Franjevac provincije Bosne Srebrne fra Ivo Tadić, delegat za hrvatske katoličke zajednice na području Australije i Novoga Zelanda, komentira koliko se doselilo Hrvata u posljednje vrijeme. »Što se tiče useljavanja Hrvata u Australiju i Novi Zeland od 2000., nije bilo nekoga znatnijega useljavanja«, navodi o. Tadić. »Uglavnom su dolazili, a još uvijek dolaze oni koji bi našli posao u Australiji u određenoj struci za koju je Australija tražila kvalificirane radnike. Pretežno su to pojedinačni slučajevi.«
»Bilo je nešto dolazaka studenata koji bi po završetku studija ostali raditi u Australiji. Treba dodati da je bilo slučajeva povratka u Australiju onih koji su u njoj rođeni pa su otišli živjeti u Hrvatsku i nakon izvjesnoga vremena vratili se u Australiju jer imaju državljanstvo. Većega i znatnijega useljavanja Hrvata u Australiju u posljednjih 20-ak godina nije bilo pa se i ne može govoriti o doseljavanju Hrvata na ova područja. Možda je nešto malo više njih otišlo na Novi Zeland gdje se lakše dobiva viza. O točnom broju veoma je teško govoriti jer je to golemo područje pa je teško doći do neke brojke. Naglasio bih da posljednjih godina iz Hrvatske dolazi puno i turista – bilo da dolaze k rodbini pa obilaze Australiju ili oni koji jednostavno žele vidjeti Australiju. Otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju puno je lakše dobiti turističku vizu pa je i to razlog da iz godine u godinu ima sve više turista iz Hrvatske.«
O tome s kojim se problemima Hrvati suočavaju po dolasku na ta područja o. Tadić kaže: »Što se tiče problema s kojima se susreću osobe koje dođu iz Europe, pa tako i iz Hrvatske, u prvom redu posve je drugačiji stil života i naravno udaljenost od obitelji i prijatelja. Prođe puno vremena da se doseljenik iz Europe uklopi u ovdašnji način života. Doduše ima onih koji se brzo prilagode, ali oni su u manjem broju.«
Svakako je zanimljiva poveznica s Crkvom. Koliko i na koji način traže pomoć od hrvatskih katoličkih zajednica? »Što se tiče traženja pomoći od hrvatskih katoličkih zajednica i hrvatskih klubova, koji su poznati u Australiji, uglavnom se to svodi na upoznavanje sa sunarodnjacima i eventualno traženje posla, jer većina njih koji dolaze u Australiju već je našla posao prije dolaska budući da bi bez toga teško mogli dobiti vizu za ostanak u Australiji.«
Nadalje o. Tadić ističe da hrvatske katoličke zajednice imaju veoma dobar odnos s hrvatskim državnim predstavnicima. »Posebno se to poboljšalo u posljednjih nekoliko godina po dolasku nove garniture hrvatskih državnih predstavnika. Osobno mogu posvjedočiti o iznimno dobrim odnosima naših katoličkih zajednica u Novom Južnom Walesu i Canberri s hrvatskom veleposlanicom u Canberri i generalnim konzulom u Sydneyju. Na primjer, hrvatski generalni konzul u Sydneyju Ivica Glasnović prisutan je gotovo na svim imalo važnijim događanjima u hrvatskoj zajednici u saveznoj državi Novi Južni Wales bilo da se radi o okupljanjima u hrvatskim klubovima ili katoličkim misijama. On je i bivši bogoslov pa veoma rado dolazi na mise na hrvatskom jeziku.«
O depopulaciji Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su nastanjeni Hrvati te o mogućnosti povratka Hrvata u svoje matične države o. Tadić ističe: »Što se tiče povratka u matičine države ili odlazaka iz Australije, teško je o tome govoriti jer mnogi su od njih rođeni u Australiji pa se ne može govoriti o vraćanju, nego odlasku. Ima i toga. Kad govorimo o toj temi, više je u pitanju Hrvatska, a povrataka ili odlazaka u Bosnu i Hercegovinu iz Australije veoma je malo ili možda nimalo. Mnogi bi se rado vratili, ali ih sprječavaju uglavnom dvije stvari. Prvo je posao, dakle zapošljavanje i zarada u Hrvatskoj, a drugo je obitelj, jer teško je ostaviti djecu i unučad ili pak roditelje i ići u Hrvatsku. Oni koji odlaze uglavnom su sebi osigurali neka primanja u Australiji, na primjer iznajmljivanje kuće ili nekoga poslovnoga prostora, tako da imaju neku financijsku sigurnost. Osobno poznam mnoge koji su na taj način otišli. Mnogi mladi koji odu u Hrvatsku na godišnji odmor govore da bi rado otišli tamo živjeti jer je stil života drugačiji i puno opušteniji nego u Australiji te je mladima privlačniji. Zasigurno tu ima i osjećaja pripadnosti hrvatskomu narodu. Također treba spomenuti da ima, nemali broj, onih koji su obnovili obiteljske domove u Hrvatskoj ili ih pak kupili pa onda žive pola godine u Hrvatskoj, pola godine u Australiji. To su uglavnom umirovljenici.«
Pred Crkvom je izazov pastorala novoga hrvatskoga migrantskoga vala. Mnogi se utapaju u zajednice »engleskoga jezika« bez barijere. Kako u globalizaciji očuvati identitet i gdje je tu uloga Crkve? »Ta je tema zasigurno veoma aktualna u Europi i vjerojatno u Sjevernoj Americi, a u Australiji nema novoga migrantskoga vala i ovdje se uglavnom zadržava ustaljeni način pastorala. Naravno, ovdje se mladi zasigurno utapaju u zajednice ‘engleskoga jezika’, ali određeni broj njih ostaje i u našim zajednicama.
Što se tiče očuvanja identiteta u Oceaniji, kod prve generacije doseljenika identitet je dosta dobro zadržan, a i kod druge se generacije dosta toga dobro očuvalo, no kod treće i četvrte generacije to se već gubi. Treća generacija, možemo reći, najvećim dijelom svoju pripadnost hrvatskomu korpusu izražava kroz nogomet i prilikom posjeta domovini. Uz sve te poteškoće ipak može se naći dosta obitelji koje su u svom obiteljskom okuženju zadržale svoj identitet.
Crkva u Hrvata u Australiji odigrala je veliku ulogu u očuvanju hrvatske kulture pod južnim križem, ali pitanje je kako dalje dok nam zajednice postaju sve starije. Pred nama su veliki izazovi i osjeća se potreba novoga pastorala kod potomaka naših iseljenika. Kako će sve ići i hoće li se što uspjeti učiniti, vrijeme će pokazati«, zaključio je o. Tadić.
