Ovih se dana češće piše o svećeničkim ređenjima. Svakoga pravoga vjernika veseli kada čitamo, pa i u Glasu Koncila onda vidimo, koliko je novih svećenika u Hrvatskoj zaređeno. »Žetva je velika, a radnika malo.« To je na žalost danas tako. Sve je manje svećeničkih i redovničkih zvanja. Sve je manje djece u obiteljima, a i u našem društvu više se ne cijene obitelji, posebno one s više djece. Njih se čak na neki način i zapostavlja, da ne kažem obezvrjeđuje. Ali, da se vratim onomu što me zanima, a to su ređenja i posebno zavjeti. Obično se spominje da je netko zaređen za »tu i tu« biskupiju, a neki se rede kao redovnici. Znam da i jedni i drugi moraju obećati poslušnost svojim poglavarima i život u celibatu. Redovnici imaju i zavjete. Zar nije dovoljno da su se zaredili?
Čitatelj
Kada bismo odgovarali lakonski, rekli bismo: da, dovoljno je. No naš odgovor ne može stati na tome pa ćemo Vam pokušati odgovoriti nešto detaljnije. Ponajprije, s Vama dijelimo i zabrinutost i tugu zbog toga što je danas u svijetu, a ne samo u nas (gdje to još nije tako osjetno), sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja, a vjernička zajednica uvijek treba pastira. Vidimo koliko je teško zajednicama koje nemaju pastira – svećenika, čega je svjestan i papa Franjo, kao i mnoge biskupske konferencije po svijetu koje su prisiljene reorganizirati pastoral baš zbog nedostatka svećenika, posebno u zapadnim europskim zemljama i udaljenim dijelovima svijeta (Papa je sazvao Biskupsku sinodu o Amazoniji, a jedan od razloga bio je i to što joj nedostaje svećenika), u koje i mi iz Hrvatske šaljemo misionare. Vjerujući u Božju providnost, uzdamo se da će Božje milosrđe uvijek providjeti dovoljno svećenika i u budućnosti Crkve.
No da se vratimo na Vaše pitanje o redovnicima koji se rede za svećenika i zavjetima. Vjerojatno znate da postoje redovnici koji nisu svećenici i njih zovemo »časna braća«: oni se zavjetuju sa svojom subraćom reda kojemu pripadaju isto tako na poslušnost, siromaštvo i čistoću. Zavjetovanjem poslušnosti redovnici prikazuju Bogu posvemašnje odreknuće vlastite volje kao žrtvu samih sebe i tako se čvršće i sigurnije sjedinjuju sa spasenjskom voljom Božjom, što bismo mogli reći za svakoga ređenika koji se obvezuje na poslušnost svomu crkvenomu poglavaru.
Kako u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« piše Angela Anna Tozzi, zavjet je »obećanje dano Bogu da ćemo mu nešto dati ili darovati«, a riječ je o slobodnom i osobnom činu. Cilj mu je vrlo jednostavan (a opet tako složen): proslaviti ne sebe po tom zavjetu, nego Boga kojega se priznaje »apsolutnim gospodarom svega«. Sam je zavjet nešto što je duboko ukorijenjeno u dušu religioznoga čovjeka, tako da postoji i u drugim religijama – i u budizmu i u islamu, a ne samo u kršćanstvu. Osoba koja se zavjetuje uvijek mora biti potpuno slobodna i svjesna, a zavjeti koji nisu u skladu s obvezama vlastita staleža nisu valjani, piše Angela Anna Tozzi i objašnjava redovničke zavjete pozivajući se i na Zakonik kanonskoga prava (ZKP CIC). Tako kaže: »Zavjeti učinjeni bez izravna posredovanja Crkve smatraju se ‘privatnima’ (pa i kad su učinjeni javno); ‘javni’ su zavjeti oni koji su položeni u ruke zakonita poglavara, a on ih prima u ime Crkve. Zavjetovanik se pred Crkvom obvezuje da će obdržavati savršenu čistoću, opsluživati evanđeosko siromaštvo i pokoravati se poglavarima prema konstitucijama redovničke zajednice koju je Crkva odobrila (CIC, kan. 308, 487, 488). Zavjeti su svečana i trajna obveza na korijenit način živjeti evanđeoske savjete. Čistoću prigrljenu ‘radi kraljevstva nebeskoga’ (Mt 19, 12) treba cijeniti kao izvrstan dar milosti.«
U monaškoj se predaji redovnički zavjeti prikazuju kao drugo krštenje, a taj je nauk prema pisanju Angele Anne Tozzi preuzeo i Drugi vatikanski koncil koji je zapisao: »Cijeli su svoj život, naime, stavili na raspolaganje njegovoj službi; to, pak, tvori neku posebnu posvetu koja je duboko ukorijenjena u krsnom posvećenju te ga potpunije izražava« (PC 5). Polaganje redovničkih zavjeta ima svoje korijene u krsnom posvećenju, a redovnik se »posve predaje Bogu kojega najviše ljubi tako da je s novoga i posebnoga naslova stavljen u odnos prema služenju Bogu i prema čašćenju Boga« (LG 44). Posvećenje će biti to savršenije što su čvršće i postojanije veze koje su slika Krista, nerazrješivo sjedinjena sa svojom zaručnicom Crkvom.
Angela Anna Tozzi potom pojašnjava da zavjeti nisu neko »odreknuće«, »lišavanje« – kao što se ranije pretjerano naglašavalo tako da su se zavjeti prikazivali kao »dar« koji se prinosi Bogu, »a ponekad i kao prijezir prema drugim vrjednotama; oni su, naprotiv, ‘izbor’ koji osobu čini slobodnijom od zemaljskih briga, bolje očituju svim vjernicima nebeska dobra prisutna već na ovom svijetu, bolje svjedoče novi i vječni život stečen Kristovim otkupljenjem i bolje predoznačuju buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva« (PC 14). »Evanđeoski savjeti tako su velikoga značenja da su darovani Crkvi (usp. LG 43) i jasno očituju oblik života koji je prigrlio Sin Božji kad je došao na svijet da vrši volju Očevu, i koji je on ponudio svojim učenicima da ga slijede (PC 14).«
