Ovogodišnje će Blaževo, dan slavlja svoje župe u Vodnjanu, hrvatski branitelj Ivan Jagustin pamtiti po još jednom posebnom događaju. Toga petka, 3. veljače, u Zagrebu je, s još dvadeset osoba, primio priznanje »Ponos Hrvatske« jer unatoč invaliditetu i karcinomu nije posustao u svojoj ljubavi prema trčanju i športskim aktivnostima, a tu ustrajnost pripisuje vjeri i duhovnosti.
Povezan uz vodnjansku župu i svećenika Marijana Jelenića i u teškim trenutcima bolesti, kada mu je prije pet godina amputirana ruka te je karcinom metastazirao na plućima i bubregu, Ivan Jagustin u športu i vjeri pronašao je duhovnu snagu koja ga nosi unatoč svim nedaćama i problemima.
»Bog mi je podario novi život da svjedočim o tome i moja me bolest nije spriječila nastaviti živjeti punim plućima. Svojim snagama ne bih to mogao, nego sam zahvalan Bogu što me podignuo i hrabrio da ustrajem«, kaže vodnjanski maratonac.
Cijeli ugao sobe stana Ivana Jagustina ispunjen je brojnim peharima i medaljama, njih petstotinjak svjedoči o njegovoj aktivnosti u mlađim danima, kada se aktivnije bavio trčanjem, a iza sebe ima nekoliko maratona i natjecanja poput zagrebačkoga, plitvičkoga, delničkoga… U 35-godišnjoj rekreativnoj karijeri istrčao je 50-ak velikih i 70-ak malih maratona pa u šali spominje da je pretrčao pola Europe kada zbroji sve kilometre. Taj se intenzitet smanjio posljednjih godina zbog bolesti, ali svejedno Ivan Jagustin nije odustao i već planira nove športske podvige.
»Posljednji sam put trčao sredinom siječnja, za 25. obljetnicu međunarodnoga priznanja Hrvatske po Vodnjanu, a sada planiram u svibnju na taj način popratiti i obljetnicu vojno-redarstvene akcije ‘Bljesak’ te četvrt stoljeća od stradanja stanovništva u Bosanskoj Posavini, odakle sam rodom, iz Pećnika kraj Odžaka.« Svoj napor tračanja posvećuje svim hrvatskim braniteljima, a i on je sam dvije godine proveo na bojištu braneći Hrvatsku na gospićkom i karlovačkom području.
U »športskom« kutku stana – u kojem živi sa suprugom Jasnom i sinom Josipom – posebno mjesto imaju i vjerski predmeti, tamo se mogu vidjeti brojni kipovi, križevi, krunice, sličice s portretima posljednjih trojice papa, kao i hrvatskih svetaca i blaženika, primjerice bl. Miroslava Bulešića i sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. »Redovito se molim, odlazim na misu, a sve te pobožne predmete skupio sam u našim svetištima. Redovito sa župom idem u Mariju Bistricu, sada planiramo ići Gospi u Sinj, a bio sam više puta i u Međugorju. Uvijek uz sebe imam svete sličice, pa sam ih rado tijekom liječenja u Zagrebu znao dijeliti i drugim pacijentima. Mnogi su mi posvjedočili da ih je to držalo pozitivnima«, svjedoči Jagustin, koji je i sam iskusio plodove »duhovne medicine« jer je redovito primao bolesničko pomazanje.
Tijekom proteklih pet godina prošao je tridesetak kemoterapija, često je bio na putu iz Istre u Zagreb, a boravak u bolnici i dugotrajno liječenje nisu ga izmučili samo fizički, nego i psihički. Pakao kroz koji je prolazio – kako sam svjedoči – olakšao mu je i razgovor sa svećenikom duhovnikom u bolnici koji ga je dolazio posjećivati, ispovijedati i tješiti. »Polako sam uvidio da mi je Bog podario novi život i sve je krenulo pozitivno. Iako proces liječenja još uvijek traje, sve ide nabolje uz Božju pomoć, sa svakom novom pretragom dolaze bolji nalazi«, svjedoči Jagustin.
Uz snažan športski duh Jagustin u skrovitosti često pomaže potrebitima, o čemu ne želi previše javno govoriti, ali zabilježena je njegova inicijativa prikupljanja televizora za bolesnike u zagrebačkoj bolnici Rebro, a i svojoj je župi ostavio jednu uspomenu. Kada je prije četiri i pol godine pretrčao mali 17-kilometarski nedjeljni maraton od vodnjanske crkve do crkve sv. Foške u prigodi 800. obljetnice župe, darovao je crkvi sv. Foške sliku s likom sv. Blaža, zaštitnika vodnjanske župe.
