»U hodu za skrb o zajedničkom domu« naslov je dokumenta, svojevrsnoga priručnika, čije je autorstvo pomalo neobično. Kao autor je, naime, naveden »Međudikasterijski stol Svete Stolice o integralnoj ekologiji«, što će reći da je riječ o dokumentu u čijoj su izradi sudjelovali različiti dikasteriji Svete Stolice (kongregacije, papinska vijeća, papinske akademije…), okupljeni oko zajedničkoga projekta čiji povod otkriva podnaslov teksta: »Pet godina od Laudato si’«. Dokument nosi službeni nadnevak od nedjelje 31. svibnja, dakle od nedjelje Duhova. Na Duhove prije pet godina objavljena je po mnogočemu povijesna enciklika »Laudato si’« pape Franje; samo što je duhovska nedjelja tada pala na drugi datum, na 24. svibnja. Ne treba smetnuti s uma da je dokument objavljen u Posebnoj godini obljetnice »Laudato si’«, koju je nedavno proglasio papa Franjo.
Javnosti je dokument predstavljen 18. svibnja na konferenciji za novinare u Vatikanu. Od čak šest govornika koji su izišli pred novinare ovdje neka budu spomenuti tek neki od naglasaka koje je iznio prvi i po službi najviši od njih, tajnik za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher. Odredio je tri temeljna cilja dokumenta: 1) podsjetiti na bogatstvo sadržaja enciklike koja je, premda je nedavno napunila pet godina, još vrlo aktualna, što je još više iznijelo na vidjelo stanje u svijetu uvjetovano pandemijom koronavirusa; 2) ponuditi usmjerenje za čitanje enciklike, promičući operativne elemente koji se nameću iz promišljanja koja su u njoj sadržana te svodeći na najmanju mjeru opasnosti od pogrješnoga shvaćanja; 3) promicati suradnju između dikasterija Rimske kurije i katoličkih institucija koje se zauzimaju za popularizaciju i provedbu Laudato si’, vrjednujući brojne sinergije.«
Vrijedno je, da se stekne uvid u mnoštvo različitih pristupa koji u dokumentu dolaze do izražaja, iz obraćanja mons. Gallaghera istaknuti i popis najznačajnijih dikasterija i subjekata koji su surađivali na izradi dokumenta. Tajnik za odnose s državama spomenuo je Kongregaciju za nauk vjere, Dikasterij za laike, obitelj i život, Dikasterij za komunikacije, papinska vijeća za promicanje jedinstva kršćana, za međureligijski dijalog, za kulturu, za promicanje nove evangelizacije, papinske akademije znanosti i društvenih znanosti, Biskupsku sinodu, brojne biskupske konferencije (često predstavljene posredovanjem kontinentalnih asocijacija), međunarodne unije vrhovnih redovničkih poglavara (poglavarica), neke mreže i nevladine organizacije poput Međunarodne koordinacije za razvoj i solidarnosti (CIDSE – krovna organizacija katoličkih razvojnih agencija iz Europe i Sjeverne Amerike). U izradi su sudjelovale i apostolske nuncijature diljem svijeta »od kojih se tražilo da upute na dobre prakse i operativne modele za provedbu Laudato si’ koje su ostvarile lokalne stvarnosti povezane s Katoličkom Crkvom u zemlji njihove nadležnosti«.
Ovdje valja podsjetiti na jednu činjenicu: ako na svijetu postoji organizacija koja u svojim redovima okuplja pripadnike svih naroda na zemlji, a ujedno i pripadnike svih slojeva određenoga društva – od vladara do posljednjega siromaha ili časne sestre koja se negdje u Africi skrbi za ratnu siročad – onda je to Katolička Crkva. A budući da je »sve povezano« (papa Franjo u »Laudato si’«) te je problem zaštite okoliša univerzalni problem i u smislu da se tiče svih ljudi i u smislu da se tiče svega čovjeka (integralan pristup), promišljanja i iskustva Crkve dragocjena su. Premda će o strukturi dokumenta biti riječi kasnije, treba odmah reći da je riječ o priručniku kojemu ne manjka konkretnosti, u smislu da će u njemu vrijedan izvor pronaći oni koji na akademskoj razini proučavaju socijalni nauk Crkve, ili ih zanima crkveni pogled na ekološko pitanje, ali i roditelj, župnik ili (vjerou)učitelj koji želi senzibilizirati one koje odgaja za vjerničku dimenziju brige za stvoreno, ponuditi katehezu o zaštiti stvorenja ili pokrenuti neku odgovarajuću inicijativu.
