Časni sluga Božji Petar Barbarić je napisao: »Od svih putova koji vode u nebo, meni se čini da je najbolji, najlakši, najpouzdaniji onaj, kojim čovjek ide savjesno ispunjavajući svoje obične dužnosti« – uz sakramentalni život po Božjoj ljubavi. Molim vas da u rubrici »Naši razgovori« u odgovoru razradite tu divnu misao i pojasnite na što se odnosi »u svakodnevnom životu«.
Jure Kesedžić
Puno bismo toga, i to vrlo konkretnoga, mogli napisati o tome kako se svetost živi u svakodnevnom životu, ali ćemo se u ovom našem odgovoru ipak morati zadržati na nekim tekstovima koji nam konkretno objašnjavaju što znači i kako živjeti sveto u svakodnevnom životu. Baš onako kako je živio i časni sluga Božji Petar Barbarić, o kojemu je o. Vladimir Pribanić u »Veritasu« (11/2004.) napisao da ju već u travničkom sjemeništu svojim kolegama bio »uzor marljiva učenja, društvene nesebičnosti, zdrave pobožnosti i apostolske revnosti«.
Već iz te kratke rečenice možemo uočiti kako je moguće živjeti sveto: ponizno ispunjavajući dužnosti svoga staleža dajući primjer drugima, i to bez obzira kojemu staležu u Crkvi pripadali. Upravo je o tome na općoj audijenciji 11. studenoga 2014. vrlo slikovito govorio i papa Franjo, o čemu smo izvijestili u našem tjedniku (GK, 48/2014.). Svetost je jedna od značajka Crkve, rekao je Papa, a da bi ju se postiglo, nije nužno da svatko svoj život potpuno posveti Bogu i Crkvi poput biskupa, svećenika i redovnika, jer svaki čovjek ima »jednako od Boga dano dostojanstvo«, i dodao: »Sada se pitamo: u čemu se sastoji taj opći poziv da budemo sveti? I kako ga možemo ostvariti?« Prije svega, vjernici uvijek pred očima moraju imati činjenicu da svetost nije nešto što si »daju sami«, nešto što se postiže vlastitim kvalitetama i sposobnostima, nego je svetost Božji dar. »Netko misli da svetost znači zatvoriti oči i napraviti lice kao na svetoj sličici«, rekao je Papa i poručio onima koji žive kao redovnici i redovnice da budu sveti »živeći s radošću svoje darivanje i svoju službu«.
Onima u braku je rekao: »Budi svet ljubeći i brinući se za svoga muža i svoju ženu, kao što je Krist učinio s Crkvom. Kršten si i nisi vjenčan? Budi svet ispunjavajući pošteno i kompetentno svoj posao, kao i darujući vrijeme u služenju braći. ‘Ali, otče, radim u tvornici; radim kao inženjer, stalno s brojevima, tamo se ne može postati svetim…’ – ‘Da, može se!’ Tamo gdje radiš možeš postati svet. Bog ti daje milost da postaneš svet. Bog ti se otkriva. Uvijek na svakom mjestu možeš postati svet, to jest možemo se otvoriti toj milosti koja djeluje unutra i koja nas vodi svetosti. Jesi li roditelj ili djed i baka? Budi svet učeći strastveno djecu i unuke da upoznaju i slijede Isusa. A za to je potrebno mnogo strpljivosti. Da bi se bilo dobar roditelj, dobar djed i baka, dobra majka, dobra baka, potrebno je mnogo strpljivosti i u toj strpljivosti dolazi svetost: vježbajući svetost. Vjeroučitelj si, odgojitelj ili dragovoljac? Budi svet postajući vidljivi znak Božje ljubavi i njegove prisutnosti uz nas. Evo: svako životno stanje vodi do svetosti, uvijek! U tvojoj kući, na ulici, na poslu, u Crkvi, u onom trenutku i u tvom životnom stanju otvoren je put prema svetosti. Nemojte se obeshrabriti ići tim putom. Baš je Bog taj koji nam daje milost. Gospodin traži samo ovo: da budemo u zajedništvu s njime i u službi braći.«
Kako je uvijek vrlo konkretan, u istoj je katehezi na audijenciji papa Franjo iznio i ovu anegdotu: »Neka gospođa ide u nabavu na tržnicu i susreće susjedu te počnu razgovarati i ogovarati, a ta gospođa kaže: ‘Ne, ne, ne – ja ne ću tračati nikoga.’ To je korak prema svetosti, pomaže ti da postaneš svetiji. Zatim, u tvojoj kući, sin želi s tobom razgovarati o svojim maštovitim zamislima: ‘O, tako sam umoran, puno sam radio danas…’ No, opusti se i saslušaj svoga sina, treba mu! Opusti se, slušaj ga sa strpljivošću: to je korak prema svetosti. A potom dan je na kraju, svi smo umorni, no tu je molitva. Molimo: i to je korak prema svetosti. A zatim dolazi nedjelja i idemo na misu, pričestimo se, ponekad prije toga obavimo lijepu ispovijed koja nas malo očisti. To je korak prema svetosti. Pomislimo potom na Majku Božju, koja je tako dobra, tako lijepa, te uzmemo krunicu i molimo. To je korak prema svetosti. A onda idem ulicom, vidim siromaha u nevolji, zastajem i pitam ga, dajem mu nešto: to je korak prema svetosti. Male su to stvari, ali su to mnogi mali koraci prema svetosti. Svaki korak prema svetosti učinit će nas boljim ljudima, slobodnima od sebičnosti i zatvorenosti u sebe same, te otvorene braći i njihovim potrebama«, zaključio je Sveti Otac i podsjetio da na tom putu moramo podupirati jedni druge »jer se putom svetosti ne ide sam, svatko za sebe, nego se ide zajedno u onom jedinstvenom tijelu koje je Crkva, koju je Gospodin Isus Krist ljubio i učinio svetom«.
Mnoge konkretne prijedloge iznijeli su i naši biskupi u pastoralnim smjernicama na početku trećega tisućljeća »Na svetost pozvani«, a u zaključku dokumenta ističu da onaj »tko je doista zahvaćen Kristom i njegovim Duhom, ne može se zadovoljiti podvojenim i polovičnim životom, jer ga sila tog iskustva i susreta tjera da mijenja sebe i svijet u kojemu živi«. A to se postiže konkretnim svakodnevnim životom svetosti ili »svetosti u svakodnevnom životu«, o čemu je pisao i sv. Josemaria Escriva dajući svima uputu: »Ako doista želiš biti svet, ispunjavaj svoje dužnosti svakoga trenutka. Čini ono što si dužan i budi sav u onom što činiš.«
