I tako smo krenuli. Po velikom snijegu, od kuće do kuće. Obišli smo sedmero starijih, potrebitih ljudi, redom samaca.
Poslije svakoga posjeta mijenjala su se pitanja, ali i pogledi na život djece. »Zašto taj čovjek ne može hodati?«, »Zašto ta baka ima iskrivljene ruke i prste?«, »Zašto nemaju rodbine?«, »Zašto tako smrdi u kući?« Zašto, zašto, zašto?
I s. Jožica, i o. Anatolij, i ja naodgovarali smo se toga dana na razna pitanja. Posjeti su bili blagoslovljeni, ljudi izrazito veseli što su im djeca došla, tako da su i djeca – usprkos tomu što su vidjela veoma teške bolesnike u groznim uvjetima – bila radosna.
Bilo je zanimljivo voziti kombi po tim zaleđenim i punim snijega puteljcima: uzbrdo, nizbrdo, krivuda cesta… Otac Anatolij u jednom je trenutku zamijetio da je bolje ne zaustavljati se, jer otud više ne bismo mogli krenuti. Hm… Vozili smo se još koji kilometar-dva otud, kada su nam – u jednoj uzbrdici na krivini – prednji kotači uletjeli u duboku »bljuzgu«! I stali smo. Ni naprijed ni natrag. Mislim si, od kuda tu vodurina na minus 11 stupnjeva?! A napravio ju je podzemni topli izvor vode.
Uz guranje o. Anatolija i s. Jožice, nekako sam – za upravljačem – izvukla kombi, ali naprijed uzbrdo, po tom živom ledu, više ne ide… Mogla sam samo unatrag, i to do mjesta gdje je s lijeve strane dio ceste skliznuo u rječicu, a s desne strane brdo i snijeg. Djeci sam rekla da iziđu van. Previše su mi smetali njihovi glasni savjeti što trebam raditi, a i zanosilo me je prema toj rječici. Bolje da stoje na čvrstom brdu u snijegu, nego da se u kombiju plaše ili, ne daj Bože, da skliznemo u rječicu…
U jednom trenu, začuh buku djece na brdu i kad htjedoh podviknuti na njih, čujem kako mole Očenaš dok mi odrasli pokušavamo na sve načine izvući kombi. Moji anđeli. Baš sam bila ponosna na njih! Molitva im je bila uslišana vrlo brzo. Iz suprotnoga smjera stigao je auto, a u njemu tri muškarca, koji su nam priskočili u pomoć. Kad je petero ljudi poguralo, izvukli smo naš kombi!
Vesela grupa nastavila je dalje. Pješice, duboko u šumu, do jedne bake koja živi sama. Kuda su gazile dječje noge tuda puteljka nije bilo. Nitko tu baku danima nije posjetio! Moja su djeca bila očaravajuće uporna, iako promrzla i mokra. Kroz visoki snijeg došla su i do te bake, donijela joj ručak i radost.
Cijeli pothvat završili smo u kući o. Anatolija. Stigli smo toliko umorni da smo svi popadali po stolicama i pojeli sve što je bilo na stolu. A kad se snaga vratila, djeca su mu ispjevala sve pjesme koje znaju!
Idućega dana njihovi su nas roditelji zvali, pisali nam poruke. Bilo me je strah da će vikati na mene kud sam ih to vodila i vratila mokre doma, da su prehlađeni ili… Ali, naprotiv! Svi roditelji bili su zahvalni što učimo njihovu djecu poštovati život svakoga čovjeka, potrebe starijih i bolesnih. Jer djeca su redom, stigavši kućama, roditeljima prenijela oduševljenje, radost kojom je taj dan obilovao. Dan u kojem je Isus bio s nama.
s. Ivančica Fulir
