Prije nekoga vremena u jednom smo društvu razgovarali o postanku svijeta i o raznim teorijama stvaranja. Bilo je tu riječi o raznim religijama, posebno o židovstvu, kršćanstvu i islamu, kao religijama koje svaka na svoj način govore o stvaranju svijeta, ali svaka ima neku svoju »dimenziju«, premda mnogi izvori pokazuju da su crpili iz svoje, onodobne kulture, pa su tako nastale i njihove svete knjige. Neki od sugovornika isticali su da te svete knjige raznih religija ne smatraju svetima, nego je jednostavno riječ o svojevrsnim – analima, da ne kažem povijesnim zapisima.
No bilo je riječi i o mnogim drugim znanstvenim teorijama pa je tako jedan sugovornik na zanimljiv način predstavio i takozvanu »teoriju struna«, dovodeći je čak u vezu sa samim stvaranjem svijeta i svemira te ističući ono što sam ja već i čitao u Glasu Koncila, a naučio i na vjeronauku, da izvana našega za sada otkrivenoga svemira mora postojati još i nešto više, drugi svemiri, galaksije, pa možda i drugi život. Jedan od sugovornika tumačio je da je nemoguće da postoji cijeli niz slučajnosti o nastanku svemira, ali je u pitanje doveo i Boga kao stvoritelja. Sve je više pripisivao determinizmu: nema slučaja, sve je određeno, a pri tome veliku ulogu igraju upravo strune i teorija struna. Kako o njoj nisam puno znao (a i ne mogu reći da sada znam puno više), posjetio sam prvo internetsku stranicu Hrvatske enciklopedije koja navodi da je teorija struna »teorijski fizikalni i kozmološki model kojim se povezuju kvantna fizika i teorija gravitacije«. »U tom se modelu čestice, predočene različitim načinima titranja struna, nalaze u desetodimenzionalnom prostorno-vremenskom svijetu. Strune, tanke niti duljine 10-31 m, titranjem na jedan način čine fotone, na drugi način gravitone, a na neki treći način elektrone. Teorija se ne može eksperimentalno provjeriti. Teorija superstruna proširena je teorija struna. Obuhvaća supersimetrije i još veći broj prostorno-vremenskih dimenzija.« Prema riječima moga sugovornika, ako je nestalo prostornih i vremenskih dimenzija, čak je Abraham kod hrasta Mamre mogao vidjeti avatare, bića iz budućnosti ili prošlosti, možda čak i izvanzemaljce, a ne Presveto Trojstvo, kako mi tumačimo taj biblijski tekst. Mogu li ove i slične teorije u pitanje dovesti katolički nauk o stvaranju?
Čitatelj, Zagreb
Znanost se oduvijek trudi pronaći različite dokaze i pronalazi različita tumačenja o nastanku svijeta. Mogli bismo reći da je i teorija struna, o kojoj znamo malo, ipak jedna od potpuno legitimnih teorija čije postulate treba provjeravati, kao što se provjeravaju i druge znanstvene teorije. S područja astrofizike one su doista zanimljive jer smo kao ljudi svjesni da živimo u čudesno složenom svemiru i mi vjernici smo uvjereni da je to »čudo od svemira«, našu zemlju i nas kao ljude mogao stvoriti samo Bog. Mnoga pitanja koja su postavljali i filozofi postavljamo si i mi kao ljudi: Odakle dolazimo ili tko nas je stvorio?
Zašto smo na ovom svijetu? Kako je nastao svijet i život na zemlji, kako je nastao svemir i od čega se sastoji? Ima li života izvan našega planeta i je li Bog stvorio neka druga živa bića i jesu li onda i ona spašena po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista?
Sve su to pitanja koja si postavljamo, a na koja smo ranije u Glasu Koncila davali i odgovore, pa u tom kontekstu možemo reći da je i teorija struna (ako smo dobro shvatili!) o kojoj pišete jedan od pokušaja davanja odgovora ne na to kako je svemir nastao i tko ga je stvorio, nego od čega se sastoji, to jest od čega je »napravljen«.
Vjerujemo da će se ta teorija i dalje razvijati i da ćemo svi skupa doznati nešto više, ali ne mislimo da bi dovodila u pitanje – ili da bi to bio neki znanstveni cilj – Boga Stvoritelja i stvaranje kako nam prenose svetopisamski tekstovi, bez obzira na to što neki Bibliju ne smatraju »svetom knjigom«, kao što pišete. Jer biblijska vjera u Boga stvoritelja zapravo je odgovor na neka druga pitanja, a ne na pitanje od čega se sastoji svemir i sve što nas okružuje. Ona odgovara na pitanje o postanku, smislu i svrsi čovjeka, stvorenja i povijesti. Ako u ruke uzmete prvu biblijsku knjigu – Knjigu Postanka, u njoj ćete prema riječima Eve Carlotte Rave pronaći istinu koju prenose dva »pripovijedanja o iskonu« (takozvani jahvistički i svećenički izvor) koji prikazuju »bitni identitet čovjeka, svemira, uzajamnih odnosa i veza s Bogom«.
»Iz njih izranjaju istine koje su sastavni dio Izraelova teološkoga i antropološkoga gledanja: sve proizlazi iz moćnoga i dobrohotnoga Božjeg djelovanja« i sve što je Bog stvorio je dobro, i mnoge druge istine o svemiru, zemlji, životu i čovjeku. No Novi se zavjet ne ograničava na starozavjetnu baštinu, nego je iznova tumači u svjetlu osobe i poslanja Isusa Krista, pa tako »sveti pisci govore o njegovu mjestu u stvaranju, prikazujući ga kao posrednika, kao model po kojem je čovjek stvoren te kao odredište povijesti i stvorenoga«, a kršćanska zajednica »djelo stvaranja, kao i druge vidove postojanja, promatra u svjetlu Božje trojstvene stvarnosti«.
Zahvaljujući povijesnomu razvitku nauka o stvaranju, danas se prema riječima Carlotte Rave primjećuje potreba »da u vjerničkom promišljanju trojstvena perspektiva ponovno dobije na cijeni«. »Trojedini Bog je prije svega izvor stvorenja: sve proizlazi od Oca, Sina i Duha Svetoga, koji u najsavršenijem zajedništvu daruju život svim bićima te su jedini uzrok svakoga stvorenoga učinka.«
Za ispravno razmišljanje o stvaranju mora se u obzir uzeti i »eshatologija ili novo stvaranje« jer »Trojedini Bog je također svrha stvaranja, a stvaranje je ‘otvorena’ stvarnost, bilo u smislu da je sve u hodu i razvija se prema punijemu samoostvarenju, bilo u smislu da su čovjek, povijest i svijet usmjereni na dovršenje i na domovinu koju jamči sam Bog i koja je već imala svoj sjajan i utješan predokus u zori Uskrsa.«
