U teškoj situaciji zbog opasnosti od koronavirusa najranjivija su skupina djeca i stariji kojima treba posvetiti posebnu pažnju. Osjetilo se to po dolasku djece u škole nakon duljega razdoblja u skladu s popuštanjem mjera Nacionalnoga stožera. Odaziv je bio prilično malen – tek po nekoliko djece po školama i vrtićima.
Dio roditelja bio je izričito protiv povratka, a dio je odlučio poslati mališane u razrede, i to ne iz hira, nego iz potrebe, jer oni moraju na posao. »Žena i ja radimo smjene bez prestanka i morali smo dijete poslati u školu. Zbog atmosfere koja nas je dočekala osjećamo se krivim jer nakon što smo poslali školi obrasce u kojima navodimo sve što treba oko povratka djece, nazvali su nas i ravnatelj i učiteljica da dobro razmislimo hoćemo li vraćati dijete. Prvo je razgovor išao suptilno, a onda s prizvukom ljutnje, jer očito se željelo da dijete ostane i dalje kod kuće. Meni je užasno što se ovo događa, jer ako su otvorena dječja igrališta, ako se otvaraju kafići, igrališta, trgovački centri, teretane i ne znam što već, onda se i djeca mogu vratiti u škole, a da mi roditelji koji radimo nemamo grižnju savjesti i doživljavamo svojevrsni linč što ih šaljemo na nastavu u školsku zgradu!« rekao je zabrinuti otac. »Nastava na daljinu po mom je mišljenju polovično rješenje. Radim u trgovini i cijelo ovo vrijeme odrađujem svoj posao u strahu hoću li se zaraziti i zarazu prenijeti na svoje ukućane, pitajući se tko će mi čuvati dijete, je li jelo, napisalo zadaću… I sad kad su otvorene škole, moram se osjećati kao neki otpadnik jer sam jedna od rijetkih koje su odlučile dijete poslati u školu«, rekla je mama jednoga učenika iz produženoga boravka. Pitanje je gdje su prodavači, zdravstveno osoblje, policajci… trebali ostaviti djecu koja su premala da budu sama, ako ne u vrtiću i školi?
Dok je broj zaraženih rastao, naši građani ponašali su se odgovorno i prema sebi i sugrađanima, no nakon što su nahrupili u trgovine, nameće se pitanje je li takvo ponašanje motivirano samo sebičnošću. Dok su strahovali od toga da bi oni sami ili članovi njihovih obitelji mogli biti žrtva epidemije, bili su disciplinirani, a čim su se uvjerili da su kod nas na udaru COVID-19 »samo« stariji ljudi i oni s kroničnim bolestima, disciplina je popustila. Čak i da su se svi građani vratili na radna mjesta, nije opravdanje da toliki moraju u kupnju subotom, jer nedjeljom se ne radi. U polovici država Europske unije trgovine su otvorene u prosjeku do desetak nedjelja godišnje, pa njihovi građani ne gladuju. Nije u redu gužvama izlagati prodavačice riziku i pritiskati ih da rade nedjeljom. I one se brinu za svoje zdravlje i za svoje obitelji i one se žele odmoriti nedjeljom. I one su majke koje žele biti doma sa svojom djecom.
Da je teška situacija u Hrvatskoj pokazuje broj od 160 000 nezaposlenih. No ako se stanje brzo normalizira, dobri su izgledi da ne će prijeći tu brojku. Lani u ovo vrijeme broj nezaposlenih bio je niži za 30 000 i da nije došlo do pandemije, danas hrvatski poslodavci ne bi pritiskali državu da im smanji poreze, nego bi kukali gdje će naći stotinu tisuća stranih radnika da pokriju sezonu i odrade sve poslove. Korektan odnos poslodavaca prema radnicima tijekom karantene zacijelo će imati utjecaja i na razdoblje nakon završetka epidemije, kada svi budu htjeli nadoknaditi izgubljeno. Ovih se dana broj nezaposlenih prvi put od pokretanja karantene smanjio za petstotinjak osoba, i to uglavnom zbog pojačana zapošljavanja u poljoprivredi i na građevini, a do kraja mjeseca mogao bi se pomaknuti i turizam uz pretpostavku da će se održati povoljna epidemiološka situacija i kod nas i u ostatku Europe.
