U zapadnom društvu koje sve više stari borba za regeneracijom mladosti sve je intenzivnija. Mladost je prestala biti prolazna faza životnoga ciklusa, ona je postala simbol i sadržaj zdravlja, ljepote, dobroga, uspjeha, poželjnoga… Postala je mimetička želja, kojom starenje gubi vrijednost. Nije rijetkost da vrhunski stručnjaci u području gerontologije starost smatraju bolešću koju treba spriječiti i liječiti (Front. Genet. 2015, 6:205; 2015, 6:212). Starenje populacije u znanstvenoj literaturi naziva se »sijedi cunami« (Psychiatry 2017, 80, 413; Cancer Epidemiol. Biomark. Prev. 2016, 25, 1029).
Starost je proglašena rizikom, a marketinškim generiranjem straha od starosti koristi se farmaceutska, medicinska i kozmetička industrija. Starost je vrsta invaliditeta koja prijeti čovjeku pa industrija straha nudi na tržištu proizvode »Dorian Gray«. Znanost se pridružila otvorenu ratu protiv starenja. Svima onima koji se plaše starosti nudi se (bio)kemijski arsenal protuotrova: glikoproteini, liposomi, antioksidansi, nanočestice, face-lifting, silikoni, injekcije botoksa, hijaluronski dermalni fileri, sve sami eliksiri vječne mladosti. Publikacije anti-aginga (studije protiv starenja) lako se prodaju u znanstvenim izdavačkim kućama, čitanost i citiranost je velika, projekti se odobravaju šakom i kapom, novi studijski smjerovi nutricionizma, kozmetologije i personalizirane gerijatrije niču poput gljiva poslije kiše, impakt-faktori vrtoglavo rastu, portali i veleplakati sa ženama dječjega lica prate trijumfalni pohod znanosti u obrani mladosti.
U (pohlepnoj) potrazi za efikasnim sredstvom odgađanja starosti potkradaju se, naravno, pogrješke, previdi, »prazne puške«, »topla voda« i onečišćenja. Takav je primjer teflon koji se redovito nalazi u sredstvima za njegu lica i kože. Teflon je toksičan fluorirani polimer ili, jednostavno, plastika kojoj nije mjesto ni u kuhinji ni u toaletnoj torbici. Izlaganje ljudi teflonskim nusproizvodima povezano je s hormonskim poremećajima i pojavom tumorskih oboljenja. Osim polifluoriranih spojeva, kozmetika anti-aginga onečišćena je nizom drugih štetnih kemikalija poput nervnoga otrova akrilamida, olova, kadmija, dioksana, kancerogenoga formaldehida, nitrozamina, etanolamina, zloglasnih parabena… U svakom slučaju vrijedi pravilo: ono što nije jestivo nije ni za kožu.
Mnogi prestrašeni potrošači, ne želeći odustati od tržišne ponude mladosti, okreću se alternativnim proizvodima za pomlađivanje. Oni se reklamiraju kao derivati prirode – resveratrol, lanolin, probiotici, ružino ulje, retinol, glikolna kiselina… Koristeći se strahom od starenja i strahom od trovanja, industrija organske ljepote uzima svoj dio tržišnoga kolača i nastavlja priču o nikada odraslom Petru Panu.
Međutim, ideja o vječitim adolescentima ili o svetom gralu juvenilne kozmetike nije oda mladosti, nego njezina negacija. To je društveni poremećaj u kojem je mladost izvučena iz životnoga puta, konzervirana je u formalinu i mumificirana alkemijom anti-aginga. Promatrajući strah od starenja i umiranja, Ivan Šaško zaključuje: »Strah od pogleda u ogledalo u kojem se zrcali umnažanje bora pojačan je medijskim uvjeravanjem i potrošačkim ponudama koje od mladosti i ljepote stvaraju puno više simbol pojavnosti negoli određenoga razdoblja postojanja i življenja.«
Starost je tek jedan suvenir u kolekciji straha kojim manipulira industrija zdravlja; na sličan se način generira strah od menopauze, trudnoće, dječje »hiperaktivnosti«, pubertetskih bubuljica… Sve su normalne faze života pretvorene u horor, a za svaku scenu industrija je pripremila lijek: sintetske hormone, kondome, kontraceptive, pilule »prozac« ili micelarnu vodu (sic!) za dubinsko čišćenje lica.
Oni koji su zbog straha od starenja pristali na marketinške ponude estetske kirurgije i dekorativne kozmetike osuđeni su, po definiciji, na neuspjeh. Grčevito čuvanje mladosti utakmica je koja se gubi s prvim sudčevim zviždukom.
