Nedavno dodijeljene nagrade HAZU-a i Grada Splita u fokus su stavile knjigu »Političke bilješke Ante Trumbića 1930. – 1938.« u izdanju Hrvatskoga instituta za povijest i Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu, a jedan od dvojice autora jest prof. dr. Marko Trogrlić, svećenik i povjesničar. Dvije knjige donose 1685 Trumbićevih političkih bilježaka, koje oslikavaju društveni život u prvoj polovici 20. stoljeća.
PROF. TROGRLIĆ: U prvom redu riječ je o Fondu Ante Trumbića odnosno Fondu Jugoslavenskoga odbora iz Arhiva HAZU-a koje smo kolega prof. dr. Stjepan Matković s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu i ja obradili i koristili se njima u objavi ove knjige. Među ostalom građom iz njegove ostavštine u spomenutom arhivu nalaze se i njegove bilješke koje se odnose na razdoblje od 1919. do 1938. godine, tj. gotovo do pred njegovu smrt. Za ovu prigodu odlučili smo se usredotočiti na odsječak od 1930. do 1938. godine. No koristili smo se i nekolicinom drugih fondova i zbirki iz Hrvatskoga državnoga arhiva, Državnoga arhiva u Zagrebu, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te Arhiva Ante Trumbića iz Sveučilišne knjižnice u Splitu. Tu je svakako i brojna periodika, objavljeni izvori i literatura kojima smo se koristili pri priređivanju toga djela. Te su dvije knjige plod gotovo petogodišnjega zajedničkoga rada. U njima objavljena građa s jedne je strane prikladan izvor za rekonstrukciju odnosa jednoga političkoga kruga prema brojnim događajima koji su obilježili tridesete. Dakako, te su bilješke s druge strane i obvezan ključ za pouzdano razumijevanje Trumbićevih shvaćanja toga doba.
PROF. TROGRLIĆ: Hrvatska politika prošla je kroz nekoliko faza razvoja do izbijanja Prvoga svjetskoga rata i njegova raspleta, koji je posljedično otvorio posve novu stranicu njezine suvremene povijesti. Ante Trumbić je od svojih prvih koraka u politici, a osobito za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, imao neosporno reprezentativnu i zahtjevnu ulogu u internacionalizaciji hrvatskoga pitanja. Ne može mu se ničim umanjiti političko značenje, napose izražena međunarodna vidljivost, koju, dakako, treba promatrati kritički s obzirom na to da mnoge zadaće koje su bile postavljene nisu ostvarene. U Trumbićevu slučaju bila je otpočetka jasna težnja za postizanjem što veće samostalnosti naroda kojemu je pripadao, uz zastupanje ideja jugoslavenstva i narodnoga jedinstva u kontekstu tadašnjih okolnosti jer je u njima prepoznavao formulu za odbacivanje habsburškoga okvira i hrvatsko svrstavanje na pobjedničku stranu. Nesumnjivo je kod njega prevagnula vjera da se tuđe imperijalne ambicije mogu ukrotiti samo traženjem pogodnih pravaca djelovanja u vrtlozima šire europske politike pa je odatle i dolazilo do povlačenja pragmatičnih poteza koji su išli za sklapanjem saveza sa stranama koje su također imale pretenzije na hrvatska područja. U sagledavanju njegovih ambivalentnih poteza neizbježno je poći od činjenice da mu je ishodišna točka djelovanja bila pripadnost pravaštvu, koje se može predočiti kao moderna politička ideologija čiji je cilj što samostalnija Hrvatska. Međutim, u obzir valja uzeti i povijesne pretpostavke nicanja posebnoga tipa pravaštva na prijelazu stoljeća, koje je nastojalo promijeniti svoju praksu i biti među čimbenicima suodlučivanja u visokoj politici, a ne samo zauzimati radikalno krilo oporbe bez stvarnoga učinka na glavna politička kretanja. Trumbić je tada polazio od pretpostavke da Austro-Ugarska više ne može riješiti nacionalno pitanje podređenih naroda. I tu se sad susrećemo s njegovim odlaskom u emigraciju, svrstavanjem na stranu ratnih pobjednika, ali i s teško rješivim problemima u poraću… Dalmatinske Hrvate osobito je pogodio način raspletanja tzv. jadranskoga kompleksa, koji je imao ključnu ulogu u Trumbićevoj borbi, a na određeni je način vodio i prema njegovu kraćemu povlačenju iz politike.
