Nedavno je, kao i svake godine, i u Hrvatskoj proslavljen Svjetski dan kulturne raznolikosti utemeljen prije 19 godina, kada je Glavna skupština UNESCO-a usvojila Opću deklaraciju o kulturnoj raznolikosti čiji je cilj promicanje tolerancije, otvorenosti i prihvaćanja drugačijih i različitih tradicija u vlastitim sredinama. Od 2004. u Hrvatskoj se on proslavlja 21. svibnja s posebnim naglaskom na razumijevanje i međukulturni dijalog s nacionalnim manjinama, kojih je u Ustavu navedeno 22, što nema ni jedna druga europska država. Jednako tako, jedino se Hrvatska u Europskoj uniji može pohvaliti da ima osam zajamčenih mjesta u državnom parlamentu (Hrvatskom saboru) za predstavnike nacionalnih manjina. Jasno, u praksi se odnos državnih vlasti prema manjinama treba stalno potvrđivati i unaprjeđivati jer one su, kako se to već ustalilo reći, mostovi između Hrvatske i njihovih matičnih domovina. O mađarskoj nacionalnoj manjini, njezinoj povijesti, problemima i očekivanjima razgovarali smo s dr. Laszlom Horvathom, znanstvenikom, jednim od istaknutih članova Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj, neumornoga istraživača povijesti i kulturne baštine Mađara u Hrvatskoj.
DR. HORVATH: Rođen sam g. 1940. u Bačkoj u gradu i općinskom središtu Vrbas malo prije početka Drugoga svjetskoga rata. Kao malo dijete dobio sam dječju dizenteriju, a liječnici su poslije mjesec dana intenzivnoga liječenja u Budimpešti digli ruke od mene. Tada su moji roditelji odlučili da će me školovati za svećenika ako ozdravim i ako se, jasno, i ja s time budem složio. Dva tjedna kasnije otpustili su me iz bolnice, a ja sam po povratku kao dječak ministrirao u našoj župnoj crkvi na svakoj jutarnjoj misi.
Vojvodina je po završetku rata bila sustavno kolonizirana pa su u naš grad došli u kuće protjeranih Nijemaca i u manjem broju Mađara neki drugi ljudi s juga tadašnje države. Iz njihovih je redova, među ostalim, postavljen i direktor »osmoljetke«, koji nas je poslije svakoga velikoga odmora postrojio ispred ulaza u školu i desetak minuta prao nam mozgove o vjeri i vjernicima kao nečem zaostalom, posebno se okomivši na one koji idu u crkvu, da je nadbiskup Stepinac zločinac i slično. Nakon srednje škole odlučio sam ipak upisati tehnološki fakultet i pri tome nije bilo dileme – Zagreb ili Beograd, jer u to vrijeme Vojvodina je nekako bila naslonjena na Hrvatsku i Sloveniju, koji su i nama Mađarima bili bliskiji nego ostatak Balkana, od za nas posve drugoga svijeta. Poslije diplome i magisterija zaposlio sam se na »Ruđeru«, doktorirao i ostao do mirovine.
