Onda, što sam vam zadnji put napisao? Kad stariš, nema ti do sigurnosti i stabilnosti! Zamislite da vam netko izmakne stolac, a više ne možete stajati, noge vas ne drže? A tek fotelju?! Nečuveno bi bilo tako se poigravati sa starećima, starima i ostarjelima, na već klecavim nogama i rasklimanim koljenima! Ipak meni, »konzervi« stasaloj još na »Gotovim jelima 29. novembar« u zlatnoj alufoliji, i to serviranje gotovih rezultata u izbornoj noći bilo je puno više od famoznoga para »sigurno-stabilno«. Bila je to noć u kojoj su pale maske. Ovaj put ne slikovito i metaforički, premda su možda i takve padale, već doslovce!
Nakon što sam ujutro do biračkoga mjesta došao s maskom, pravom troslojnom medicinskom (iako me unuk uvjeravao da mi puno bolje stoji njegova »Spiderman-maska«), u svim dnevnim informativnim emisijama sa zebnjom sam gledao kako i naši politički čelnici u razredne glasaonice s propisnom socijalnom distancom svejedno dolaze oboružani maskama, vjerojatno i vlastitim kemijskim olovkama. I još sam se sve vrijeme nervirao, zvocajući ženici Jelici zašto je odlučila glasati u pet do devetnaest, kad se na tim biralištima već sigurno nakotilo cijelo čudo bakterija i virusa svih vrsta… I onda, u izbornoj noći, kad su se »rezultati« počeli slaviti već na izlaznim anketama, u jednom mahu pao mi je kamen sa srca! U gotovo svim, a posebice onim najbrojnijim, »najjačim« političkim taborima – usred drugoga vala, eto bala bez »maskenbala«! Nakon koronskoga »bombardiranja« Slavonije (iako je u Zadru krenuo »Corona-tour«?) u slavljeničkim izbornim stožerima, osim onih marginalnih malih, svi skinuli maske (o rukavicama da se i ne govori), grle se »do daske«, tapšu laktovima, šakama i dlanovima, stisnuli se kao da će zaigrati »lanca probijanca« ili »trule kobile«, slavne igre s naskakivanjem… Pa što da onda mislimo mi, obični neinformirani smrtnici? Kad se »gazde od partija« grle bolje neg’ mladi na »korona-partyjima« po noćnim klubovima, možda je vrijeme da se i mi smjerni »konzervići« u crkvenim klupama ponovno malo približimo i ruke mira si hrabro popružamo?
Tako su mi ovi izbori bili dvostruko korisni: uz novu potvrdu moje stare teze da su politički glasači zapravo (neostvareni) nogometni navijači koje njihov klub baš nikad ne može toliko razočarati da bi prestali navijati za nj (naprotiv, što su im ljubimci »klimaviji«, to će im stranački »torcidirani boysi« biti još vjerniji, nek’ se vidi da je navijačka tuga pregolema pa im ljubav ni razuma nema); još sam neizravno razumio i to da sve to oko drugoga vala korone, valjda, i nije tako opasno? Ma, ne će me sada, nakon pravih izbornonoćnih primjera, zaplašiti ni setom novih epidemijskih mjera!
