Riječ »politika« kod mnogih izaziva negativne konotacije, a kad se još spomene da je Crkva nešto rekla o politici, ili da se neki mladi vjernik želi politički angažirati, onda je konotacija još i gora. Tomu u prilog svjedoče i brojna istraživanja javnog mnijenja koja sve više otkrivaju nezadovoljstvo stanovništva onima koji su zaduženi za donošenje važnih te za društvo izrazito presudnih odluka.
Riječ »politika« u mnogih izaziva negativne konotacije, a kad se još spomene da je Crkva nešto rekla o politici, ili da se neki mladi vjernik želi politički angažirati, konotacija je još i gora. Tomu u prilog svjedoče i brojna istraživanja javnoga mnijenja koja sve više otkrivaju nezadovoljstvo stanovništva onima koji su zaduženi za donošenje važnih te za društvo izrazito presudnih odluka. Međutim, razočarenje politikom nije nešto što se zbilo preko noći te je takvo raspoloženje vezano uz političko djelovanje posljedica brojnih afera u političkim krugovima, neispunjavanja potreba stanovništva, velik broj nezaposlenih i siromašnih te izigravanje birača na gotovo svakim izborima. I to je postalo, na žalost, da tako kažemo, »fenomen« na svjetskoj razini. Zato smo u ovom novom broju naše rubrike Mladi mladima zajedno s vama željeli razmišljati o politici kakva bi uistinu trebala biti – politika u službi svakoga čovjeka. U tom smo se razmišljanju na poseban način htjeli usmjeriti s kršćanskoga, vjerničkoga aspekta, pa vam stoga i donosimo sažete prikaze brojnih zapisa i apela crkvenih pastira te crkvenih dokumenata koji donose veoma zanimljiva stajališta te razmišljanja vezana uz političku sferu. Kao ishodište naše rasprave o politici i političkom djelovanju uzeli smo ponajprije »Kompendij socijalnoga nauka Crkve« Papinskoga vijeća »Iustitia et pax«, »Doktrinalnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu Kongregacije za nauk vjere«, pastoralnu konstituciju o djelovanju Crkve u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« te jedno izrazito zanimljivo i za našu temu relevantno pismo francuskih biskupa iz 1999. godine pod nazivom »Za rehabilitaciju politike«. Osim tih službenih crkvenih očitovanja, predstavili smo vam i kratka razmišljanja austrijskoga teologa Valentina Zsifkovitsza te domaćih znanstvenika Krunoslava Nikodema i Stjepana Balobana. Analiza svega navedenoga potvrdila nam je isto: politika bi trebala biti odgovorna služba za drugoga i nezamisliva je bez morala te odgovornoga ponašanja. Crkva stoga poziva mlade da ustanu i bore se za plemenite ideale koji će promijeniti dosadašnje negativne trendove u političkim krugovima. »Vratite politiku na pravi put«, bila bi poruka Crkve mladim vjernicima u današnjem suvremenom svijetu.
Umijeće upravljanja državom u vrijeme uoči parlamentarnih izbora jedna je od najaktualnijih tema u hrvatskom društvu. Politika je postala dio svakodnevice, a razvojem društva stiglo se do toga da se o stvarima u državi odlučuje na demokratski način, odnosno da odluke donose oni koji su izabrani na temelju razmišljanja naroda.
Danas su političari postali ljudi koji ne prate razmišljanje i stajališta naroda. U Hrvatskoj živi oko četiri i pol milijuna ljudi te je nešto više od tri i pol milijuna birača u domovini, a s obzirom na izlaznost na izborima o budućnosti zapravo odlučuje polovica naroda, a ne većina jer ostali i ne iziđu iskoristiti svoje biračko pravo.
Stajališata Crkve o onima koji vode državu jasna su svake godine jer se crkveni poglavari oslanjaju na one koji se zauzimaju za opće dobro svih – i vjernika i nevjernika, i djece i mladih i starih, ali i svih pripadnika hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva. U knjizi »Socijalna budućnost Hrvatske: Kršćani, nacija, politika, Europa« Stjepan Baloban upozorava da treba početi rješavati društvene probleme jer netko treba preuzeti odgovornost i popraviti nepovjerenje u vitalne institucije hrvatskoga društva te raditi na boljitku društva u koje spada i on sam. Od 1991. godine do danas razmišljanje ljudi se promijenilo te se u istraživanju Krunoslava Nikodema u radu »Važno je imati moćnog vođu!« može pronaći analiza autoritarnosti u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine. Prema Nikodemu, u našem je društvu do danas poraslo autoritarno stajalište koje se odnosi na sve veće prihvaćanje »moćnoga vođe koji se ne osvrće na vladu i izbore«, ali još je uvijek 90,1 posto onih koji vjeruju u demokratski politički sustav.