DR. HORVATH: To sam jednostavno osjećao kao svoju obvezu i dug prema narodu iz kojega sam potekao, pa sam tako g. 1996. sudjelovao u osnivanju Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj. Upoznao sam u međuvremenu sjajne ljude, velikane uma i duha: isusovca dr. Ivana Pala Sztrilicha, s kojim sam na hrvatski preveo knjigu dr. Mihalyja Szentmártonija »Očarani Božjom Riječju«, zatim dr. Jadranku Damjanov, kojoj sam izdao knjige »Hrvatska, Mađarska, Europa«, »Zrinski i Europa 1«, »Zrinski i Europa 2«, i s kojom sam organizirao simpozij »Višestoljetne veze likovnih umjetnika Mađarske i Hrvatske, kao i njihova veza s europskom kulturom«, te dr. Arpada Baratha, kojemu sam pomogao realizirati projekt »Skrb starijih pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj« i projekt »Posljedice rata na zdravlje i socijalnu dobrobit Mađara u RH«. Među njima je i dr. Ferenc Gereben, s kojim sam obradio temu »Istraživanje identiteta pripadnika mađarske manjine u Republici Hrvatskoj«, i dr. Karolj Skala, pokretač g. 1996. prvih manjinskih elektroničkih novina »Mađari u Hrvatskoj«. S nekolicinom zauzetih i uglednih dragovoljaca pokrenuli smo Mađarsku tribinu u Zagrebu, objavili do sada 15 knjiga, povezali se s Mađarskom akademijom znanosti u Budimpešti, postavši članom njezina Vanjskoga tijela, kao i njezinim Područnim uredom u Pečuhu, s kojima smo u Osijeku organizirali izmještenu sjednicu pod naslovom »Položaj mađarske znanosti i visokoga školstva u Republici Hrvatskoj«. Osim toga, organizirali smo u Zagrebu međunarodnu konferenciju »Mađari u Hrvatskoj jučer i danas«, inicirali pokretanje »Katedre za mađarski jezik i književnost« na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, sada Filozofskom fakultetu, te realizirali više od deset znanstvenih projekata od interesa za mađarsku manjinu u Hrvatskoj, zbog čega je naše društvo uvršteno u aktivne znanstveno-istraživačke centre Mađarske akademije znanosti itd.
DR. HORVATH: Akademik dr. Bognar bio je jedan u nizu sjajnih znanstvenika i uspješnih članova našega društva. Bio je zaposlen na Geografskom odjelu PMF-a u Zagrebu, ali i suosnivač našega društva i nositelj dvaju znanstvenih projekata »Značajke demografskoga razvoja Mađara u RH« i »Prirodni prirast mađarske manjine na području Hrvatske od 1991. do 2011.«. Zapazili smo da o gubitcima Mađara poslije Drugoga svjetskoga rata hrvatska javnost uopće nije informirana. Dok se u Bačkoj poslije 1990. govorilo o toj temi te su izdane brojne monografije, u Hrvatskoj – ništa. Kao da strah od spominjanja partizanskih zločina, koji je vladao u vrijeme bivše države, još nije nadvladan. No to nije ni čudno, treba se samo sjetiti npr. Jakova Blaževića, tadašnjega hrvatskoga javnoga tužitelja, koji je u svom izvješću od 14. srpnja 1945. javnomu tužitelju Jugoslavije Joži Vilfamu napisao: »Najveći postotak policije čini rulja, i oni, naročito u Slavoniji čine zlodjela, razbojstva i ubojstva… izgubila se svaka principijelnost prilikom hapšenja.« Upravo takvi ljudi bili su gospodari života i smrti i u mjestu mojega rođenja. S gospođom Ildikó Drašković preveli smo s mađarskoga knjigu Tibora Cseresija o partizanskim zločinima u Bačkoj, kojoj je pogovor napisao akademik Bognár. Kako nitko do tada nije obradio tu temu u Hrvatskoj, odlučili smo to učiniti mi. Pridružio nam se i dr. Geiger, znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest, koji već godinama objavljuje radove o istrebljenju Nijemaca u Hrvatskoj. Kako nismo imali sredstava za obilazak terena, koristili smo se samo postojećim podatcima iz 39 različitih izvora. Podatcima su nam najviše pomogli u Hrvatskom institutu za povijest i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i svećenik Anto Pavlović. Jasno je da time nismo popisali sve žrtve, ali smo barem okupili dostupne podatke.
Koliko je Mađara u Hrvatskoj stradalo poslije Drugoga svjetskoga rata teško je reći jer prema Austriji povlačili su se Mađari iz Hrvatske, ali i iz Vojvodine, pa i Rumunjske. Prema engleskim izvorima, u Austriji je Titovim partizanima predano između 15 i 24 tisuće Mađara. Mi smo prema mjestima rođenja u Hrvatskoj poimenično popisali 647 Mađara koje su pogubili partizani i 926 poginulih u borbi u raznim postrojbama, ukupno 1573 osobe, uglavnom mlađi muškarci. Poimenično smo popisali Mađare koje su pogubili partizani prema sljedećim regijama: Baranja 127, Slavonija i zapadni Srijem 134, središnja Hrvatska 135, Međimurje 67 osoba itd.
