Na samom rubu Gorskoga kotara, uz njegov istočni dio, na čak 280 km2 površine smjestilo se Vrbovsko, drugi po veličini grad u »zelenom srcu Hrvatske«. Čim na autocesti u retrovizoru vozač pozdravi čvor Bosiljevo te prođe dva tunela Veliki Gložac i Rožman brdo, termometar u danima veljače pokazuje negativne temperaturne vrijednosti, a ni vremenski uvjeti za vozače nisu baš idealni. Točno na pola puta između Zagreba i Rijeke već šest stotina godina to je područje naseljeno, jer prvi zapisi o Vrbovskom i okolnim mjestima nalaze se u crkvenim ispravama iz sredine 15. stoljeća, kada su plemenitaške obitelji Frankopan i Zrinski zagospodarile cijelim tim krajem.
Trebalo je pričekati još tristo godina, do 14. ožujka 1785., da Vrbovsko doživi novu afirmaciju: car Josip II. dodijelio mu je grb, gradski magistrat i sud, proglašeno je slobodnim kraljevskim trgovištem, pa se tako razvila »trgovačka gospoštija«. Uspomena na te slavne dane i danas živi kada se svake godine sredinom ožujka slavi Dan grada, no gubitak stanovništva sve više obeshrabruje tamošnje stanovništvo.
S tim je izazovom suočena i župa sv. Ivana Nepomuka, čiji se župljani okupljaju u vrijednoj sakralnoj građevini, izgrađenoj prema projektu glasovitoga arhitekta Hermanna Bolléa, prozvanoj i goranskom katedralom. Ublažavanju teške situacije i župa daje svoj doprinos, iako je ponajprije usmjerena na duhovni rast i razvitak.
»U našoj župi nema politikantstva, nego se naviješta evanđelje i sila Božja. Siromasi župi nisu teret, nego evanđeoska dobrodošlica. Ukratko, mi smo župa Caritasa, duhovnosti, euharistije i životnih ispovijedi«, tim riječima župu sv. Ivana Nepomuka predstavlja Ivan Androić, kojemu je od siječnja 2012. godine povjerena briga za tu goransku župu.
Imali su mještani Vrbovskoga mnogo toga naučiti s posljednjom promjenom svećenika: župnika Ivana Androića ne nazivaju velečasni, nego pater – jer je redovnik iz zajednice misionara Srca Isusova, a on im je svojim brojnim pričama s prijašnjih služba otvorio potpuno novi svijet. Dugo je, naime, bio misionar u afričkim zemljama, iz kojih nosi brojne zgode i anegdote, a prije dolaska u Vrbovsko bio je župnik u Dramlju kod Crikvenice, u Viškovu u Rijeci te je službovao u Zagrebu u Stenjevcu i Trnju.
Vrbovsko ima pet tisuća stanovnika, a župi sv. Ivana Nepomuka pripada 41 naselje. Stanovništvo nije homogeno ni po pitanju narodnosti, a ni vjerske pripadnosti. Prema posljednjem popisu Hrvata je bilo 60 posto, a slično je i s izjašnjavanjem o vjerskoj pripadnosti – katolika je 57 posto, pravoslavnih 35 posto, što u brojkama znači da u župi živi 3100 ljudi, od čega je oko 2100 katolika te 700-tinjak drugih kršćana. Pogled na prošlogodišnju župnu statistiku pokazuje da je bilo sedam krštenja, a gotovo pet puta više umrlih – njih 38. Vjenčana su tri para, prvu pričest primilo je osmero djece, a godinu ranije krizmalo se 36 osnovnoškolaca. Blagoslov prima petstotinjak obitelji.