Jasno je da oni koji osvoje više mandata na izborima ne će moći udovoljiti svima, ali treba gledati na to da su odabrani od većine naroda, s naglaskom na narod. Ljudi su odlučili o onima koji će ih predstavljati, a na njima je da pokušaju napraviti što bolje i za one koji nisu glasali za njih. Jer to su dužni cijelomu društvu, ne samo svojim biračima.
Političke rasprave prisutne su na svakodnevnoj razini, ali postavlja se pitanje u kojoj mjeri mladi sudjeluju u političkoj stvarnosti, odnosno koliko su svjesni vlastite političke odgovornosti, na što ih poziva Crkva svojim brojnim dokumentima.
Papinsko vijeće »Iustitia et pax« objavilo je 2004. godine Kompendij socijalnoga nauka Crkve koji katolike i kršćane, a posebice mlade, poziva na djelovanje u svim područjima društva kao što su kultura, gospodarstvo i ponajviše politika. Dok je »ljudska osoba temelj i svrha političkoga suživota«, najvažnije sredstvo u demokraciji upravo su informacije, koje se moraju upotrebljavati za izgradnju i podupiranje ljudske zajednice u političkom, gospodarskom, kulturnom, odgojnom i vjerskom smislu (br. 415). U demokratskom sustavu politička vlast pripada i odgovorna je pred narodom (br. 408), a oni koji politički djeluju dužni su narodu »polagati račune« za vlastito djelovanje i poštovati utvrđene zakone i norme. Isto tako politička odgovornost nužno je povezana s moralnom dimenzijom u svrhu postizanja općega dobra (br. 410). Nažalost, vrlo čest slučaj deformiranja političkoga sustava je korupcija, koja je najgori primjer političke neodgovornosti s obzirom na to da »izdaje načela morala i norme socijalnih pravednosti« (br. 411).
Nadalje, u političkoj odgovornosti i djelovanju bitnu ulogu ima upravo socijalni nauk Crkve koji poziva na dijalog, socijalnu katehezu, socijalni pastoral, ali i odgovorno služenje u svim društvenim i političkim aspektima. Pritom je važno na umu imati temelje demokršćanstva i na taj način promicati kršćanske vrijednosti u političkom smislu, u svrhu pomirenja kršćanskih vjerskih, etičkih i društvenih načela s institucijama suvremene demokratske države. Stoga Kompendij mlade usmjerava na načine kojima treba ići i djelovati. Upravo se put mladih u skladu s političkom odgovornošću može postići svakodnevnom primjenom poruka koje nudi Kompendij. Naime, hrabrošću i ispravnim shvaćanjem Kompendija djelujemo na »pravi« demokratski i kršćanski način u društvu.
»Gaudium et spes«, »Radost i nada« jedna je od četiriju apostolskih konstitucija donesenih tijekom Drugoga vatikanskoga koncila održanoga od 1962. do 1965. godine. Dokument donosi »sumu« koncilskih razmišljanja i daje pregled crkvenoga učenja o društvu i Crkvi u njemu.
Iako je cijeli dokument vrlo aktualan i iznimno vrijedno štivo, u kontekstu govora o odgovornosti mladih posebno je važno osvrnuti se na položaj nas kao mladih ljudi u modernom svijetu. Odgovornost nije nešto što možemo ili trebamo željeti zaobići, nego je nešto što trebamo objeručke prihvatiti kako bismo svijet učinili boljim mjestom. Kako bismo to postigli, presudno je upoznati, razumjeti i shvatiti svijet oko nas. Presudno je prihvatiti našu ulogu u društvu, bez obzira na to koliko ona bila teška ili zahtjevna. Još za vrijeme Koncila crkveni su otci istaknuli da smo ušli u vrijeme promjena – takvo se tumačenje savršeno poklapa i s današnjim vremenima. Nakon svega što se dogodilo i nastavlja se događati u posljednjih nekoliko mjeseci, kada retrospektivno promotrimo koliko se mnogo toga promijenilo u posljednjih nekoliko desetljeća, prilično je jasno da je taj dokument bio ispred svoga vremena, kao i da se povijest, ako ne učimo iz prijašnjih pogrješaka, ponavlja. Crkveni su otci istaknuli da je svijet »zbog sila koje se međusobno bore teško rastrgan; još traju politički, društveni, ekonomski, rasni i ideološki razdori, a stalno prijeti opasnost posvemašnjega svezatornoga rata« (Gaudium et spes, str. 625). Još tada su isticali da postoji marljivi rad kojim se nastoji ostvariti »savršeniji vremeniti poredak«, ali nikako da do njega stignemo. Jednako tako ističe se da brojni ljudi i dalje žive u strahu ili u intelektualnom mraku – ne mogu ili ne žele raspoznati vječne vrijednosti, niti su se u stanju prilagoditi novima.