PROF. TROGRLIĆ: Nakon četverogodišnjega rata i propasti Austro-Ugarske započele su pripreme za održavanje konferencije mira. Ključno pitanje za hrvatsku stranu u radu Pariške mirovne konferencije bilo je jadransko pitanje, koje je u biti podrazumijevalo određivanje granice između Italije i novoosnovanoga Kraljevstva SHS. U sastavu delegacije predvođene Nikolom Pašićem, koja je pregovarala u Parizu, bila su i dvojica opunomoćenih Hrvata: dr. Ante Trumbić i dr. Josip Smodlaka, splitski odvjetnik.
Prema vlastitim svjedočanstvima obojica su se hrvatskih predstavnika otpočetka osjećala podređeno jer su morala nastupati na prvoj plenarnoj sjednici kao delegati Srbije s obzirom na to da Kraljevstvo SHS nije bilo međunarodno priznato, a uz to su osjećali teret dominacije predstavnika pobjedničkih velesila, koji su diktirali interese vlastitih nacija, a napose Francuske i Velike Britanije, koje su bile vezane Londonskim ugovorom. S druge su strane Trumbić i Smodlaka, koji su se u Parizu našli u središtu borbe s talijanskom stranom, bili očekivan izbor za konferenciju jer su kao Splićani poznavali jadranske prilike i bili svjesni posljedica gubitka toga područja. Dakako, ništa manje važna nije bila ni činjenica da su prije Prvoga svjetskoga rata i u neposrednom poraću zastupali gledišta u korist južnoslavenskoga povezivanja. U Trumbićevu slučaju ponovno su izbila njegova neslaganja s Pašićem, koja su u dobroj mjeri bila nastavak njihovih međusobnih nesuglasica i sporova iz doba Prvoga svjetskoga rata. Ona su zrcalila i ključne probleme u hrvatsko-srpskim odnosima, koji su krenuli u smjeru produbljivanja antagonizma. Trumbić nije htio srpskoj vladi priznati nadmoć u nacionalnom ujedinjenju i određivanju vanjske politike nove države. U velikoj mjeri držao je Pašića za neiskrena suradnika, koji nije htio zajednicu jednakih čimbenika, nego se i dalje zalagao ponajprije za srpske ciljeve. A u takvu dvoboju Trumbić je, unatoč podređenomu položaju, ipak mogao uživati barem moralnu potporu zapadnih saveznika. Još mu je na samom kraju rata lord Robert Cecil, državni podsekretar za vanjske poslove Velike Britanije, u jednom razgovoru izjavio da zna kako Hrvatska »ima historički individualitet i veliku civilizaciju tako da je najcivilizovanija zemlja jugoslavenska«. Iz te zabilješke kao da se očitovalo opravdanje za djelovanje Jugoslavenskoga odbora pod njegovim vodstvom, koje je ključnim političarima Zapada uspjelo pokazati da su Hrvati bitan kulturni čimbenik i u okviru južnoslavenskoga ujedinjavanja. A čini se da je odjek takvih pogleda ostao trajnije zabilježen kod dijela engleskih čimbenika, što se vidjelo i tijekom mirovne konferencije i poslije.
