Prevoditelj i pisac Juraj ili, kako se također piše, Đuro Paša jedan je od onih koji su samozatajnim radom ugrađeni u veliku obitelj katoličkih promicatelja i obnovitelja kulture.
Rođen je 16. studenoga 1907. u Molvama, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Bjelovaru (podatak S. Kožul) i klasičnu gimnaziju u Zagrebu, maturiravši 1926. Na Bogoslovnom fakultetu diplomirao je 1930. Tada je i zaređen za svećenika. Bio je kapelan u Dragancima, Bjelovaru i Križevcima do 1933., kad je upućen na poslijediplomski studij na Papinsko sveučilište »Gregorianu« u Rimu, gdje je doktorirao 1935. (prema podatku S. Kožula, 1938.). Bio je pitomac Zavoda sv. Jeronima – danas Papinskoga hrvatskoga zavoda – koji je tada vodio njegov sumještanin dr. Juraj Magjerec. Vrativši se u Zagreb 1937., preuzeo je službu katehete na III. muškoj i ženskoj gimnaziji (J. Magjerec navodi da je radio i na V. muškoj gimnaziji). U srpnju 1945. uhićen je zajedno s otcem, bratom i tadašnjim župnikom u Molvama Stjepanom Kobačićem te osuđen na pet godina robije. Kaznu je služio u Staroj Gradiški, a pušten je 24. prosinca 1947. Potom je do 1950. bio duhovnik samostana Sestara milosrdnica sv. Vinka u Zagrebu. Od 1950. do 1956., kad je umirovljen zbog bolesti, bio je supsidijar u župi sv. Ivana u Zagrebu. Godine 1965. zabilježen je kao član Uredničkoga odbora »Pučkoga kalendara Danica«. Umro je 1. rujna 1977., a pokopan 3. rujna u Molvama.
U »Bogoslovskoj smotri« objavio je više članaka tematski vezanih za rusku vjersku i kulturnu misao i prilike, a posebno se bavio teologom, filozofom i književnikom Aleksandrom Stepanovičem Homjakovim (1804. – 1860.). I doktorirao je s temom o njemu (»Homjakovljev nauk o Crkvi«). U istom je časopisu 1940. u trima nastavcima objavljen uvodni dio njegove disertacije »Preporod ruskoga vjerskoga i kulturnoga naziranja«, koji je izišao i kao poseban otisak. (U to doba među hrvatskom katoličkom inteligencijom vladao je pojačan interes za rusku filozofsku, teološku i kulturnu misao, pa ima podosta članaka o Homjakovu, Solovjevu, Čaadajevu, posebice Berdjajevu, te dakako Dostojevskom i Tolstoju, kao i o uzrocima i posljedicama boljševičke revolucije.) Navodno je radi studija neko vrijeme proveo u Rusiji, o čemu još nema pouzdanih podataka. Objavljivao je i u »Katoličkom listu«, »Hrvatskoj straži«, »Sacerdos Christi«, »Kršćanskoj školi«, »Obitelji«, »Hrvatskoj mladosti«, »Spremnosti« i »Hrvatskom narodu«. »Dobar dio članaka tiče se odnosa zapadnoga i istočnoga kršćanstva, tj. odnosa Katoličke Crkve prema susjednim vjerskim zajednicama (Židovima, anglikancima, pravoslavcima), odnosa Katoličke Crkve prema politici, posebice komunizmu, pitanja osobne vjere i filozofije kršćanstva, pokoji prikaz novih knjiga, osvrti na život u Sovjetskoj Rusiji i općenito Europi njegova vremena, izvadci pojedinih dijelova iz disertacije i sl.« (M. Kolar).
Poznat je prije svega kao plodan prevoditelj. Osim triju romana: »Rusija u konclogoru« 1937. i »Bijeg iz komunističkog raja« 1938. Ivana Solonjeviča te »Lenjingradski zaručnici: roman iz boljševičkog života« 1941. francuskoga isusovca Alberta Bessiersa – preveo je niz djela duhovno-crkvenoga karaktera. Tako s ruskoga »Otkrića o boljševizmu« Fedora Butenka 1941., iste godine s francuskoga »Židovi i katolici« Hermana de Vriesa de Heekelingena, »Duhovno vodstvo« Raoula Plusa 1953., zatim knjige glasovitoga francuskoga kardinala Yvesa Congara »Istočni raskol« 1975. i »Poslije devetsto godina« 1970., djela sv. Franje Saleškoga »Konstitucije Reda Pohoda Marijina«, »Direktorij Reda Pohoda Marijina« 1971. i »Teotim«, prvi svezak 1968., a drugi 1970. (oba sveska tiskana su ponovno 2004.), s talijanskoga Tothovo djelo »Očenaš I/II«, s njemačkoga »Drugi vatikanski sabor i otajstvo jedinstva« teologa Bernarda Härringa 1965., »Papa Ivan XIII.« Michaela Chiniga 1966., »Propovijedi za sve nedjelje i blagdane« Anna Schoenena 1967., »Marija i Crkva« Huga Rahnera 1973., s engleskoga »Molitvu« Alexisa Carrela 1961. i »Prva ljubav svijeta« poznatoga američkoga nadbiskupa pisca Fultona J. Sheena 2004.
Čini se da nisu tiskani prijevodi »Kalvarija i sveta misa« (Sheen) i »Sveti Franjo Asiški« (Chesterton) s engleskoga, »Ludost križa« (Plus), »Obraćenici I i II« i »Fiorreti Dobrog pape Ivana« (Klinger) s francuskoga, »Sudionici u Isusovoj muci« (Lippert) s njemačkoga i enciklike »Svoju Crkvu (Ecclesiam Suam)« Pavla VI. s talijanskoga. Ukupno dakle 27 djela, prema popisu što ga je sam bio sastavio.
Unatoč teškoćama i bolestima, bio je »čovjek vesela karaktera, prirodan, ljubezan, otvoren, darežljiv« (F. Bareta). Osobne i povijesne, osobito poratne neprilike, nisu mu dopustile više pisati, pa je to dragocjenije što nije »bacio koplje u trnje«, nego je svoje veliko teološko i poliglotsko znanje pretočio u dragocjene prijevode knjiga katoličkih duhovnih velikana i pisaca u vremenu kada smo takvim naslovima uvelike oskudijevali.
