbe odbačene. CETA ograničava mogućnosti tužbe. Državama se izrijekom priznaje pravo na mijenjanje zakona koji su u javnom interesu, primjerice na području zdravstva, sigurnosti, zaštite okoliša ili kulturne raznolikosti. Manja dobit, dakle, nije razlog za tužbu, osim ako se ne radi o samovolji države ili diskriminaciji kanadskih odnosno europskih ponuđača.
Da zaključim: zaštita investicija »a la CETA« je prihvatljiva, osim ako netko misli da države u načelu u bilo kojem trenutku smiju mijenjati pravila igre, ne uzevši u obzir poduzete investicije. Tko drži da taj instrument po sebi ima smisla, može s novim pravilima CETA-e mirno živjeti. Zbog različitosti pravnih sustava učinkovita zaštita investicija, u korist europskih poduzeća u Kanadi i obrnuto, ima smisla.
HÖDL: U CETA-i je javna opskrba pitkom vodom izuzeta (str. 1502). No nije potpuno objašnjeno pitanje sprječavanja buduće rekomunalizacije privatiziranih uslužnih poduzeća (takozvane »ratchet-klauzule«, klauzule o prestanku djelatnosti), kao ni pitanje može li se u budućnosti iznuditi pristup tržištu kanadskih poduzeća koja već djeluju u EU-u te mogu li se investicijskim sudovima obratiti europske tvrtke koje imaju svoje filijale u Kanadi.
HÖDL: Upravo izvozne zemlje, kao što je primjerice Austrija, trebaju otvorena tržišta i poštena globalna pravila. Europa i Sjedinjene Države mogle bi zajednički na primjeren način odrediti takva pravila, no industrijske se zemlje sve redom kunu u velike prednosti slobodne trgovine te zlu ćud protekcionizma. No u stvarnosti mnoge od njih ustraju na slobodnoj trgovini ondje gdje su jake, a na područjima na kojima su slabije koriste se protekcionističkim mjerama. Poglavito bi veći koncerni i industrijski pogoni morali shvatiti stroža pravila o zaštiti klime, okoliša, socijalnih standarda i prava potrošača ne kao teret, nego kao prigodu. Multilateralna liberalizacija svjetske trgovine pod kapom WTO-a bila bi s gospodarskoga stajališta najbolje od svih rješenja jer bi ona svaku od 161 članice WTO-a, bila ona gospodarski jaka ili slaba, tretirala na jednak način te bi se po istom modelu rješavali sporovi. U nedostatku rješenja u sklopu WTO-a vodeće trgovinske sile, SAD i EU, počele su, kao »najbolje rješenje br. 2«, sklapati bilateralne sporazume. U takvim sporazumima moćni blokovi poput EU-a i SAD-a lakše nameću svoje predodžbe slabijim trgovinskim partnerima. Zemlje poput Hrvatske imaju u takvim pregovorima slabije šanse.
U nedostatku rješenja u sklopu WTO-a vodeće trgovinske sile, SAD i EU, počele su, kao »najbolje rješenje br. 2«, sklapati bilateralne sporazume. U takvim sporazumima moćni blokovi poput EU-a i SAD-a lakše nameću svoje predodžbe slabijim trgovinskim partnerima. Zemlje poput Hrvatske imaju u takvim pregovorima slabije šanse.
HÖDL: Imam razumijevanja za to što su se u Austriji mnoge katoličke organizacije i udruge pridružile prosvjedima protiv TTIP-a i CETA-e. Nemam baš razumijevanja za to što je to često bilo vrlo polemički i populistički. Čini mi se da je etički vrlo sporno dopustiti da prednošću na induciranom slobodnom tržištu postane nemarno ili čak uništavalačko ophođenje sa stvorenjem, koje bi k tomu s tržišta moglo potisnuti održive proizvode, proizvedene sa sviješću o okolišu. Ako se dopusti takvo (ne)etičko razmišljanje i takav gubitak konkurentnosti, vrlo je vjerojatno da će se uskoro oblikovati politički pritisak koji će jačati konkurentnost na štetu standarda zaštite za čovjeka, životinje, biljke i okoliš.
Tema TTIP-a značajna je i s razvojno-političke perspektive. TTIP nije u skladu s ciljevima održiva razvoja, koje su ujesen 2015. godine donijeli Ujedinjeni narodi. Mogući negativni trend na prihodovnoj strani znači da će još više ljudi u siromašnim zemljama biti natjerano u glad i siromaštvo. SAD od osam ključnih standarda na području rada, prema Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), priznaje samo dva. Kakve će posljedice nastupiti ako se to blagoslovi pod kapom TTIP-a?
S obzirom na sve veću globalnu nejednakost, postavlja se više nego ikada goruće pitanje: Kako se pošteno može oblikovati globalizacija? I mogu li u tome CETA i TTIP igrati neku ulogu? Katolički socijalni nauk naglašava da gospodarski i trgovinski sustav mora služiti čovjeku, a ne obrnuto. Za nas su, kao kršćanke i kršćane, ljudsko dostojanstvo, očuvanje stvorenja, načela solidarnosti i supsidijarnosti u temeljima gospodarske djelatnosti.
Zabrinjava me što se posvuda u industrijaliziranom svijetu širi novi nacionalizam. Protueuropske i ksenofobne političke stranke posvuda osvajaju teren. U strahu od njih, stranke desnoga i lijevoga centra također su postale euroskeptične i promicateljice nacionalizma. Time se još više nego do sada oblikuje negativno raspoloženje prema poduzetništvu. Zato se treba vratiti otvorenosti i realnomu sagledavanju stvari, na svim razinama i na svim stranama. Populistička stajališta isključivo »za« ili »protiv« često ne odgovaraju stvarnosti. Zato je važno da te zasade odgovorno prihvate društveno relevantne snage i politika. Katolička Crkva mogla bi u tome na temelju Papine enciklike »Laudato si’« igrati važnu ulogu.
