Kako se mogu ispuniti uvjeti za mirovinu u skladu sa zakonom, a s radom od samo jedan sat dnevno? Osoba koja na primjer radi samo jedan sat dnevno u redovitom radnom odnosu i ako su za taj rad plaćani obvezni doprinosi razmjerno visini za samo taj jedan sat dnevno punih 15 godina ispunit će uvjete za starosnu mirovinu sa 65 godina (čl. 33. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju). Dakle, jednako kao i onaj koji je 15 godina radio puno radno vrijeme od 8 sati dnevno i primao prosječnu plaću, na koju su plaćani svi obvezni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, prirezi i porezi. Čak će i mirovinu ostvarivati u jednakoj visini. Takva lažna solidarnost nije pravedna, ali je po zakonu.
Ta je nepravda moguća zato što novi mirovinski zakon u spomenutom članku propisuje da za ispunjenje uvjeta mirovinskoga staža za starosne mirovine (a to vrijedi i za druge mirovine) priznaje sva razdoblja rada provedena u zaposlenju s nepunim radnim vremenom kao da su razdoblja provedena u zaposlenju s punim radnim vremenom (pa to može biti i samo jedan sat dnevno). Dakle, izjednačuje se rad s punim i nepunim radnim vremenom ako je riječ o ispunjavanju uvjeta staža za mirovine. Nadovezujući se na Zakon o radu koji u čl. 62. dopušta, odnosno propisuje da je nepuno radno vrijeme radnika svako radno vrijeme kraće od punoga radnoga vremena, zaključak je da to može biti i samo jedan sat rada dnevno. U skladu s tim nema zakonske zabrane biti u radnom odnosu samo kod jednoga poslodavca, i to samo jedan sat dnevno punih 15 godina, pa čak i čitav radni vijek od 40 godina.
Daljnjom analizom tih dvaju zakona može se prosuđivati isplativost takvoga radnoga odnosa, kako za poslodavca tako i za radnika, pa valja pokušati dokazati apsurdnost tih odredaba u praksi.
Zakon o radu u čl. 61. st. 1. propisuje da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno pa pet radnih dana puta 8 sati iznosi 40 sati. Budući da godina ima 52 tjedna, to iznosi oko 2080 sati (40 sati x 52 tjedna = 2080 sati).
Radnik koji radi samo jedan sat dnevno za pet radnih dana u tjednu radit će samo pet sati (5 radnih dana x 1 sat = 5 sati), odnosno godišnje će raditi 260 sati (5 sati tjedno x 52 tjedna = 260 sati).
Kako je glede ispunjavanja uvjeta staža za mirovinu izjednačen radnik s nepunim radnim vremenom s radnikom koji radi puno radno vrijeme, takvo izjednačavanje za ispunjavanje uvjeta staža propisanih za mirovine nepravda je koja »vapi do neba«. Međutim, to nije kraj nepravednosti mirovinskoga sustava.
Zakon o radu u čl. 62. (nepuno radno vrijeme) u svojem stavku 6. propisuje da se plaća i druga materijalna primanja utvrđuje i isplaćuje razmjerno ugovorenu radnom vremenu. Dakle, plaća za 1 sat rada dnevno bit će znatno niža od plaće za 8 sati dnevno pa će biti i znatno manji obvezni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a porezi i prirezi uopće se ne će plaćati. To je u redu, ali će posljedično biti i manji prihodi u državni proračun. Zato bi logično bilo zaključiti da će takav radnik s nepunim radnim vremenom i razmjerno tomu niskom plaćom imati i znatno manju mirovinu. Međutim nije tako. Formalno, a u skladu s mirovinskim propisima, njegova će mirovina biti znatno niža i iznosit će desetak kuna, ali takav će radnik faktično umjesto te svoje mirovine primati znatno veću svotu kao zajamčenu najnižu mirovinu (čl. 90. Zakona o mirovinskom osiguranju) koja mu pripada za njegov mirovinski staž u koji je uračunat staž od samo jednoga sata dnevno, a koji se izjednačuje s punim radnim vremenom.
Kako 2019. g. najniža mirovina za 15 godina staža iznosi 1019,55 kn mjesečno, za 20 godina staža 1359,40 kn, za 30 godina staža 2039,10 kn, a za 40 godina staža 2718,80 kn, imat će pravo na tu najnižu mirovinu u istim visinama i oni koji su godinama ili čitav radni vijek radili samo jedan sat dnevno. Primjerice, moguće je da netko tko je radio samo jedan sat dnevno 20 godina prima zajamčenu najnižu mirovinu u svoti od 1359,40 kn, a onaj tko je radio puno radno vrijeme, ali samo 15 godina, primat će najnižu mirovinu koja mu pripada za 15 godina staža, a to je u ovoj godini 1019,55 kn. Ti paradoksi nedopustivi su u urednoj pravnoj državi.
Valja još podsjetiti da je broj korisnika najnižih mirovina oko 256 tisuća i da prosječna najniža mirovina za njih iznosi 1673,59 kn mjesečno. Uz to svi oni koji tijekom radnoga vijeka ostvaruju plaće u visini prosjeka plaća u Hrvatskoj pretežno ostvaruju najnižu mirovinu, što im je neke vrste zaštitna mjera. Sve to upozorava da mirovinski sustav ne valja i da je prilagođen daljnjemu raslojavanju na bogatije i siromašne. To je loša poruka, ali stimulativna za iseljavanje onih koji stvarno žele braniti dostojanstvo svojega rada.
Takvim se mogućnostima mogu koristiti nesavjesni poslodavci kako bi plaćali manje obveze (doprinose), a radnici će prihvaćati takva zaposlenja s nepunim radnim vremenom jer će vjerojatno primati na ruku veću plaću budući da će u dogovoru s poslodavcem raditi više nego što je ugovoreno kao nepuno radno vrijeme. U konačnici imat će mirovine jednake kao i oni koji stvarno rade puno radno vrijeme.
Postavlja se pitanje zašto je to moguće u našoj državi. Odgovore treba tražiti u ponavljanim ponašanjima prije izbora kada se političke stranke i političari, od ministara naniže, uključujući i neke udruge umirovljenika, pa i sindikata umirovljenika, natječu u proširivanju mirovinskih prava »šakom i kapom« ne uzimajući u obzir pravnu znanost ni gospodarske mogućnosti, negirajući pri tome vrijednost redovitoga rada i osiguranja, negirajući vrijednost i važnost urednoga plaćanja svih zakonskih obveza, a posebice vrijednost dostojanstva kontinuiranoga i stalnoga rada.
