Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Premda je Gospodin uskrsnuo već izjutra, »rano«, »još za mraka« (Iv 20, 1), učenici su još u strahu, zatvoreni. Iako su Magdalena i neke vjerne uskrsne žene ljubiteljice već doduše doživjele milosni susret s Gospodinom (Mt 28, 9; Iv 20, 16) i izvijestile o tome, ipak nisu naišle na povjerenje (Lk 16, 11; Lk 24, 11. 22; Iv 20, 18). Ljubljeni učenik povjerovao je vidjevši nutrinu groba (Iv 20, 8). Šimunu, apostolskomu prvaku, Gospodin se ukazao (Lk 24, 34; 1 Kor 15, 5), pa i dvojica u obližnjem selu Emausu prepoznali su ga u lomljenju kruha (Lk 24, 31; Mk 16, 12).
No tek s večernjim smirajem dolazi preokret u okupljenu živu zajednicu. Počinje ključan proces: egzistencijalni strah za vlastiti život koji ih je natjerao u bijeg i zatvorio ih u sklonište postat će sveti strah Božji koji svakomu spaseniku prožima dušu, kako će poslije izvijestiti Djela apostolska (Dj 2, 43). Utjelovljeni Sin Božji, u kojem Crkva tijekom vjekova prepoznaje pravoga Boga i pravoga čovjeka, dokazuje nazočnost svojega uskrsnoga tijela pred svojim pratiocima. Dolazi među njih, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20, 19. 26).
Kontemplacija uskrsnoga Tijela Kristova, koliko ga Pismo opisuje i Predaja pamti, povlastica je u četrdeset pouskrsnih dana i najbolje nas uvodi u bit naše vjere. U teologiji to tijelo nazivamo »proslavljenim« te je ono osnovica za vjeru u »uskrsnuće tijela« koju ispovijedamo u Vjerovanju. Ta nas vjera, uostalom, najbolje upozorava da je jedna od glavnih zadaća svekolikoga odgoja, školovanja i sazrijevanja upravo to da se sprijateljimo sa svojim tijelom, da s ljubavlju pazimo na taj Božji dar. Valja nam naučiti živjeti u tijelu po uzoru na utjelovljenoga Gospodina. Nije Isus tek na duhovan način došao među svoje; nije jednostavno otišao s ovoga svijeta kako to bijaše do trećega dana u grobu, a nije još ni uzišao k Otcu.
Istina, kršćanin sa životnom nadom gleda na »baštinu pohranjenu na nebesima« (1 Pt 1, 4), ondje gore. Ali baš zato brine se za život ovdje, poštuje od Boga mu povjerenu Zemlju i svemir, njeguje vjerničko zajedništvo u dobrima (Dj 2, 44), lomi kruh s bližnjima (Dj 2, 42. 46). Spasenje će se tek »objaviti u posljednje vrijeme« (1 Pt 1, 5), o zaključnom »Objavljenju Isusa Krista« (1, 7), tumači Petrova poslanica, ali usklik neizrecive radosti dariva nam svrha koju – neuvijeno veli Petar – već postigosmo: spasenje duša (1, 9).
Virus o kojem cijeli svijet iz dana u dan neumorno zbori jasno nas upozorava koliko ono što je oku nevidljivo može biti presudno za naš život. Stoga još bolje razumijemo pohvalu da ljubimo Gospodina iako ga ne vidimo (1 Pt 1, 8), baš kao što traži glasovita Isusova pouka apostolu Tomi.
Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će uskrsnuli Isus pokazujući im ruke i bok (Iv 20, 20). Isus diše – očito je u njegovu dahu (Iv 20, 22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su žive biljege (Iv 20, 25). Koplje kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego što su mu tijelo skinuli s križa ostavilo je ranu na boku. Te rane Kristove nevjerni Toma bit će pozvan ne tek očima vidjeti, nego opipati prstom i rukom, vlastoručno dodirnuti, tjelesno provjeriti (Iv 20, 27). Te su rane svete pa su i danas u središtu našega klanjanja Srcu Isusovu i milosrđu Božjemu.
Kako se ovdje ne prisjetiti bazilike u središtu Zagreba koja nas, posvećena njegovu Presvetomu Srcu, svojim zadobivenim ranama podsjeća na njegove svete rane te je postala jednim od najprepoznatljivijih simbola nedavnoga potresa. Dao Bog da, uz darežljivost i trud dobrih ljudi, zaliječi rane te na posve osobit način još jednom postane znakom uskrsne radosti – Isusa Krista koji je otvoreno »stao u sredinu« i ponudio svoje vlastito ja, duhovno središte svoje božanske osobe, šireći ruke, izlažući samoga sebe u tijelu, kao što je to, slično, učinio pod udarcima nasilnika kod raspeća. Nezaštićenim ostavlja središnji dio svojega tijela, svoj bok i svoja rebra (Iv 19, 39; 20, 20. 25. 27), svoja prsa, uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (Iv 13, 25). Na taj nam način Krist pokazuje koje je uporište, gdje je izvor i kolika je cijena onoga mira koji dariva. Na početku je Stvoritelj Adamu – čovjeku izvadio rebro (Post 2, 21) – a na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna prave ljudske smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20, 20).
