Dokumentarni film »Medena zemlja« iz Sjeverne Makedonije ne samo da je već osvojio niz nagrada i nominacija, nego čak i dvije oskarovske nominacije – za najbolji dokumentarac i najbolji međunarodni film, što je rijetkost u dokumentaristici. Ima mnogo filmskih i tematskih vrijednosti, a posebice oduševljava vizualnošću, izvrsnom kamerom koja snima gotovo poetske kadrove. Osobito su lijepi prizori koji daju medenu, zlaćanu boju prirodi te koji u totalima oslikavaju sveobuhvatan okoliš i čovjeka u njemu.
Redateljski dvojac Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov snimali su gotovo tri godine u zabačenom seocu nedaleko od Skoplja život posljednje medarice Hatidze Muratove koja traži divlje pčele, brine se o njima i spravlja izvrstan med. Usto se skrbi o staroj i bolesnoj majci Nazife. One same žive u kamenoj kući bez struje i vode, ali povezane s prirodom koju iznimno cijene. Hatidze poštuje pčele i njihova staništa te im uvijek ostavlja pola meda.
Njihov mir, ali i mir prirode, remeti nomadska obitelj koja dolazi s osmero djece i krdom goveda. Međutim, obitelji je važna samo zarada pa su primjer pohlepe koja uništava sve – prirodu, pčele i telad. Iako ih je Hatidze podučila kako treba s ljubavlju postupati s pčelama, kojima ona čak i pjeva, nisu je poslušali. Samo je jedan sin te obitelji shvatio kako valja živjeti. Nakon odlaska ostavili su pustoš. Vrlo su dirljivi prizori katkad osamljene Hatidze i djece koju je zavoljela i s kojima se igrala.
Taj film s izraženim autorskim postupcima stavlja Hatidze u središte prirode koja se mijenja tijekom godišnjih doba te prikazuje život i sretan, smiren, u skladu s prirodom, ali i udaljen od ljudi i suvremene civilizacije.