Nakon isticanja nekih naglasaka iz enciklike »Laudato si’«, autori dokumenta u uvodu o njegovoj svrsi kažu: »Nuždan je trajan rad na popularizaciji, produbljivanju i primjeni Laudato si’. Odatle zamisao da se iznesu promišljanja o nekim operativnim prijedlozima enciklike, pomoću teksta koji je usmjeren na djelovanje i upućen mjesnim Crkvama, njihovim zajednicama, odgovornima za javnu stvar te svim ljudskim bićima dobre volje. (…) Nakana je ponuditi usmjerenje za djelovanje katolika (ali ne samo njih) u svjetovnoj sferi te pozvati svakoga kršćanina da preispita svoja ponašanja, pa i ona svakodnevna, u vidu usvajanja ‘zdravoga odnosa sa stvorenim kao dimenzije integralnoga obraćenja osobe’ (Laudato si’), kao i dosljednoga crkvenoga obraćenja.«
U uvodu se nabrajaju »okosnice« enciklike: »Prisan odnos između siromaha i krhkosti planeta; uvjerenje da je sve u svijetu prisno povezano; kritika nove paradigme i novih oblika moći koje proizlaze iz tehnologije; poziv na traženje novih načina poimanja ekonomije i napretka; vlastita vrijednost svakoga stvorenja; ljudski smisao ekologije; potreba iskrenih i poštenih rasprava; teška odgovornost međunarodne i lokalne politike; kultura odbacivanja i novi životni stil.« A onda se kaže: »Na temelju tih okosnica nastojali su se odrediti i ponuditi neki operativni putovi, imajući uvijek u vidu da konkretan doprinos koji Crkva može dati nije ponajprije tehničko-znanstvene, nego više odgojno-pastoralne i kulturne naravi.«
Enciklika »Laudato si’« spada u socijalni nauk Crkve, kaže se nadalje u uvodu. »Uistinu, socijalni nauk Crkve uključuje pozorno promišljanje o artikuliranim stvarnostima ljudskoga postojanja u svjetlu objave, naravnoga prava i kršćanske teološke antropologije, zasnovane na dostojanstvu osobe kao umnoga bića obdarenoga slobodnom prosudbom, koje je subjekt prava i obveza, pozvan da upravlja sobom i da odgovorno izvršava primat nad drugim stvorenjima. To viđenje zahtijeva dublje proučavanje ljudskoga bića u njegovoj cjelovitosti, u odnosu sa samim sobom, s drugima, s društvom, s kozmosom i s Bogom, pomoću pozornoga razlučivanja znakova vremena u svijetu koji je u trajnoj preobrazbi. (…) U svjetlu društvenoga nauka Crkve, posebno enciklike Laudato si’, na stranicama koje slijede bit će predstavljeni različiti operativni prijedlozi, s ciljem da nadahnu djelovanje institucija Crkve, vjernika i svih osoba dobre volje«, stoji u dokumentu. Napisan je, kaže se također u uvodu, prije krize koju je prouzročila pandemija koronavirusa i ne odnosi se izravno na nju, premda »naučavanja sadržana u enciklici i u socijalnom nauku nude vrlo aktualnu šansu i konkretnu nadu za zajedničko osmišljavanje i izgradnju budućnosti u kojoj ćemo biti sjedinjeni u čuvanju života koji nam je darovan te njegovati stvorenje koje nam je Bog povjerio kako bismo ga oplođivali ne isključujući nikoga od svoje braće i sestara«.