Teško je osvijestiti samomu sebi činjenicu da upozorenja o nastavku ovakvoga »napredovanja« postoje već dugi niz godina. Još je teže prihvatiti kada nam se ističe da smo i mi djelomično krivi za takav razvoj događaja. Priklanjanje rutini, izbjegavanje problema, prolazak kroz život pognute glave i odbacivanje odgovornosti ne vode ničemu. Jedna od definicija ludosti je »ponavljanje ili činjenje iste stvari misleći da će imati drugačiji rezultat«. Ključno je i nužno da takav svijet preoblikujemo. A početak je u osobnom preuzimanju odgovornosti.
Kongregacija za nauk vjere 2002. godine objavila je »Doktrinalnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu«. Tim dokumentom dane su smjernice koje objašnjavaju kako katolički političar treba provoditi svoju službu u duhu katoličke vjere te kojim bi se načelima trebao voditi.
Na početku se navodi kako bi katolici trebali biti ti koje će djelovati na području javnoga i društvenoga života. Napominje se kako bismo se u tom djelovanju kao građani trebali voditi kršćanskom savješću i preuzeti vlastitu odgovornost. Glavna smjernica je jasna: katolik u politici mora se voditi svojom savješću u svrhu promicanja osobe i općega dobra. Upravo je ispravno shvaćanje osobe bitno kako bi demokracija bila uspješna i ostvariva. Katolički političar trebao bi poštovati čovjekove potrebe i interese te time osigurati pošteno i pravedno djelovanje. Pod tim se razumijevaju načela koja brane ljudski život od začeća i tijekom života te neotuđivo pravo roditelja da odgajaju djecu u skladu sa svojim pozitivnim uvjerenjima. Izvorište pravoga mira prema katoličkom nauku dolazi pak iz pravednosti i ljubavi prema bližnjima, za koje se mora zauzeti političar katolik.
Nadalje, ističe se kako su etički zahtjevi utemeljeni upravo u odnosu prema čovjeku i njegovoj biti. Doktrinalnom notom naglašava se važnost odvojenosti građanske i političke sfere od vjerske i crkvene. Ako dođe do njihova izjednačavanja, zaključuje papa Ivan Pavao II., može doći i do gušenja vjerskih sloboda.
Bitno je da vjerski život bude slobodan, da bude izvan nadležnosti države te se napominje da se država ne bi smjela miješati ili zabranjivati vjerske aktivnosti. Nota obrazlaže i da vjersko uvjerenje ne bi smjelo biti ni prednost ni nedostatak pri obavljanju javnih služba. Bitna je zadaća političara katolika braniti i promicati moralne istine koje se tiču društvenoga života. Jer Crkva nas uči kako nema prave slobode bez istine.
Na kraju doktrinalne note zaključuje se da je nužno da se vjera odražava u životu katolika te se time osigurava jedinstvo kršćanskoga života u smislu povezanosti vjere i života, evanđelja i kulture. Politički uzor svim katolicima trebao bi biti sv. Toma More, koji je svojim mučeništvom posvjedočio da se »čovjek ne smije odijeliti od Boga ni politika od morala«.