»U svim materijalnim župnim projektima uvijek ima najmanje deset župnih suradnika koji angažiraju donatore – i katolike i pravoslavne; mjesne majstore i dodatne suradnike, sve uz njihov osobni neposredni angažman. Mobiteli stalno rade: ‘Trebamo za crkvu. Možeš li pomoći?’ Ljudi doista vole pomoći i imaju duboku svijest uzajamne suodgovornosti i doprinosa za crkvene potrebe, bez obzira na njihove ograničene mogućnosti. Rijetko sam gdje kao župnik imao toliko suradnika i vidio toliku spremnost za velikodušan angažman – od jutra do mraka, pa ako treba i duboko u noć kada to zahtijeva dovršetak posla. To je doista pravi Božji dar, to je najveća župna vrijednost u Vrbovskom«, pohvaljuje župnik p. Androić svoje najbliže suradnike dok spominje što je sve obnovljeno u posljednje vrijeme: uvedeno je podno grijanje, tapecirane su klupe, temeljito su obnovljeni unutarnji zidovi župne crkve…
Ali ne ostaje župnik samo na pohvalama, spominje kako dosadašnji klasični pastoral u župi nije donio očekivane rezultate, volio bi da još više vjernika pohađa dnevna i nedjeljna euharistijska slavlja, pa su zato pastoralne planove uskladili prema jednomu cilju – prenošenju vjere. Proglasili su tako na razini župe 2016./2017. Godinom prenošenja vjere, pa su s novom godinom u Vrbovskom krenuli s novim planovima. »U takvom stanju naše pastoralne nemoći i nezadovoljavajuće vjerske prakse vjernika – to je trenutak kada Bog počinje djelovati. S naše strane, osim uobičajenoga župnoga apostolata, planira se započeti s praksom javnih propovijedi i misija po ulicama i kućama da bismo vratili one koji su se udaljili od Crkve, a za to vrijeme aktivni vjernici podupiru to euharistijskim klanjanjem i molitvom u župi… Razmišljamo o organiziranju javnih bdjenja, klanjanja i molitava na ulici, pa čak i mise u pojedinom naselju koje toga dana svećenik pohađa, a planiramo još više druženja s ljudima u zajedničkim odlascima u prirodu«, napominje župnik redovnik Androić, rodom iz Pakraca, koji se brine i o tri filijale: Moravice (Mala Terezija), Jablan (sv. Rok) i Senjsko (Gospa Lurdska).
Kada se nakon nedjeljne mise vjernici okupe ispred župne crkve u Vrbovskom, osjeća se među njima duh zajedništva, spoj mladosti i iskustva. Razgovara se o pastoralnim inicijativama, a predana jezgra župnih suradnika planira što ih sve čeka u sljedećem tjednu. No kada zvona crkve podsjete da je podne, svaka se aktivnost zaustavlja i započinje molitva »Anđeo Gospodnji« – znaju da svoje snage ne mogu staviti samo u svoje ruke, nego u svim pothvatima traže Božju pomoć i blizinu.
Među aktivnim je vjernicima pastoralni vijećnik i vjeroučitelj Šimun Dujmović (43), koji se 2001. vratio na rodnu grudu i otada predaje vjeronauk u OŠ Ivana Gorana Kovačića te sadašnjemu župniku pomaže u katehezi u pripremi prvopričesnika i krizmanika. »Naš je ključni problem što većina mladih odlazi iz Gorskoga kotara. Predajem ovdje 15 godina i od đaka kojima sam prve generacije predavao gotovo nema ni jednoga koji je ostao na području Vrbovskoga. Osobno mi je mnogo značilo što sam se mogao vratiti ovamo jer život je u manjoj sredini kvalitetniji nego u većim gradskim središtima. Više je prednosti, ali ključna je stvar da bi ljudi ovdje ostali da ostvare vlastitu egzistenciju«, spominje Dujmović i kaže da mrežu škola na području grada pohađa oko 260 učenika, od kojih je 80-ak župljana. Djeca su, prema njegovim riječima, mirnija nego u gradskim sredinama, a za njih se nude izvannastavne aktivnosti, ali i drugi programi športskih i kulturnih udruga.
Duša i ponos župe koja nosi ime zaštitnika Češke, mostova i ispovjednika jest župni Caritas čija je voditeljica 75-godišnja Nada Kuretić. To je tek jedna od njezinih uloga – jer je uz to i pjevačica, sakristanka te gotovo nema dana da ne posjeti župnika ili dođe u crkvu. »Karitativna je aktivnost zaživjela prije pet godina, na početku nas je bilo 14 volontera, a sada nas je osam. Posjećujemo stare i siromašne, nosimo im hranu i higijenske potrepštine koje skupljamo svake zadnje nedjelje u mjesecu od župljana. To su većinom obitelji s više djece ili socijalni slučajevi – takvih je kojima pomažemo svaki mjesec tridesetak, a na Caritasovu popisu je 80-ak potrebitih«, kaže baka Kuretić kojoj godine nisu teret u obavljanju i služenju jer Caritas doživljava kao sastavni dio vjere.
Uspješnima su se u Caritasu pokazali i u prikupljanju donacija. Osim što od Riječke nadbiskupije potrebitima proslijede jabuke, ponosni su i na redovite donacije privatnih tvrtki i pojedinaca. Najveći im je podupiratelj, već treću godinu uzastopno, »Dukat« koji je u 2016. godini donirao 54 tisuće proizvoda, u protuvrijednosti oko 300 tisuća kuna – otkriva nam Roland Štefanac (44), ekonom župnoga Caritasa, zaposlen u policiji. On se brine da se osigura dovoljno namirnica za kuhanje obroka za župnu pučku kuhinju koja svake srijede hrani 50-ak najpotrebitijih, kao i za ostale organizacijske zahtjeve karitativne zajednice. »Pred velike blagdane organizirali smo obroke za sve korisnike naše župne kuhinje, počastili smo ih novogodišnjim ručkom. Znamo pripremiti i večeru za sve vjernike u povodu župnoga blagdana sv. Ivana Nepomuka«, napominje Štefanac.
