U izvješću koje je napisao Vlado Grümbaum, član osječke židovske zajednice, koji je skupa s drugim njezinim članom Andrijom Rippom posjetio jasenovački logor 19. listopada 1941., ističe se da je dogovoreno da će Odjel skrbi za logore Židovske bogoštovne općine u Osijeku zbog loše opskrbe logora hranom kupovati za zatočenike krumpir, grah, kupus, tjesteninu, mast, luk, papriku i drugo, a logorski će im Opskrbni ured vraćati potrošeni novac. Ta činjenica također zaslužuje osvrt o stvarnoj funkciji logora.
Također se može zaključiti da su Židovi bili raspoređeni na poslovima za koje su već ranije bili osposobljeni i koje su najbolje umjeli raditi, što je kod drugih zatočenika izazivalo nezadovoljstvo i zavist, kako to donose iskazi nemaloga broja preživjelih logoraša:
Novac se i dalje refundira
»Sabrano sam mu rekao da nas šalje zapovednik, gotovo istodobno vrtio se je naš stražar i mi bez poteškoća dospesmo u kancelariju opskrbnog ureda. Tu je u prvom odelenju sedilo 8 Židova, razmerno dobro obučenih, dobre fizičke kondicije i radilo kancelarijske poslove. Jedino poznati bio je Djuka Kohn, koji je bio i starešina te ekipe… Odobreno nam je kupiti za logor svaku količinu hrane, poslužiti se svim na raspolaganje stojećim sredstvima, bez obzira na postojeće propise…« (HDA, ZKRZ – GUZ, kut. 11, str. 10.).
»10. prosinca (1941., op.a.) Izaslanstvo ŽBO (Židovske bogoslovne općine, op.a.) Osijek ponovno stiže u Jasenovac. Njezini predstavnici Ripp i Grunbaum, razgovaraju s Antunom Remenarom, šefom Opskrbnog ureda, ‘kao sa starim znancem’. Sa sobom su dovezli 15.000 kg kupusa. Obišli su logor i uvjerili se da je ranije poslana odjeća razdijeljena zatočenicima. Saznali su da i ŽBO Zagreb u logor šalje velike količine lijekova, zavoja i medicinskih instrumenata. Dogovarala se nabava uređaja za dezinfekciju odjeće. Utanačen model po kojem bi židovske zajednice kupovale hranu za logoraše u Jasenovcu, a Opskrbni ured bi im refundirao novac prema priloženim računima. Ante Remenar dao im je punomoć da se to može provoditi« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan; Kronologija«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019. str. 33.).
Ugovor »Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu« sklopljen 9. prosinca 1941. (ur. broj: rk/G-1659/41) s tri najveće židovske bogoštovne općine u Zagrebu, Sarajevu i Osijeku o (su)financiranju židovskih »interniraca«, također zaslužuje osvrt, posebice u kontekstu teze o namjeri potpune fizičke likvidacije Židova u jasenovačkom logoru. Tako je, uz opasku da su »zadaće ovih općina vrlo velike i teške«, među ostalim dogovoren iznos od 1 200 000 kuna mjesečno za jasenovačke zatočenike, kojima je nužna »dopunska hrana, lijekovi i odjeća«.
Ta je praksa refundiranja novca židovskim općinama, koji su trošili za poboljšanje prehrane židovskim logorašima, nastavljena i sljedećih godina, o čemu svjedoči i »Potvrda za primljen novac« Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redarstva NDH od 13. svibnja 1942. ur. br. 3769 od Državne riznice u iznosu od 6 500 000 kuna namijenjenih »za Židovsku bogoštovnu općinu, za uzdržavanje židovskih logora«.
Otto Breyer je poslijeratnoj komisiji također posvjedočio da su zatočenici primali hranu izvana: »Za vrijeme mog boravka u Jasenovcu vidio sam, kako često dolaze vozom vagoni puni hrane i paketi zatočenicima od privatnika ili od židovskih bogoštovnih općina u Osijeku i Zagrebu« (HDA, ZKRZ – GUZ, Elaborat »Logor Jasenovac«, kutija 68
Židovska bogoštovna općina, odsjek Skrbi za logore, piše (31. ožujka 1945., op. a.) izvještaj ljekarniku Haimu Altarcu u Travnik o njegovim uplatama pomoći za zatočenike u Jasenovcu. Potvrđuju da su dobili 12 000 kuna te nabrajaju i uplate iz prosinca 1944. te siječnja, veljače i ožujka 1945. godine (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan; Kronologija«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019. str. 191.). Dopis je vrijedan i zanimljiv barem zbog dva razloga: u ožujku 1945. djeluje židovska općina u Hrvatskoj i u jasenovačkom se logoru nalaze židovski zatočenici.
NASTAVLJA SE