Da u turizmu ne treba očekivati velika ostvarenja piše Radmila Kovačić te navodi da obiteljima u pojedinim zemljama Europe daju i do 500 eura da na ljeto ne dolaze u Hrvatsku. U Njemačkoj, koja svijetu godišnje daje desetke milijuna turista, a samoj Hrvatskoj oko 3 milijuna, odmor u vlastitoj zemlji nikad nije bio aktualniji.
Odmor s unutarnje strane državne granice i u normalnim godinama bira oko 35 % Nijemaca, a sada im, discipliniranima i osviještenima kakvi jesu, ne će trebati previše objašnjavati zašto je dobro da svoje eure potroše u svojoj zemlji. U Sloveniji, koja je velika uzdanica jadranskih domaćina, također se popularizira odmor u zemlji. Direktorica Hrvatske turističke zajednice u Sloveniji Metka Bradetič otkriva da je u pripremi velika promotivna kampanja da se Slovence zadrži u domaćim destinacijama. Međutim susjedi ne će stati samo na riječima, slovenska vlada priprema i turističke vaučere za poticanje domaćega turističkoga prometa. Mađari, koji već niz godina u tome imaju iskustva i koje Hrvatska donekle kopira uvođenjem CRO kartice, povećavaju iznose koje poslodavci zaposlenicima mogu uplatiti na SZEP kartice, a smanjuju i doprinose koji se plaćaju na te iznose. Ivana Herceg otkriva da su u Mađarskoj već u tijeku kampanje kojima se snažno poziva građane na doprinos gospodarstvu odabirom domaćih odredišta. Austrijska vlada nije posegnula za takvim mjerama, ali jasno ističe u medijima da je poželjnije provesti godišnji odmor u austrijskim odredištima.
Istraživanja su pokazala da svaka treća osoba u EU-u nema financijske zalihe. Svaki je drugi građanin Hrvatske bez ušteđevine. Ako se suoče s neočekivanim financijskim izdacima kao što su operacija, pogreb, zamjena perilice rublja ili automobila, u Hrvatskoj te troškove ne može pokriti 51,9 posto građana, najviše od svih zemalja u Europskoj uniji. Podatci za prošlu godinu pokazuju da u prosjeku u EU-u svaka treća osoba živi u vrlo napetim financijskim prilikama – kazuju brojke Eurostata. Razumljivo je da u Hrvatskoj vlada tako velik interes za moratorij na otplatu kredita te da je prisutan veći strah od smanjenja plaća i gubitka posla. Ipak činjenica da su proračuni kućanstava u Hrvatskoj tako skromni može zvučati neobično jer usporedne analize često pokazuju da je njihova imovina velika i da postoji znatna štednja u bankama. Većina kućanstava ima imovinu u nekretninama, što nije slučaj u svim zemljama. U Austriji primjerice imućnija polovica kućanstava ima nekretninu, ali u polovici koja se smatra siromašnijom dosta njih ima neku financijsku imovinu pa su fleksibilniji u krizi. Nekretnine je teško unovčiti u krizi, raspoloživa imovina teško može biti od koristi. S obzirom na aktualne mjere izolacije, koje se primjenjuju diljem svijeta, Eurostat ističe da je ključna mogućnost suočavanja s iznenadnim financijskim troškovima, osobito u slučaju gubitka prihoda. Gledajući prema socijalnim skupinama, s najvećim financijskim teškoćama suočeni su samohrani roditelji, u prosjeku njih 56 posto u EU-u kaže da ne bi mogli platiti nikakve izvanredne troškove. Slijede samci, osobito žene, njih 43 posto nema nikakve rezerve, a taj postotak u slučaju muškaraca nešto je niži, 36 posto. Najmanje je ugroženih u kućanstvima s dvoje odraslih ljudi. Ako imaju jedno dijete, njih 28 posto nema financijske zalihe, a u slučaju dvoje djece takvih je 26 posto.