Austrijski filozof, teolog i svećenik Valentin Zsifkovits u knjizi »Politika bez morala?« raspravlja o etičkoj odgovornosti u politici dotičući se dvaju bitnih pojmova za ispravno političko djelovanje. Pojmovi koje Zsifkovits tumači u sklopu politike jesu etika i moral. On smatra da je za političara važno u svom djelovanju ravnati se po etičkim načelima. Politika svoj temelj ima u moralu i on ima ključnu ulogu orijentira i korektiva nad politikom. Iz toga slijedi da moral usmjerava političara na ispravno djelovanje. Zsifkovits zagovara etiku koja je utemeljena na kršćanskom uvjerenju, koja je »humana i općeshvatljiva etika«. Autor u svojoj otvorenosti one koji ne vjeruju u Boga poziva da razmisle i da shvate kako je potrebno provoditi etička načela u svakodnevnom životu. Uz kršćansku etiku, Zsifkovits vjeruje da etika racionalnoga diskursa može pridonijeti ostvarenju ljudskih prava i dostojanstva čovjeka, koji su bitni za etičko djelovanje.
Etika je prema autoru »sustav argumentiranih postulata o dobrom ponašanju; prožetih idejom o svrhovitosti života«, a moral je »takvim izjavama primjereno činjenično ponašanje i postupanje« ili – kako kaže autor – »proživljena etika«.
U središtu je svega što ima bilo kakve veze s etikom čovjek, tj. osoba. Konkretnije, Zsifkovits u središte političke etike stavlja osobu odnosno »osobno dostojanstvo čovjeka uz zabranu iskorištavanja čovjeka kao sredstva za postizanje cilja«. Ostale vrijednosti koje smatra važnima u pogledu političkoga djelovanja, a iz čega proizlaze etičke norme, jesu sloboda, pravda, ljubav, istina, mir, čestitost, vjernost, tolerancija, otvorenost prema transcendentnomu, opća dobrobit, solidarnost, supsidijarnost, brak, obitelj, država, vjerska zajednica, očuvanje svijeta.
Uz osobu i ljudsko dostojanstvo za politiku je važno voditi se savješću koja je, ako joj se vjerno pokoravamo, prema Zsifkovitsu, »središnje moralno dobro«.
Nemoguće je izbrojiti koliko nas je često politika razočarala tijekom našega života. Štoviše, brojne političke afere, velik broj nezaposlenih i siromašnih, nezadovoljni i razočarani građani rezultirali su činjenicom da se politika danas smatra nečasnim poslom. I ne mislimo pritom samo na hrvatsko društvo. Takav razvoj situacije u mnogima je ugasio želju za borbenošću i sudjelovanjem na izborima, a svoju sudbinu olako prepuštamo u nepoznate ruke. Stoga su francuski biskupi još 1999. godine objavili pismo pod nazivom »Za rehabilitaciju politike«, čiji je cilj, kako navode, obnoviti promišljanje o politici i potaknuti na drugačije i odgovornije ponašanje u tom području.
Povjerenstvo francuskih biskupa za socijalna pitanja u navedenom pismu podsjeća nas na moć i utjecaj koju politika ima u našim životima. Naime, politika kao takva, bili toga svjesni ili ne, zadire u naš svakodnevni život i kroji našu sudbinu, a upravo zbog toga »društvo koje ne vodi brigu o politici, samo sebe dovodi u opasnost.« Nezainteresiranošću i neangažiranjem na području politike dajemo velike šanse da na vlast dolaze »rukovodeće klase« koje ispunjavaju isključivo svoje interese. Vlast koja se ogluši i udalji od svakodnevnih briga stanovništva, ističu francuski biskupi, ne će ni održati svoja brojna predizborna obećanja. Stoga će biskupi u kršćanskom duhu pozvati vjernike da ne zanemaruju zbilju ovoga svijeta te da se i sami, a osobito mladi, uključe u političke tijekove i mijenjaju ove negativne trendove. A kakva je to politika u kršćanskom duhu? Takva politika, stoji u tom pismu, uzima u obzir dostojanstvo svake osobe, pozornost usmjerava na siromašne, vlast shvaća prije svega kao službu i služenje, poštuje protivnika jer i on posjeduje dio istine, otvara se prema univerzalnosti zatirući tako put nacionalizmu i rasizmu te vodi računa o razdiobi i sveopćoj namjeni dobara. Takvo razvijanje politike nije samo poziv, nego i obveza, a na to nas podsjećaju i riječi našega dragoga prijatelja mladih pape Ivana Pavla II. koji je jednom prilikom poručio sljedeće: »Ja od vas mladih tražim da budete budni pred pojavom kulture mržnje i smrti. Odbacite ograničene i nasilne ideologije.«
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