Dokazujući još jednom svoj tjelesni život, Isus je dahnuo u okupljene apostole (Iv 20, 22). Taj važan znamen u grčkoj Bibliji doslovce preslikava postupak Stvoritelja kojim na početku čovjeku daje život (Post 2, 7). Čovjek, zemaljski Adam, od fizikalnih i kemijskih elemenata poznatoga svijeta sazdan, živa je duša. U početku nam je dan dah života, Božji dar. Sada, »uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu« (Iv 20, 19), Isus otvoreno kaže: »Primite Duha Svetoga!« (Iv 20, 22). Već se zbiva ono što će biti svečano i slavno u punini dovršeno u obličju plamenih jezika istom na Pedeseti dan (Dj 2, 3). Je li pretjerano držati kako je to upravo onaj Duh koji je Raspeti na času smrti povjerio u ruke Otčeve drevnim psalamskim riječima (Ps 31, 6; Lk 23, 46) – vječni božanski Duh ljubavi Otca i Sina koji ih veže svetim vezom, koji nosi opstojnost božanske Osobe Kristove? Svakako, Kristov životni dah razjašnjava zašto Ivanovo evanđelje samo sebe definira kao knjigu napisanu zato da imamo život (Iv 20, 31).
Slika Stvoriteljeva djelovanja u Kristovu dahu osnovica je na temelju koje biva jasno zašto Petrova poslanica proglašava da nam je uskrsnućem Isusovim njegov nebeski Otac »po svom velikom smilovanju« iznova podario život (1 Pt 1, 3), ponovno nam je postao Otac. Opet smo njegova djeca. Petar je očito saznao i dobro zapamtio kako je Učitelj u zaštićenom, noćnom razgovoru Nikodemu govorio o novom rođenju, rođenju odozgora (Iv 3, 3. 7). Danas, za vrijeme pandemije, koja je pokosila mlade i stare, nakon opakoga potresa i produženoga podrhtavanja tla, jako smo svjesni što je naš život.
Glavni dar koji Kristovo uskrsnuće donosi u srca učenika složno ističu sva tri liturgijska čitanja na Bijelu nedjelju. Taj nas dar izravno vodi na polazišni program pape Franje koji je postavio napisavši »Radost evanđelja«. Učenici, vidjevši Gospodina, obradovali su se, svjedoči opis uskrsne večeri u Ivanovu evanđelju (Iv 20, 20). Iz toga zametka razvija se dragocjen običaj u Djelima apostolskim: u svojim domovima zajednički blaguju u radosti (Dj 2, 46). Na istoj osnovi autoritet Apostolskoga Prvaka izriče poziv koji u vrijeme krize izvrsno razumijemo: »Radujte se!«, makar ovaj čas različite kušnje donose žalost (1 Pt 1, 6).
Osobito pak vrijedi znakovito upozorenje u istoj Petrovoj poslanici da kršćani, i kad još ne vide Isusa, zbog vjere u njega, kliču od radosti (1 Pt 1, 8). Dobro je Petar u srce pohranio i izravno primjenjuje blaženstvo koje je Toma čuo iz Gospodinovih usta (Iv 20, 29): vjerovati, pa i kad očima ne gledam, donosi blaženo stanje, donosi duhovnu radost i klicanje. Poznajemo to dobro iz međuljudskih odnosa, kad se iskustvom uvjerimo da se u nekoga sa svim povjerenjem možemo pouzdati. Utješno je prepoznati da Petrova poslanica rabi one iste riječi kojima sam Isus, pozivom: »Radujte se i kličite!« (Mt 5, 12) na kraju Blaženstava sažimlje i definira što znači biti blažen.
Zapravo su i radosno druženje u kući (Dj 2, 46) i radost unatoč prolaznoj žalosti (1 Pt 1, 6) rijedak dragulj u novozavjetnom biblijskom rječniku jer opisuju kliktaj vrhunske radosti koji osobito cijenimo. Da, taj opis naznačuje nebesku radost praotca Abrahama koji je vidio Isusov dan (Iv 8, 56). Ali takvu radost poznajemo i ovdje na zemlji, jer duh Majke Marije klikće u Bogu, svojem Spasitelju (Lk 1, 47), a njezin će Sin Isus uskliknuti u Duhu Svetom i slaviti Otca, Gospodara neba i zemlje, koji svoju tajnu objavljuje malenima (Lk 10, 21).
Je li to ona Isusova radost za koju u posvećenu času zajedničkoga blagovanja u kući otvoreno priopćava učenicima: »Da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11)? Dok smo proteklih dana s čežnjom iščekivali euharistiju uživo, duboko smo osjećali o čemu je riječ. Mudri, cijenjeni europski učitelj duhovnosti sv. Ignacije Lojolski traži da u razmatranju Isusova uskrsnuća svjesno sami sebe, u duhovnom vježbanju, svom snagom potičemo i od Boga molimo dar unutarnje radosti, kao što smo kod muke svim silama tražili i pobuđivali žalost s Kristom patnikom. Sada imamo sve uvjete za to.
NASTAVLJA SE