Svaki tjedan obroke za župnu pučku kuhinju priprema Marija Mužević (64), rodom iz Lukovdola, koja se još 1961. g. doselila u Vrbovsko. »Nekada su tvornica ‘Sljeme’ i drvna industrija ovdje bili jaki. To je bila ‘krava’ koja daje pomalo mlijeka, ali uvijek je bilo dovoljno i svi su si napravili kuće, mogli su školovati djecu. Sve je dobro dok se nešto događa«, govori umirovljenica koja se u listopadu 2013. pridružila ekipi za kuhanje obroka i otada svake srijede priprema kompletan obrok za siromašne. Uvijek posluže juhu, glavno jelo, salatu, kolač, a dobar obrok završava i kavom. »Najviše dolaze samci i stariji, a dio se vozi starima. Veseli su naši potrebiti, uvijek dođu i drago mi je da na taj način mogu pridonijeti župi«, kaže kuharica Mužević.
Štefančeva supruga, članica ekonomskoga vijeća i suradnica u Caritasu, rodom Zagrepčanka, upoznaje nas s materijalnim radovima u župi. Iza njih je izgradnja zimske kapelice u podrumu župne kuće, uređena je sakristija, a garažu i gospodarsku zgradu pretvorili su u dvoranu pastoralnoga centra. Redovito održavaju i župno zemljište. »Najsvježiji su nam radovi od ovoga ljeta, kada smo u tri mjeseca podigli duhovni centar iznad dvorane. Naš župnik pedantno vodi sve knjige, nema potreba za korekcijama, ekonomski funkcioniramo dobro«, svjedoči Sandra Car Štefanac, koja je, priznaje, morala proći fazu prilagodbe nakon doseljavanja u Vrbovsko, ali to nije dugo potrajalo i uklopila se u društvenu i župnu zajednicu.
Osim u građevinskim radovima, i u duhovnom je pogledu mnogo aktivnosti. Najmlađa pokrenuta zajednica u Vrbovskom je Marijina legija. Počela je s radom u rujnu 2016. godine, kada je uspostavljen prezidij »Majka milosrđa«. Marijin legionar je Enver Mufić (44), umirovljenik vojne policije koji uz još pet djelatnih članova obilazi starije i one koji ne mogu dolaziti u crkvu. »Idemo uvijek u paru, imamo tri ekipe za apostolat, mi smo sredstvo u Marijinim rukama. Uzajamno dobivamo: i oni kojima nosimo Isusa i Mariju, a i mi osobno. Drago nam je da je djelovanje počelo: uz djelatne članove počinjemo organizirati i pomoćno članstvo. Temelj je da se čovjek osobno posveti, tada počinje promjena, jer čovjek onda gleda drukčije oko sebe, počinje gledati Marijinim očima, a ona nikada nije u središtu pozornosti, nego uvijek pokazuje na svojega Sina i prema slavi Presvetoga Trojstva«, kaže Mufić o spajanju duhovnoga i tjelesnoga djela milosrđa u Marijinoj legiji, jednoj od rijetkih u Gorskom kotaru.
A posebnost ne samo u Riječkoj nadbiskupiji, nego i šire, zasigurno je nesvakidašnja zajednica čija je članica umirovljenica Amalija Baraba (61), rođena u Vrbovskom. Riječ je o pokorničkoj zajednici koja nema svoja okupljanja, ali donosi duhovne plodove. »Ima nas 8-10 članova i upisujemo se na popis na pomoćnom oltaru, gdje odabiremo dan kada ćemo postiti o kruhu i vodi. Uz to izmolimo krunicu, sudjelujemo na misi i primimo pričest – sve kao zadovoljštinu za grijehe koji se čine u našoj župi i župnoj zajednici, a osobito za grijeh pobačaja. Ustrajni smo već više godina, a sretni smo svaki put kada uspijemo, jer molitva i njegovanje duhovnoga života mijenjaju čovjeka, kao i to što ulažemo žrtvu te se odričemo za druge«, kaže Baraba, koja se uključila i u Marijinu legiju. Svjedoči o ljepotu života u Vrbovskom, što je prenijela i na svoje sinove, koji nikada nisu poželjeli otići iz Gorskoga kotara, a u rodnom su mjestu uspjeli pronaći i posao.
