Veronika Veselinović mlada je, vrlo aktivna pastoralna suradnica u župi sv. Barbare u Gornjem Vrapču u Zagrebu. Cijeli je svoj život aktivna u župi, od najranijih svojih dana. Uključena je posebice u programe za mlade u kojima djeluje kao animatorica, organizatorica i desna ruka župniku u svakoj župnoj potrebi vezano uz programe s mladima. Pred njom je obrana diplomskoga rada ne Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. I poslovna i privatna budućnost zasad joj je nepoznanica, ali se, s pouzdanjem u Boga, nada samo dobromu. U svim svojim aktivnostima ima potporu svoje obitelji, u kojoj je i učila o vrijednostima Crkve i vjere tijekom života.
»Rođena sam 13. studenoga 1995. godine u Zagrebu«, pripovijeda Veronika. »Mama mi je Ljiljana, djevojački Pavlek, Zagrepčanka, pravnica, zaposlena u jednom dječjem vrtiću. Tata je Danko, također Zagrepčanin, diplomirani inženjer strojarstva, direktor jedne prijevozničke tvrtke. Prije mene su, 1993., dobili moju sestru, kćer Valentinu. Ona je kozmetičarka po zanimanju, upravo se udaje u Gospić. Roditelji su se rastali oko moje prve godine. Mama, sestra i ja zato smo otada u obiteljskom zajedništvu s djedom Dragutinom i bakom Dragicom. Oni su prvi ljudi na crti moga odrastanja. Odmalena sam bila vesela i radosna djevojčica koja je odrastala u velikoj obiteljskoj kući s još osam ukućana. Mama, sestra, baka, djed, ujak, ujna, bratići. Svi oni jako su utjecali i dandanas utječu kako na moj odgoj tako i na moj život. U mom je djetinjstvu i odrastanju otčinsku figuru imao moj deda Dragutin. On je taj koji mi je bio tata kada je trebalo biti, koji je glava kuće. Znam reći da imam tri otca. Oca na nebesima, dedu koji je svaki dan uz mene i tatu kojega ne vidim svaki dan i ne čujem, ali je uvijek tu ako ga nešto zatrebam. Možda je nedostatak biološkoga otca u mojoj svakodnevnici veliki nedostatak u mom životu, no ja na to gledam kao na blagoslov. Blagoslov od nebeskoga Otca za moj život. On zna zašto je sve tako kako je. Svi smo, dakle, skupa u našoj kući u Vrapču. Imala sam jako lijepo odrastanje. U lijepu sam kvartu, sve nam je nadohvat ruke. Blizu mi je obitelj i velika rodbina. Uvijek smo tu jedni za druge. Puno smo se igrali, družili po šumi i prirodi. Svako jutro slušam cvrkut ptica, šuštanje lišća, udišem friški zrak jer živimo ispod šume.«
»Dolazim iz katoličke obitelji. Iz prave praktične katoličke obitelji, a ne one koja se samo piše na papiru. Deda, koji sada ima 80 godina, taj je koji je glava naše Crkve u malom, koji nas sve poučava vjeri vlastitim primjerom, a i riječima, koji je hodočastio gotovo u sva svetišta u svijetu, kojemu je vjera jako bitna. Do pandemije koronavirusa svaki je dan ujutro išao u katedralu na misu. I tako godinama. Znao je ići i na večernju misu, a to znači na dvije mise dnevno. Nije mu bilo teško. Kako je bila pandemija i nije bilo misa u crkvama, pratio je misu iz kuće, svaki dan dvije. Rekao bi nam: ‘Ja sam za sve vas na misama.’ Uistinu se mnogo toga može od njega naučiti. Uz dedu je naravno i baka koja se brine o nama i koja svaki dan za nas kuha, sprema, uči nas o vjeri, odgaja. Ona moli više krunica dnevno. I redovito kaže: ‘Za sve vas molim.’ Čim otvori oči, moli i tako do kraja dana.«