A to je samo dio stvarnih gubitaka. Kolika je to tragedija, ali i demografski gubitak za jedno malo mađarsko selo kao npr. za Suzu u Baranji (mađ. Csúza) kada je od oko 1100 mađarskih stanovnika pogubljeno ili poginulo najmanje 62 otčeva ili majki? Ili kolika je to tragedija kada se procjenjuje da su partizani poslije Drugoga svjetskoga rata na području Jugoslavije pogubili oko 20 000 pripadnika mađarske manjine?
DR. HORVATH: Treba spomenuti logore i zatvore širom bivše zemlje, pa i na području Hrvatske. Postupak je bio brutalan i nečovječan poput ranijih u nacističkim logorima. U Hrvatskoj poznati su logori u Osijeku, kao i logori smrti u Krndiji kod Đakova i Valpovu, gdje su Nijemci i Mađari masovno umirali. Poznatiji su i logori u Sloveniji: u Mariboru i Celju, u Bačkoj: u Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanki, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Subotici, Sekiću, a logori smrti u Gakovu, Kruševlju i Bačkom Jarku. U Banatu poznati su logori u Velikoj Kikindi, Molinu i Knićaninu, a u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.
DR. HORVATH: Najpristupačniji su nam statistički podatci o kretanju broja Mađara na području današnje Hrvatske u spomenutoj novoj knjizi akademika Bognara. U njoj su objavljeni službeni podatci od 1880. do danas. Ipak, i tu stoji napomena da su od 1880. do 1910. službeni podatci računati po materinskom jeziku, a od 1921. do 2011. po narodnosti. Osim toga podatci od 1880. do 1910. ne obuhvaćaju područje Istre i Dalmacije, a podatci od 1921. i 1931. ne obuhvaćaju Istru, Zadar i jadranske otoke Cres, Lošinj, Susak, Ilovik, Velike i Male Srakane i Lastovo. Dakle, preračunavši tako dobivene službene podatke na područje današnje Hrvatske, vidi se da je broj Mađara od 1880. do 1910. rastao jer je zemljište za obradu na području Hrvatske bilo jeftinije nego u Vojvodini ili Mađarskoj. Poslije Prvoga svjetskoga rata vlast se promijenila pa je i broj Mađara 1921. u odnosu na 1910. smanjen sa 123 943 na 81 835, odnosno 37,4 posto. Od tada smanjenje je konstantno, s time da je veće smanjenje od 26,4 posto bilo poslije Drugoga svjetskoga rata i 22,8 posto poslije Domovinskoga rata, između 1991. i 2001. Broj Mađara u Hrvatskoj 2011. bio je 14 048, a prognoziram da će 2021. broj pasti ispod 10 000. Jedino se u Baranji još u znatnijoj mjeri govori mađarski jezik, u ostalim dijelovima zemlje samo sporadično. Asimilacija je nezaustavljiva.
DR. HORVATH: Mislim da bi među popisivačima bilo dobro da je i neki pripadnik mađarske manjine.
DR. HORVATH: Javnost treba čuti prilično neugodnu i nepoznatu činjenicu: od dvije mađarske udruge u Hrvatskoj, koja svaka ima tridesetak mjesnih kulturnih udruga, jednoj – Savezu mađarskih udruga, zbog nekih razloga Savjet za nacionalne manjine RH onemogućio je financiranje za sljedeće tri godine! Štoviše, otvoren je stečajni postupak za oduzimanje mađarskih zgrada u kojima su te mjesne udruge aktivno djelovale. U međuvremenu i KUD-ovi toga saveza ostali su bez financiranja u sljedeće tri godine. To je doista nepodnošljivo i treba pronaći rješenje kako bi se nadvladale sve zaprjeke i omogućilo njihovo normalno djelovanje. Ako je i bilo nepravilnosti u radu pojedinaca, čelnika Saveza, ne može se prihvatiti generaliziranje i sankcioniranje svih njegovih udruga i članova.