Uz tu duhovnu »egzotiku«, u župi Vrbovsko njeguju i tradicionalne pobožnosti: svakoga se dana moli krunica, ali i časoslov za vrijeme mise, uvedene su tijelovske procesije, u korizmi se moli križni put… Na svim tim okupljanjima važnu riječ ima liturgijsko pjevanje, o kojem se već 26 godina brine Zlatko Baraba (61), voditelj župnoga zbora i nastavnik glazbene kulture u mjesnoj školi. »Mnogo se toga promijenilo u posljednjih četvrt stoljeća: na početku je bilo puno zamaha, bilo nas je 47 pjevača, a danas nas je upola manje. Pjevamo tradicionalne pjesme i šansone, a imamo i nekoliko autorskih pjesama. Osobno sam pjesničke duše, pa lijepi tekst znam uglazbiti. Dvaput smo za blagdan sv. Cecilije pozvali zborove iz Delničkoga dekanata na susret i koncert u našu crkvu, no ta se okupljanja, nažalost, nisu nastavila«, napominje Baraba, koji je zbor vodio i na nastupe u Zagreb, na koncert »Božić u Ciboni«, na susret Gorana na Sveti Duh, a razmjenjuju nastupe i s jastrebarskom župom.
Jedan od muzikalnijih župljana je i mladi Mihael Štefanac (17), koji u gimnaziju putuje u Ogulin, a u srednju glazbenu školu u Karlovac. Uz sve to stigne biti i voditelj ministrantske zajednice u kojoj je od prve pričesti. Da sve štima pokazuje njihova uigranost tijekom misnoga slavlja. »Svatko zna svoju ulogu, uigran smo tim. Pater nas je dosta toga uvježbao, pokazao nam kako da liturgija djeluje još dostojanstvenije. Dugo već zajedno ministriramo tako da svatko zna što je čije zaduženje. Uz ministriranje trudimo se biti aktivni u župi i u drugim područjima, a uključili smo se i u socijalni život u Vrbovskom. Posredovanjem župnika posljednje tri godine u zimskim mjesecima starijim župljanima idemo očistiti dvorište kada zapada snijeg«, kaže Štefanac, a njegove riječi potvrđuju i među najmlađim ministranticama 10-godišnja Nika Lovrenović, kao i srednjoškolci Patrik Kuretić i Antonio Kovačević, koji su ostali povezani uz Crkvu. Sigurno ih je privukla i župnikova darežljivost jer je svoje poslužitelje kod oltara vodio na više izleta i hodočašća: od Marije Bistrice i Ludbrega do Salzburga.
Upravo si je tu zadaću – zadržati mlade i obrazovane ljude u Vrbovskom – kao misiju svojega mandata dao i gradonačelnik Dražen Mufić (54), redovit na misnim slavljima, koji spominje dobru suradnju grada i župe.
»Vidim da je život u župi dosta oživio, ima sve više mladih ljudi, koji zajedno s paterom unaprjeđuju vjernički život župe. To nam je posebno drago. Ali ovo je i područje gdje ima 35 posto pravoslavnoga življa, interes je da zajedno živimo dobro i kvalitetno, u tome se trudimo. Mi smo grad koji je prema ustavnom zakonu obvezan dati jezična prava manjini i uspješno smo to implementirali. U dogovoru i konsenzusom s Vijećem srpske nacionalne manjine dvojezični su natpisi postavljeni u tri mjesta. Tamo su Srbi u većini pa mogu uživati to pravo. Postignuto je dobro razumijevanje«, spominje gradonačelnik Mufić, čije gradske službe zajedno sa župom rade i na socijalnim programima kako bi se smanjilo siromaštvo i pomoglo starima i nemoćnima.
Među mlađima u župi je ministrantica i liturgijska čitačica Iva Mufić (14), osnovnoškolka kojoj je povjerena briga da organizira čitače za svakodnevna i nedjeljna misna slavlja. »Doma pišem raspored da čitači dođu ravnopravno na red nakon nekoga vremena. Kažem im prije mise, oni se pripreme i pročitaju čitanje. Pred Božić i Uskrs održavamo zajedničke susrete sa župnikom, koji nas uputi kako da naše čitanje bude još ljepše, a i na razini nadbiskupije organizira se sastanak čitača pa naši predstavnici odlaze u Rijeku«, napominje osnovnoškolka Mufić, koja planira upisati gimnaziju u Rijeci, gdje će i živjeti u đačkom domu, ali će se redovito vikendom vraćati u Vrbovsko.