»Mama Ljiljana imala je i danas ima veliku važnost u mom životu. Velik je njen udio u onome što jesam i što ću biti. Podizala je sestru i mene i osamostalila nas. Odgajala me najbolje što je znala. Uvijek mi je davala slobodu, kao što nam ju daje i naš Bog. Davala mi je slobodu da biram. Pokazivala mi je svojim primjerom kako živjeti vjeru, kako biti praktični katolik. Kako ljubiti druge, kako biti strpljiv, kako biti nenavezan na materijalno, kako živjeti s ukućanima i biti radostan radi svakoga čovjeka, kako dijeliti s drugima. Ona je oličenje strpljenja, ljubavi, razumnosti. Njoj su njeni roditelji prenijeli vjeru, a ona ju i danas prenosi na mene. Mama je ta koja mi je pokazala bogatstvo naše Katoličke Crkve. Upućivala me da postoje brojne aktivnosti, događanja u koja se mogu uključiti, ali da je misa i susret s Bogom na prvom mjestu. Djedovi najbliži rođaci su svećenici Milan Pavlek, župnik u Dugoj Resi, i Josip Pavlek, župnik u Remetincu. I oni su duhovno utjecali na mene od najranije dobi.«
»A u našoj sam župi sv. Barbare u Gornjem Vrapču od najranijih svojih dana. Župnik Mato Matić bio je s nama mnoge godine. On me s časnim sestrama milosrdnicama pripremio za sakramente. Tijekom života nisam imala vjerničkih kriza. Odmalena sam bila aktivno uključena u župne aktivnosti. Naša je crkva smještena na predivnu mjestu. Imamo kalvariju koja je vrlo slična bistričkoj kalvariji. Svake godine imamo scenski križni put gdje prikazujemo Isusovu muku. U djetinjstvu sam bila uključena u dječji zbor i čitala sam misna čitanja. Jedva bih dočekala nedjelju da bih mogla otići na misu i biti s prijateljima te zajedno pjevati Bogu. Subotom nas je časna sestra okupljala na probama zbora i druženju. Na mamin sam nagovor jednoga dana s prijateljicama otišla na Krapanj, u duhovni kamp koji vodi zajednica Kursiljo – mali tečaj kršćanstva. Sjećam se jako dobro i danas kako nas je mama vozila na Krapanj. Bile smo pune straha od mjesta u koje idemo, hoćemo li tamo samo moliti, biti zatvorene u samostanu. Danas se smijem tomu jer mi je taj prvi Krapanj otvorio nove vidike. Nakon toga moja se vjera produbljuje, počela sam istinski razmišljati o svojoj vjeri i Bogu koji me stvorio. Na Krapanj sam išla još dva puta i tamo sam upoznala predivne mlade ljude koji su me obogatili svojim pričama, svojim životom, kao i svojim življenjem vjere.«
»U osnovnu sam školu išla u kvartu, u Vrapču. Stekla sam dobre prijatelje, znanje. Profesori su bili različiti. Bilo je jako dobrih koji su nam pružili znanja, neki su tek odrađivali nastavu. No sve ih pamtim po dobrome. U osnovnoj sam bila vrlo dobra. Išla sam na ritmiku i odbojku. Za srednju sam izabrala ekonomsku školu u Dobojskoj na Trešnjevci. Zanimalo me to. Znala sam da ću nakon srednje imati neku struku. Odlična sam bila učenica u srednjoj, lijepo mi je bilo, stekla sam mnoge prijatelje. Maturirala sam 2012. i odmah upisala studij ekonomije. Prva mi je ljubav bila Učiteljski fakultet, htjela sam biti odgojiteljica, ali nisam upala na fakultet u Zagrebu. Pa sam se priklonila drugoj ljubavi ekonomiji. Sada sam apsolventica. Čekam obranu diplomskoga. Željela bih se zaposliti u struci, ali ne nužno, tražim se još. Imam puno interesa. Puno bih toga voljela probati u životu. Radila sam dosad preko student-servisa, u inventurama, u proizvodnji papira, u osiguranju, u jednom učilištu, imam različitih iskustva. Bračni mi je status – neudana. Slobodna sam, voljela bih jednoga dana zasnovati svoju obitelj.«
»Velika se prekretnica dogodila u mom životu kada nam je za župnika u Gornje Vrapče prije nekoliko godina došao mons. Antun Sente mlađi. Naša je župa tada živnula. Krenuli smo s okupljanjima mladih, sa zborom mladih, s oratorijem. Do njegova dolaska nismo znali da sve to postoji, no on nas je uveo u ‘novu eru’. Uključena sam bila u sve gdje sam mogla biti. Provodila sam cijele dane u župi organizirajući različite događaje. Uistinu sam osjećala kako je moja župa moj drugi dom. Dom u kojem mogu biti ono što jesam. Organiziranje oratorija nešto je što me posebno obogatilo. Jako volim raditi s djecom i mladima. Cijele sam godine čekala vrijeme oratorija: skakanje djece po dvorištu, razne igre, predavanja, učenja, molitva, misa, klanjanje i tako dva tjedna nakon završene školske godine. Kada je nakon dvije godine koliko je bio s nama mons. Sente otišao, novi župnik Luka Sljepčević imao je neke druge planove i aktivnosti koje je pokrenuo. To je razdoblje u kojem nije bilo tako puno aktivnosti i događanja u župi kao ranije, ali sam bila jako sretna u tom razdoblju jer je župnik bio odličan propovjednik. I duhovno sam se obogaćivala samim sudjelovanjem na misama.«