Forma dokumenta vrlo je jednostavna. Podulji tekst, 220-ak ne odveć nabijenih stranica, podijeljen je na dvije velike cjeline. Prva se odnosi na, kako se kaže u uvodu, »duhovno obraćenje i odgoj« (već je rečeno da na tom polju Crkva može najviše pružiti), a druga na »ostvarenje integralnoga ljudskoga razvoja u perspektivi integralne ekologije«.
Svaki je od ta dva dijela podijeljen na dvanaest razmjerno kratkih poglavlja. Tako prvi dio zahvaća antropološko-teološki sadržaj enciklike te različita mjesta i faze njegova prenošenja i popularizacije. O tome zorno svjedoče naslovi poglavlja: Integralna ekologija i duhovno obraćenje, Ljudski život, Obitelj i mladi u obrani zajedničkoga doma, Vrtićka dob i osnovna škola, Srednja škola, Sveučilište, Trajni odgoj i obrazovanje, Neformalna formacija i kultura susreta, Kateheza, Ekumenski dijalog, Međureligijski dijalog, Komunikacije (mediji).
Drugi dio iznosi velike teme vezane uz cjelovito shvaćenu ekologiju, a naslovi dvanaest poglavlja glase: Prehrana, Voda, Energija, Ekosustavi, Deforestacija (krčenje šuma), dezertifikacija (pretvaranje zemljišta u pustinju) i uporaba zemlje, Mora i oceani, Cirkularna ekonomija, Rad, Financije, Urbanizacija, Institucije, pravednost i javna uprava, Klima: izazovi, odgovornosti, prigode.
Svako od 24 poglavlja ima jednak ustroj. Započinje navođenjem posebno važne rečenice ili kratkoga odlomka iz enciklike. Slijedi kratko promišljanje koje nosi naslov »Uvod i kontekstualizacija«. Nakon toga slijedi pregled »bitnih referentnih tekstova«. Riječ je o nauku poslijekoncilskih papa o temi o kojoj se razmatra, tako da dokument može pomoći u studijskom praćenju razvoja određenoga nauka kroz vrijeme. Konkretnost dokumentu posebno daju dva posljednja dijela. Pod uvijek istim podnaslovom, »Dobre prakse«, navode se pozitivni primjeri koji svjedoče da u svijetu već postoji mnoštvo raznovrsnih konkretnih inicijativa, koje zajednicama ili pojedinačnim čitateljima mogu poslužiti kao poticaj da i sami nešto učine. Svako poglavlje završava, pod podnaslovom »Neki smjerovi djelovanja«, konkretnim prijedlozima što bi se moglo učiniti, koje autori nazivaju upravo »operativnim prijedlozima«. Naravno, ne će se svi naći u svim prijedlozima, ali svatko – svaka crkvena zajednica, ustanova ili pojedinac – može sigurno pronaći neko nadahnuće za sebe.
Na završetku uvoda podsjeća se na tri ključa za pristup dokumentu. Prvo, »operativne prijedloge« treba razumjeti »na integralan i integriran način«, tj. kao dio cjeline. »Djelovanje samo na nekim aspektima zanemarujući druge ne vodi do trajnoga rješenja problema«, kaže se. Ističe se, kao drugo, da za prijedloge vrijedi načelo supsidijarnosti, tj. »svaki će se put procjenjivati što je nadležnost osobe, obitelji, mjesne zajednice ili mjesnih vlasti (tim redom, ne obrnuto, jer spomenuto načelo kaže da prema naravnome redu stvari viša distanca ima služiti nižoj), zatim gospodarskih čimbenika, posredničkih tijela, države, regionalnih vlasti te, naposljetku, zajednice naroda«. I kao treće, svi »operativni prijedlozi imaju neizbježnu i važnu odgojnu sastavnicu koja na prvom mjestu vidi uključene roditelje, kojima se odgovorno pridružuju drugi« (šira obitelj, škola, vjerske zajednice, društvo).
NASTAVLJA SE