DR. HORVATH: Mađarski predsjednik vlade Viktor Orban ima kritičara ne samo u Europskoj uniji i zemljama izvan nje, nego i u vlastitoj zemlji, pa i u Hrvatskoj. Mislim da nitko ne bi trebao biti biran više od dva puta na tako odgovorne funkcije. Jer što je netko dulje na vlasti, to sebi dopušta više dvojbenih odluka. To vidimo i ovdje kod nas, u slučaju nekih »vječnih« hrvatskih političara. Na Vaše pitanje pokušat ću biti objektivan. Kao pripadnik mađarske manjine u Hrvatskoj, na konferenciji Zaklade prijatelja Mađarske u Budimpešti, izrazio sam nezadovoljstvo politikom prema mađarskoj manjini u zemljama koje graniče s Mađarskom. S jedne strane omogućeno nam je dobivanje državljanstva, štoviše imamo i pravo sudjelovanja na izborima koji se održavaju u Republici Mađarskoj. S druge strane mađarska politika miješa se u pitanja u koja ne bi trebala. Konkretno, mađarska vlada u Budimpešti odlučuje koja će zemaljska mađarska udruga u susjednim zemljama biti njihov »strateški partner«, a koja ne će. Jasno, to daju na znanje i političarima u susjednim zemljama, koje onda u nedostatku vlastitoga stajališta prihvaćaju to kao želju mađarske vlade. Strateškoga partnera onda i jedni i drugi podupiru i politički, ali i materijalno, na štetu ostalih. Time samo povećavaju neslaganja i umnožavaju nesporazume i probleme u redovima mađarske manjine u svakoj od susjednih zemalja, a ne samo u Hrvatskoj.
S druge strane, ne mogu se poreći ni brojni pozitivni pomaci u Mađarskoj, kao što su znatan razvoj industrije, niska stopa nezaposlenosti, odlučni koraci u demografskoj obnovi, samosvjesno vođena vanjska politika, sprječavanje ilegalnoga prelaska državne granice itd., u čemu predsjednik Orban svakako ima veliku zaslugu. Mislim da je to jasno i hrvatskoj javnosti.
DR. HORVATH: Što se tiče pomoći Mađarske za vrijeme Domovinskoga rata, to je zasluga tadašnjih političara, prije svega premijera Jozsefa Antala. Mislim da je ondašnja mađarska vlada tu pomoć Hrvatskoj časno odradila.
DR. HORVATH: Nije mi baš posve jasno zašto u Hrvatskoj napadaju Orbana jer se slikao pred nekadašnjom povijesnom kartom mađarskoga kraljevstva? Može se pitati te kritičare trebaju li Mađari zanijekati svoju povijest. Na žalost, povijesna je činjenica da su najbliži susjedi poslije Prvoga svjetskoga rata mađarsko kraljevstvo gotovo raskomadali. Pri tome želim jasno naglasiti da svaki narod ima pravo na svoju samostalnu državu, ali Trianonskim diktatom od mađarskoga su kraljevstva otkinuti ne samo njezini povijesni dijelovi, nego i prostori na kojima su Mađari činili relativnu većinu. Dakle, čak ni po etničkom principu takvo komadanje mađarskoga kraljevstva nije bilo pravedno. Vjerujem da je to ono što je premijer Orban želio poručiti mađarskim školarcima.
DR. HORVATH: Svakako, jer mađarski narod i sadašnja vlada, a mislim i sve dosadašnje, gaje istinsko prijateljstvo prema Hrvatima. Ispruženu ruku valjalo bi prihvatiti.