PROF. TROGRLIĆ: Dvojica hrvatskih delegata u Parizu držala su da je Pašić sa svojim srpskim kolegama na diplomatskom području gledao prije svega interese Srbije i davao im prednost u rješavanju problema granice s Italijom. A prema gledištima dijela povjesničara upravo je Trumbić bio zaslužan da na mirovnoj konferenciji nije došlo do »grubljega trganja« hrvatskoga nacionalnoga teritorija. Što se pak specifično Rapalla tiče, unatoč suptilnim rasuđivanjima i energičnim suprotstavljanjima različitim zaprjekama u Parizu, Trumbićeva borba za obranu važnoga dijela istočnojadranske obale bila je unaprijed izgubljena. Stoga je na kraju kao jedini izlaz vidio prihvaćanje bilateralne nagodbe. U izravnim pregovorima između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, koji su krajem 1920. okončani Rapallskim ugovorom, Trumbić je popustio. Trumbić je pred domaćom javnošću branio dogovor iz Rapalla, smatrajući da su njime uređeni odnosi s Italijom i osigurano pravo slobodnoga raspolaganja preostalim sačuvanim dijelom dalmatinske obale. Pet godina poslije u Narodnoj je skupštini ponosno izjavio: »Ja sam moj teški križ, koji sam nosio za vrijeme rata i za Konferencije mira iznio do vrhunca Kalvarije, koja se zove Rapallo.« Vjerovao je da sporazum s Talijanima u kontekstu britanskoga i francuskoga pritiska nije bio posve loš jer se u jadranskom pitanju spašavalo što se dalo spasiti. Ipak je, neposredno nakon sporazuma s Italijom, podnio neopozivu ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova, što mu je omogućilo da se mirno povuče iz visokoga državnoga aparata i od tada više usredotoči na probleme unutarnje politike. Zbog rezultata mirovne konferencije i s njima povezanih pregovora u pretežnom je dijelu hrvatske političke javnosti prevagnula ocjena o »diktatu versailleskoga mira«.
PROF. TROGRLIĆ: Hrvati su nakon 1918. prevladali slom Habsburške Monarhije, koja nije ispunila njihove nacionalne interese. No i očekivanja od jugoslavenske Monarhije brzo su se ispuhala. Predstavnici novoga režima u Kraljevini SHS otpočetka su se represivnim mjerama obračunavali sa svojim unutarnjim protivnicima. Dio kritičara jugoslavenske države bio je izložen progonima i lišen slobode. Indikativno je da su Trumbića o tom obavještavali članovi obitelji političkih zatvorenika u nadi da će on svojom intervencijom utjecati na primirivanje sve napetije situacije. S vremenom se razvojem prilika osobito pogođenim osjetio upravo Trumbić, jedan od »otčeva« jugoslavenske države, koji se sve više odmicao od svoga čeda, zbog čega više nije bio miljenikom beogradskoga režima. Iskustva s Ustavotvornom skupštinom i donošenjem Vidovdanskoga ustava narušila su njegovu vjeru u zajednicu ravnopravnih naroda. Centralističkim rješenjima Vidovdanskoga ustava u novostvorenoj državi osigurana je prevlast dinastije Karađorđevića i vodećih srpskih političara u višenacionalnoj tvorbi, čime je popločan put prema jakom zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa. Od tada je Trumbić postupno mijenjao stajalište u politici. Nakon karijere u ministarstvu vanjskih poslova Trumbić se vratio na teren domaće politike. Izabran je kao stranački neovisni političar u Ustavotvornu skupštinu, u kojoj je aktivno sudjelovao u raspravama o ustavnom pitanju. Za njega je Hrvatska bila faktor koji se nije smio zaobilaziti jer bez nje nije bilo moguće srediti odnose u mladoj državi, u kojoj su se od početka osjećale napetosti između Beograda i hrvatske sastavnice. Kao protutežu srpskoj hegemoniji predložio je podjelu državnih poslova na četiri upravne cjeline sa središtima u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani, što je svakako bio izraz brojnih razlika među narodima nove države. Na kraju je glasovao protiv donošenja prvoga ustava.
