Put u »novu bolju budućnost« tzv. »zapadne civilizacije« pokušan je povratkom u liberalni kapitalizam. To se osobito naglašavalo kod istočnoeuropskih zemalja bivšega socijalističkoga lagera. Prevodila se i objavljivala literatura teoretičara liberalnoga kapitalizma, pa se čak i govorilo o »kraju povijesti« (Fukuyama) i »sukobu civilizacija« (Huntington). Kao što ne može biti kraja povijesti, ne postoji ni sukob civilizacija. Postoje samo sukobi politika. Najbolji je dokaz SAD koji svojata zapadnu civilizaciju, a najbolji je prijatelj s brojnim arapskim državicama koje su simboli istočnjačke civilizacije. Takvim i sličnim idejama sugeriralo se čovječanstvu da je neoliberalizam (novi kapitalizam) najsavršeniji oblik društvenoga i gospodarskoga uređenja, koji će svojim unutarnjim samo njemu svojstvenim automatizmom riješiti sve probleme maloga čovjeka, ali i čovječanstva. Nažalost dogodila se kriza izazvana pandemijom koronavirusa, paralizirajući većinu čovječanstva, odnosno svijet.
Ironično rečeno, koronavirus najuspješnije je globalizirao probleme, a time razotkrio licemjerje vodećih političkih struktura svijeta, koje su se do sada povodile samo svojim interesima, pritom zanemarujući načela solidarnosti s malim narodima i malim čovjekom.
Zato je ova kriza svom žestinom pogodila jednako sve, nimalo ne štedeći umišljene velike države i ne praveći razliku između bogatih i siromašnih. Pokazalo se da su bogate države (npr. SAD) dočekale pandemiju nespremnije od siromašnih država (npr. Hrvatska). Zašto? Zato što su hrvatske vlasti narodu otvorenije, potpunije i s dobronamjernom kritikom objašnjavale opasnosti i pozivale na organizirane solidarne mjere protiv te opake bolesti. Osim toga, nije provedena potpuna privatizacija javnoga zdravstva pa je danas Hrvatska na neki način uzor mnogim zapadnim državama koje nemaju razvijeno javno zdravstvo. Međutim, kasnilo se nešto s upozoravanjima na gospodarske i socijalne posljedice pandemije. Ipak je i u tome bila bolja od drugih, posebice prevenirajući moralnu, obrazovnu i socijalnu krizu.
Ne treba biti ekonomski stručnjak da bi se uočili prvi znakovi gospodarske krize. Kako je kriza ozbiljan i dugotrajniji poremećaj gospodarstva, posljedice se očituju ne samo u pomanjkanju povjerenja među gospodarskim subjektima, nego i među socijalnim partnerima, ali i unutar državnih institucija, javnih ustanova, kao i u državnom proračunu. Sad se nameće pitanje je li naša država spremna za krizu u tom području. Ako su se u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskoga rata i nakon njega saniranjima i opraštanjima raznih dugovanja događali oprosti državnih i privatnih potraživanja radi ublažavanja štetnih posljedica rata (o tome je pisano u prošlom broju), sličan se postupak može provoditi i u slučaju sadašnje krize. Zato bi posebice trebalo upozoriti na opasnosti mogućih zloporaba, o čemu postoje iskustva, što znači da ih treba spriječiti. Naknadna kajanja ne smiju biti opravdanje. Poznato je da svaki socijalni, gospodarski ili politički sustav uvijek razvije s vremenom svoju »unutarnju logiku« kojom se nepogrješivo vodi u određenom smjeru, u pravilu prema vlastitom interesu. Tada se pojavljuju štetne posljedice za običnoga čovjeka, dakle najčešće protivno javnomu interesu većine. Takva opasnost postoji i povodom ove krize izazvane virusom.
Ekonomska povijest poznaje stanja svjetskih kriza (1929. u SAD-u) i njihove posljedice. Početci kriza nisu uvijek otvoreno vidljivi pa zato nisu ni shvatljivi političarima na vlasti. Zato često prekasno reagiraju u otklanjanju uzroka. Tada pribjegavaju nepopularnim sredstvima, što izaziva neočekivane i neželjene posljedice. Tako iz gospodarske krize nastaje politička kriza. Pri tome se zaboravlja da je politička kriza već prije postojala i da je pogrješna politika (dakle kriza politike) bila uzročnik gospodarske krize.
Kad se u Hrvatskoj upozorava na znakove krize, to se ne smije okarakterizirati kao »katastrofičnost«, nego kao upozorenje na oprez i potrebu prepoznavanja. Dakle, treba preduhitriti nastajanje problema, a ne ih naknadno rješavati. Zato se postavlja pitanje kako prepoznati početke krize? To je prije svega pad kupovne moći prosječnoga građanina, poteškoće u plaćanju dospjelih obveza, zatvaranje proizvodnih pogona i dulja nezaposlenost. U današnjoj je posebnoj situaciji kriza zbog koronavirusa začetnik svih drugih mogućih kriza i za to ne treba kriviti politiku. Međutim, ponašanje države mora biti u skladu s načelima solidarnosti kako u zaštiti zdravlja tako i u solidarnosti u nevolji s drugima.
U gospodarskim krizama država često zbog straha vladajućih da ne izgube vlast prelijeva sredstva iz jedne namjene u drugu, pa tako nastaje opasnost nenamjenskoga trošenja sredstava. S druge strane država plaši građane mogućim donošenjem restriktivnih radno-socijalnih propisa, što izaziva nesigurnost i nepovjerenje među socijalnim partnerima i građanima. Savjet je svima da se »vratimo na početak« (kako je bilo za vrijeme Domovinskoga rata) te da u međusobnim odnosima vladajuće strukture izbjegavaju bahatost vladanja i autoritarnost, a preferiraju ozbiljnost i odgovornost. Građanima treba posebno savjetovati da poštuju preporuke Stožera za civilnu zaštitu, posebice izbjegavanjem okupljanja, odnosno ostankom doma.
