Svjedočenje vjernika potvrđivanje je istine o Bogu. Isus je svjedok Otca nebeskoga, a Otac nebeski svjedoči za Sina svoga. Zato Isus kaže, a sv. Ivan bilježi: »Ima Drugi koji svjedoči za me, i znam da je istinito svjedočanstvo koje daje o meni.« Ivan Krstitelj svjedoči za Mesiju – Isusa. Isusovi apostoli, kršćanski mučenici i mistici svjedoče za Uskrsnuloga. Sva ta svjedočanstva idu za budućim životom i vječnošću. Budućnost se u kršćanstvu tumači grčkim pojmom eshatologije ili posljednjih stvari. Govor je o konačnoj sudbini čovjeka i svijeta. U posljednje stvari spadaju smrt, sud, raj ili pakao i čistilište. Duša je besmrtna. Nakon smrti postoji posebni, a na kraju vremena sveopći sud i uskrsnuće tijela. Tada dolazi novo nebo i nova zemlja. Taj budući život svrha je ljudske povijesti, svijeta, a i svemira. Veliko je pitanje kako i koliko čovjek misli o budućem vijeku. Ako je suditi po onom što čovjek primjećuje, to nije značajno. Da čovjek malo misli o budućnosti uviđa se u običnom svakodnevnom životu i na materijalnim stvarima, o čemu svjedoči i sljedeći primjer. Sin primjerice od svoga otca traži novca. Otac mu daje, ali sin hoće više. Otac mu kaže da treba štedjeti, a trinaestogodišnjak veli: »Primaš plaću svaki mjesec, zašto ćeš štedjeti?« Tako je to, »dok se mlad osvijesti, kući se zanesvijesti«, kaže narod. U današnje vrijeme čovjek želi sve odmah. Nema strpljenja odgađati za sutra. Okolnosti i uvjeti na ulici, u školi, na radnom mjestu, u robnim kućama ne potiču ljude na budućnost ni na vječnost. Tu rijetko susreću evanđelje i evanđeosku istinu, ako ih se uopće i susreće.
Svjedočenje evanđelja treba doći do svih. Zato Isus zahtijeva: »Što na uho čujete, propovijedajte na krovovima«, piše sv. Matej. Propovijedajte evanđeosku istinu. Istina je cjelokupna objava sadržana u Otčevoj riječi, očitovana u Isusu Kistu i prosvijetljena Duhom Svetim. U katoličkoj je tradiciji pet glavnih istina: 1. Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe. 2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. 3. Duša je čovječja besmrtna. 4. Sin je Božji postao čovjekom te nas otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. 5. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom. Bog šalje ljude služiti toj istini. Jedino istina može osloboditi i dovesti do života. Ipak, istinu je teško živjeti. Prorok Jeremija progonjen je i misli da je prevaren, a ipak ostaje vjeran Bogu. Sveti Pavao piše o događaju spasenja u Kristu. Taj događaj neizmjerno nadvisuje promašaj prvoga Adama: oslobođenje od grijeha i smrti; oslobođenje od samoga sebe; oslobođenje od Zakona. Evanđeoski izvještaj daje do znanja da za evanđeosku istinu treba i trpjeti. Dovoljno je sjetiti se apostola, sjetiti se kršćana u prva tri stoljeća: progone ih, a oni propovijedaju Uskrsnuloga; zatvaraju ih, a oni mole i pjevaju i dalje svjedoče; dovode ih pred kip rimskoga cara da žrtvuju caru, da stave tamjan i počaste cara kao boga. Teško da će današnji naraštaj biti baš u spomenutim iskušenjima, ali ima trenutaka u životu kad i ljudi današnjice i pred drugima moraju svjedočiti da su kršćani. U svom misionarskom govoru Isus apostolima iznosi napomene i pravila: »Ne bojte se ljudi!« Svjedočite neustrašivo!
Javno svjedočenje zna biti sudbonosno i za cijeli narod. Prošlost puno govori i opominje. Još u 15. st. u Bosni i Hercegovini živjelo je više od 80 posto hrvatskoga puka. Danas se ondje jedva 15 posto priznaje Hrvatima. Osmanlije osvajaju Bosnu 1463. godine i Hercegovinu 1482. godine. Tim padom sve se mijenja u toj zemlji.
U turskim defterima iz 16. i 17. st. postoji popis obitelji radi plaćanja poreza: »Baština Božidareva u ruci Mehmedovoj, Hasan sin Ivanov, Mehmed sin Radivoja« itd. Otčevi su mislili: »Ne će meni Bog zamjeriti ako očuvam imanje i glavu« itd. Ali danas je poznato da je takvim ljudskim postupcima izmijenjena budućnost, kultura i vjera jednoga naroda. »Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu«, opominje Isus, a zapisa sv. Matej. Neki su pali na ispitu u europskim zemljama kod prijavljivanja u općini. Izbjegavaju crkveni porez i izjasne se nevjernicima. Koliko često kršćanin učini znak križa prije jela u restoranu? Može se pak vidjeti Židova koji među stotinama studenata stavi svoju židovsku kapicu da je svi vide… Vozač kamiona na odmaralištu autoceste uzme svoju prostirku i klanja, a okolo je mnoštvo kamiona i osobnih vozila… Sve to mogu biti mali dokazi ili sitnice. Ali od sitnica se sastoji svaki čovjekov dan. »Ne bojte se ljudi!« – odjekuje evanđeoski poziv. Zašto kršćanin ne bi radosno naviještao uskrsnuloga Krista koji sve spašava i svima život donosi? Sv. Matej zapisa jasnu Isusovu poruku: »Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.«