»U tom razdoblju krenula sam i na kateheze 10 Božjih zapovijedi kod vlč. Jakova Rađe. Fantastično je to bilo razdoblje učenja i produbljivanja moje vjere. Organizirao se oratorij i dalje u župi jer je bio velik interes djece. Kad je župnik bio premješten na drugu župu, prošle je jeseni došao novi župnik s idejama o brojnim aktivnostima pa se činilo da će župa opet živnuti. I tako je krenulo, s puno entuzijazma. No naše su ideje nerijetko drugačije od Božjih planova. Pa nas naša očekivanja znaju razočarati. Pa znamo i vjeru gubiti. Trebamo se svi više pouzdati u Boga i u njegove planove koje je odredio za naš život. Trenutačno je u našoj župi ‘tiho’. Pandemija koronom sve je usporila, a i dobili smo tek privremenoga župnika. No moja vjera zbog toga nije utihnula. Doma smo bili na misama. Bili smo mala kućna Crkva.«
»Prošlo sam ljeto bila na Modravama. Željela sam otići vidjeti zašto toliko mladih odlazi tamo, tamo gdje nema ničega. Odvažila sam se i otišla. Bilo je to jedno jako lijepo iskustvo. Također sam sudjelovala na brojnim duhovnim obnovama, kako u organizaciji tako i kao sudionica. Bila sam i na novogodišnjim susretima Taizea – hodočašća povjerenja. Išla sam tri godine u Basel, Madrid i Wroclaw. Svako od tih putovanja – hodočašća bilo je pravo bogatstvo za rast u vjeri. Susrela sam se sa svim kršćanima. Upoznala sam nove ljude, njihova razmišljanja, obitelji u kojima smo bili predivno smješteni, a s kojima se i dandanas čujem, upoznala sam gradove. Preporučila bih svima da otiđu na jedan susret i da vide kako je predivno Novu godinu provesti na drugačiji način.
Ima još jedno događanje koje me jako raduje i kojemu se veselim ponovno svaki put kada dolazim, a to je planinarski križni put u organizaciji Bratovštine sv. Bernarda. Organiziramo ga dva puta godišnje, i to već 33 godine u jesen i u proljeće. Dva su to dana hoda po prekrasnoj prirodi, s prekrasnim ljudima, u molitvi i razmatranju Isusove muke. Uz sve to upoznajemo brojna mjesta i brojne crkve, kao i običaje ljudi u mjestima kroz koja prolazimo. S obzirom na razne kateheze i događanja po župama, kao i na naš sjedilački način života, kroz križni put izlazimo iz svoje komocije, iz svojih okvira. Ali se treba odvažiti.«
»Svako razdoblje u mom životu bilo je baš u pravom trenutku tu kada je trebalo biti, kao i svaka aktivnost u kojoj sam sudjelovala. Prvo cvjetanje župe, upoznavanje Boga kroz razne aktivnosti, zatim duhovni rast kroz euharistiju i kroz kućnu Crkvu. U to bih ubrojila i kampove, hodočašća, kateheze. Duhovno sam rasla upravo onako kako je Bog sve to posložio u mom životu. Danas sam shvatila da je misa sve što mi je potrebno u životu. Da je to izvor na kojem se svakodnevno mogu napajati bez prestanka. I to je sve što mi treba. Naravno, dobrodošli su svi ‘dodatni’ događaji, no nisu toliko važni kao euharistija. Trenutačno sam apsolventica Ekonomskoga fakulteta, i čekam datum obrane diplomskoga rada, živim život sada i uživam u njemu uz svoju vjeru u Otca koji je milosrdan i koji mi daje ono što mi treba u svakom trenutku. Daje mi baš onu hranu koja mi je potrebna da rastem. Vjera mi je sve u životu, ona je moj život, održava me da budem ovakva kakva jesam. Boga ne možemo vidjeti, ali ga možemo osjetiti, njegovu prisutnost. Tako i ja osjećam vjeru u svojem životu.«