PROF. TROGRLIĆ: Atentat na Stjepana Radića i umorstva u Narodnoj skupštini posve su promijenili situaciju. Trumbić ulazi u Seljačku demokratsku koaliciju i na Radićevu pogrebu drži znamenit govor, u kojem je istaknuo: »Državna samostalnost koju je Hrvatska imala i vršila kroz vjekove, a koje danas nema, zahtjev je našega čistog prava, od koga hrvatski narod nikad odstupiti neće. On se toga nezatomljivog prava, nakon desetgodišnjeg katastrofalnog iskustva ne smije odreći ni stoga što je naš – danas strahovito ugrožen socialni, kulturni i ekonomski život, kao rezultat hiljadugodišnje državne individualnosti Hrvatske, jedina tekovina i svojina općeg čovječanskog napredka.« Uvođenjem diktature kralja Aleksandra Trumbić je zaoštrio svoje poglede. Nakon Radićeve smrti podržao je Vladka Mačeka, novoga vođu Hrvatske seljačke stranke. Zastupao ga je i kao odvjetnik: 1930. pred Državnim sudom za zaštitu države. U tom je razdoblju bio i sustavno praćen, poput mnogih drugih oporbenih političara. Trumbićevo sudjelovanje u stilizaciji Zagrebačkih punktacija 1932. i veze s hrvatskim političkim emigrantima bile su potvrda njegova dubokoga razočaranja, ali i svojevrsnoga povratka idejnim ishodištima iz vremena kad je pripadao dalmatinskim pravašima. Dakako, riječ je o tome da se više radilo o povratku borbi za hrvatsku samostalnost, a ne toliko o reminiscencijama na pravašku prošlost. Iz toga se može zaključiti da je Trumbić sve više sumnjao u održivost jugoslavenske države i u skladu s tim pokazivao zanimanje za hrvatsku sudbinu ili za poboljšanje njezina položaja. U Zagrebačkim punktacijama jasno se ističe da je glavni krivac za neodrživo stanje u Jugoslaviji srpska hegemonija, a kao rješenje problema predložen je »povratak na godinu 1918. kao ishodišnu točku«.
PROF. TROGRLIĆ: Razvojem političkih prilika i položajem hrvatskoga naroda u Jugoslaviji svakako je bio razočaran. Trumbić je bio čovjek demokratskih političkih uvjerenja. U Trumbićevim Bilješkama koje smo objavili posebno su zanimljivi njegovi zapisi o susretima s predstavnicima političkoga, kulturnoga i vjerskoga života hrvatskoga prostora i cijele ondašnje Jugoslavije, jer je malo tko zaobilazio staroga »dalmatinskoga augura« u Zagrebu. Brutalne akcije jugoslavenskoga režima njegovu su ljudskomu i političkomu habitusu bile u svakom smislu neprihvatljive… Izrastao je iz hrvatskoga splitskoga miljea, a njegova obilježenost našom domaćom hrvatskom, i europskom, zapadnjačkom baštinom, i u načelima i u postupanju, ostala je njegovom konstantom do kraja osobnoga i političkoga života. Zato ga je Meštrović i ovjekovječio u klaustru samostana sv. Frane na obali u Splitu kao klasičnoga političkoga mislitelja zadubljenoga u svoja promišljanja, kako počiva na antičkom sarkofagu kakve vidimo na peripteru splitske katedrale i u nedalekoj Saloni… Od režima odbačen i marginaliziran, Trumbić je umro kao puki siromah. Siromašan materijalno, ali uspravan duhom. Bio je pravi »gospodin u političkoj areni«. Kad se ukupno njegovo djelovanje sagleda u svojoj idejnoj i misaonoj biti, i na Trumbića se može primijeniti misao koju je svojedobno za sebe napisao drugi veliki Splićanin Bogdan Radica: »Hrvatska, i uvijek iznova Hrvatska, od rane zore do mrkloga mraka.« To je hrvatski narod u cjelini, a grad Split napose, prepoznao i osjetio, i zato ga je cijenio.